Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-129/09 (M. Z.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 229
- Zakon o radu · čl. 2
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-129/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 129/09, rješavajući apelaciju Munevera Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munevera Zahirovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001323 od 28. oktobra 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 395 od 3. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munever Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Faruk Ćosović, advokat iz Visokog, podnio je 16. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001323 od 28. oktobra 2008. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 395 od 3. augusta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Visokom broj P-382/05 od 19. decembra 2005. godine u pravnoj stvari apelanta protiv tuženih O.Š. «Mehmedalija Mak Dizdar» Dobrinja-Visoko (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi isplate, vsp. 12.341,62 KM, tuženi su obavezani da solidarno isplate apelantu iznos od 12.111,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i sa početkom toka pobliže opisanim u izreci presude, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.873,50 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelant odbijen.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 395 od 3. augusta 2007. godine žalba drugotuženog je uvažena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena tako da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom u cijelosti u odnosu na drugotuženog. Žalba prvotužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o zakonskoj zateznoj kamati tako da zakonska zatezna kamata na iznos od 12.111,16 KM teče od 21. aprila 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. U preostalom dijelu žalba prvotužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant 21. aprila 2005. godine podnio prvostepenom sudu tužbu radi isplate razlike plaća, toplog obroka, regresa i naknada za prevoz u ukupnom iznosu od 8.568,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka, da je apelant na glavnoj raspravi održanoj 22. novembra 2005. godine preinačio tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 12.341,62 KM, te da je konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev usklađen sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke i dopunom nalaza i mišljenja. Nadalje, sud je istakao da u prvostepenom postupku nije bilo sporno da je apelant u utuženom periodu bio zaposlenik prvotužene i da je obavljao poslove i radne zadatke nastavnika tjelesnog i zdravstvenog odgoja, kao i to da je nesporan i iznos plaća, naknada za topli obrok, regres i naknada za prevoz koje je apelant primio u utuženom periodu.
4. Drugostepeni sud je konstatovao da su osnovani žalbeni navodi drugotuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog nije osnovan. Naime, član 2. Zakona o radu («Službene novine F BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) predviđa da se zaključenjem ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika zasniva radni odnos pa se poslodavcem u smislu ZOR (član 3.) smatra pravno ili fizičko lice koje zaposleniku daje posao temeljem ugovora o radu. Ujedno, relevantni dio odredbe člana 1. st. 1. i 3. Zakona o osnovnoj školi («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona» broj 5/04) izričito propisuje da je osnovna škola ustanova koja ima svojstvo pravnog lica. Također, član 39. Zakona o ustanovama («Službeni list R BiH» br. 6/92, 8/93 i 13/94) propisuje da ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta, pod uslovima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova, dok relevantni dio odredbe člana 41. navedenog zakona propisuje da je ustanova odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Nadalje, drugostepeni sud je naveo da činjenično stanje spisa nesumnjivo ukazuje da je apelant u radnom odnosu kod prvotužene, jer je rješenjem prvotužene broj 335/98 od 11. augusta 1998. godine raspoređen na poslove i radne zadatke nastavnika tjelesnog i zdravstvenog odgoja, te je sa prvotuženom 12. novembra 2003. godine i 7. oktobra 2004. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Drugostepeni sud je naveo da kako se u konkretnoj pravnoj stvari traži isplata razlike plaća i naknada, kao prava iz radnog odnosa, drugotuženi se, kada se ima u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredaba, ne može smatrati poslodavcem, a onda ni nositeljem obaveze isplate razlike plaća i naknada, ni zbog činjenice da je u obavezi finansirati prvotuženu. Shodno tome, drugostepeni sud je na osnovu odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), žalbu drugotuženog uvažio i preinačio pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu, tako što je odbio zahtjev apelanta, jer je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.
5. Najzad, drugostepeni sud je istakao da su činjenice od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne presude, na kojima je apelant utemeljio svoj konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev, da je prvotužena isplaćivala plaće, naknade za topli obrok, naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa i naknade za prevoz u manjim iznosima u odnosu na one minimalne propisane u odredbama čl. 30., 31., 32., 35., 37., 38. i 39. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» broj 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) i da razlika između isplaćenih plaća i naknada i onih koje su trebale biti isplaćene u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora za period od 1. maja 2002. godine do 31. marta 2005. godine, kao period koji nije obuhvaćen zastarom, iznosi 12.111,16 KM, dokazane izvođenjem dokaza, vještačenjem po vještaku finansijske struke koji nalaz i mišljenje, kao i dopunu nalaza i mišljenja je prvostepeni sud ocijenio kao tačan, stručan i objektivno dat iz razloga koje kao pravilne prihvata i drugostepeni sud, budući da su nalaz i mišljenje sačinjeni prema parametrima iz naprijed pomenutih odredaba Granskog kolektivnog ugovora. U vezi s tim, sud je naveo da je koeficijent složenosti radnog mjesta apelanta kao nastavnika u prvostepenom postupku utvrđen na 2,40, i da je to prema odredbi člana 32. stav 2. tačka 3. Granskog kolektivnog ugovora, najniži koeficijent za to radno mjesto, te da je vođeno i računa o činjenici da nastavna norma apelanta iznosi 76%.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001323 od 28. oktobra 2008. godine revizije apelanta i prvotužene protiv presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 395 od 3. augusta 2007. godine su odbijene kao neosnovane. U obrazloženju presude sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da Vlada drugotuženog nije svaka tri mjeseca utvrđivala visinu osnovice za obračun plaće kako je to propisano odredbom stava 3. člana 31. Granskog kolektivnog ugovora. Također, sud je naveo da se i kod obračuna i kod isplate plaće apelantu moraju poštovati odredbe navedenog ugovora jer član 30. Granskog kolektivnog ugovora propisuje da najniža plaća zaposlenika u osnovnoj školi ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene Granskog kolektivnog ugovora. Član 31. Granskog kolektivnog ugovora reguliše da se osnovna plaća zaposlenika utvrđuje u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom («Službene novine F BiH» broj 19/00), dok član 32. Granskog kolektivnog ugovora propisuje da se složenost poslova određenog posla utvrđuje platnim razredom za koji se posebno utvrđuje koeficijent složenosti. Sud je konstatovao da je prema utvrđenju nižestepenih sudova osnovna plaća apelanta, najniža plaća (70% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine) pomnožena sa koeficijentom složenosti poslova koje obavlja, a koji koeficijent za nastavno osoblje iznosi 2,40 – 2,70. U skladu s tim, sud je naveo da je vještak finansijske struke, u skladu sa odredbama navedenog Granskog kolektivnog ugovora, utvrdila tačne iznose traženih stavki od strane apelanta u utuženom periodu, koji nalaz je sa pravom, prihvaćen od strane prvostepenog suda kao stručan i objektivan. Na kraju, sud je istakao da je, suprotno navodima revizije apelanta, drugostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog dajući razloge koje je, kao pravilne, prihvatio i Vrhovni sud u cijelosti.
7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je povredu prava na pravično suđenje Kantonalni, a potom i Vrhovni sud, učinio time što je u istim ili sličnim predmetima uvažio tužbene zahtjeve tužitelja, dok je u konkretnom slučaju apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. Naime, apelant tvrdi da su u sporovima koji su se odnosili na potraživanje sudaca i uposlenika u sudovima, državnih službenika i sl., kod kojih se vrši finansiranje iz budžeta kantona, entiteta ili države, tužbeni zahtjevi redovito usvajani, te su tužitelji naplaćivali svoja potraživanja. Nadalje, apelant konstatuje da «činjenica da isti nemaju ugovore o radu sa ustanovom u kojoj rade, kakav je slučaj sa nastavnicima, te da koeficijent za plaće namještenika određuje nadležna Vlada, ne smije biti izuzetak zbog kojeg bi se nastavnom osoblju onemogućilo ostvarivanje prava na plaću prema Granskom kolektivnom ugovoru u odnosu na tuženog tj. kanton», kao i to da «obrazloženje da škola ima ulogu poslodavca, pa je time moguće samo nju obavezati na isplatu plaće, a ne i kanton, nije pravo obrazloženje. Ovo iz razloga što je osnivač škole kanton, što je kanton taj koji finansira školu tj. podmiruje sve troškove vezano za plaću nastavnog osoblja kao i druge materijalne troškove koje škole imaju». U vezi s tim, apelant ističe da se postavlja logično pitanje od koga će se apelant naplatiti, ukoliko se ne može obavezati kanton na isplatu razlike u plaći, a škola nema vlastiti žiro račun preko kojeg obavlja poslovanje kao druga pravna lica. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu time što mu je uskraćeno pravo na plaću koja mu je zagarantovana odredbama Granskog kolektivnog ugovora, u vezi sa odredbama ZOR-a, a što mu je dosuđeno prvostepenom presudom. Apelant navodi da je prema ustavnim odredbama, školstvo u nadležnosti kantona, što jasno pokazuje da je kanton osnivač škole.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža, suprotno navodima apelacije, da apelant nije uskraćen za novčana potraživanja iz radnog odnosa, budući da je njegovom tužbenom zahtjevu udovoljeno u odnosu na prvotuženog, odnosno poslodavca, a da će njegovi argumenti koji se tiču obaveze drugotuženog da mu omogući naplatu dosuđenih novčanih potraživanja iz radnog odnosa biti odlučivano u izvršnom postupku, ukoliko prvotuženi ne ispuni svoju obavezu u paricionom roku. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1472/07 od 22. oktobra 2009. godine i broj AP 1603/08 od 13. oktobra 2010. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) , u kojim je zaključeno da postoji povreda prava na pravično suđenje kad redovni sudovi u izvršnom postupku prihvataju prigovore kantona kod kojeg se vodi transkacijski račun tuženog poslodavca koji je obavezan da zaposlenicima isplati novčana potraživanja iz radnog odnosa, jer se obaveza tuženog poslodavca, imajući u vidu relevantno zakonodavstvo o trezorskom poslovanju, jedino mogu izmiriti s tog računa. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u tački 10. ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović