Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-130/09 (B. J.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-130/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 130/09, rješavajući apelaciju Branka Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Jelića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-

001 111 od 29. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj Rs-58/04 od 15. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Malog Zvornika, Republika Srbija, kojeg zastupa Vera Lazić, advokat iz Zvornika, podnio je 15. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 111 od 29. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-58/04 od 15. marta 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-58/04 od 15. marta 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu tuženog AD „Žitopromet-Drina“ Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 968/03 od 2. septembra 2003. godine i Odluka tuženog broj 1246/03 od 11. novembra 2003. godine (kojom je odbijen apelantov prigovor protiv odluke o otkazu ugovora o radu), te da se obaveže tuženi da vrati apelanta na posao (stav I). Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati plate i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje počevši od 12. februara 2004. godine kao dana prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao (stav II). Obavezan je tuženi da apelantu isplati: regres za godišnji odmor za 2001, 2002. i 2003. godinu u iznosu od po 240,00 KM, platu za maj 2002. godine u iznosu od 344,00 KM, troškove prijevoza za maj 2002. godine u iznosu od 38,00 KM i razliku plata za period od 29. avgusta 2003. godine do prestanka radnog odnosa u iznosu od 424,81 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka (stav III).

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Odlukom o sistematizaciji poslova i radnih zadataka tuženog broj 662/03 od 23. juna 2003. godine utvrđena potreba za 90 radnika u odnosu na dotadašnje stanje od 112 radnika, od čega su višak šest nekvalifikovanih radnika, četiri radnika trećeg stepena, sedam radnika četvrtog stepena, dva radnika petog stepena i tri radnika šestog stepena stručne spreme. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je tuženi donio program zbrinjavanja viška radnika pod brojem 739 od 7. jula 2003. godine u kojem je navedeno da ne postoji mogućnost za zapošljavanje većeg broja radnika od onog koji je utvrđen sistematizacijom, te da su mjere s ciljem zbrinjavanja viška radnika: isplata otpremnine, otkazni rok, penzionisanje, dokup radnog staža i ponovno zapošljavanje. Osnovni sud je naveo da je u predmetnom programu navedeno da će se taj program dostaviti sindikatu preduzeća radi upoznavanja i konsultacija, odnosno radi davanja mišljenja najkasnije 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu. Osnovni sud je ukazao da iz apelantovog iskaza i iskaza svjedoka Aleksandra Gece, koji je u to vrijeme bio predsjednik sindikata, proizlazi da je tuženi program zbrinjavanja viška radnika istakao na oglasnoj tabli, tako da su bili upoznati o namjeri tuženog da otkaže ugovor o radu određenim kategorijama radnika. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da tuženi postupio u skladu sa odredbama člana 47. Kolektivnog ugovora u prehrambenoj industriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i odredbama čl. 124. i 125. Zakona o radu, te da je stoga neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonit predmetni otkaz ugovora o radu.

4. S druge strane, Osnovni sud je naveo da je osnovan apelantov zahtjev za isplatu regresa za korištenje godišnje odmora za 2001, 2002. i 2003. godinu, shodno odredbama člana 72. Kolektivnog ugovora i člana 104. Zakona o radu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je visinu regresa utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke u iznosu od 240,00 KM za svaku godinu korištenja godišnjeg odmora. Dalje, Osnovni sud je naveo da je osnovan apelantov zahtjev za isplatu plate i troškova prijevoza za maj 2002. godine budući da tuženi nije dokazao da je isplatio apelantu navedena potraživanja. Takođe, Osnovni sud je naveo da je osnovan apelantov zahtjev za isplatu razlike plata za period od 29. avgusta 2003. godine do prestanka radnog odnosa. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke utvrdio da je tuženi, suprotno odredbama Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, umjesto najniže cijene rada od 80,00 KM, odnosno 82,00 KM, isplaćivao 68,00 KM, tako da ukupna razlika plata za navedeni period iznosi 421,00 KM.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 012-0-Gž-06-000 292 od 16. avgusta 2006. godine kojom je žalbu uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u I i II stavu izreke presude tako što je poništio kao nezakonitu Odluku tuženog o otkazu ugovora o radu broj 968/03 od 2. septembra 2003. godine i Odluku broj 1246/03 od 11. novembra 2003. godine, obavezao tuženog da vrati apelanta na posao, te da mu isplati naknadu na ime neisplaćenih plata za period od prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao, kao i da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant 6. oktobra 2003. godine podnio prigovor protiv Odluke o otkazu ugovora o radu broj 968/03 od 2. septembra 2003. godine. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tuženi odlučio o apelantovom prigovoru Odlukom broj 1246/03 od 11. novembra 2003. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana od dana podnošenja prigovora. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 104. stav 4. u vezi sa stavom 1. Zakona o radu propisano da je poslodavac dužan da odluči po zahtjevu radnika, koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatrat će se da je zahtjev prihvaćen. S obzirom na to da tuženi nije odlučio o apelantovom prigovoru u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, Okružni sud je naveo da se smatra da je prigovor prihvaćen i da je tuženi poništio predmetu odluku o otkazu ugovora o radu. Što se tiče odluke tuženog kojom je prigovor odbijen, a koja je donesena nakon 30 dana od dana podnošenja prigovora, Okružni sud je naveo da ta odluka nema pravnog dejstva, te da je nezakonita.

6. Okružni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu apelantu pravilno primijenio odredbe čl. 124. i 125. Zakona o radu. Naime, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 124. Zakona o radu propisano da poslodavac koji ima namjeru da, u periodu od tri naredna mjeseca, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu određenom broju radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, odnosno sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenih radnika. Dalje, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 125. Zakona o radu kojima je propisano da je poslodavca, s ciljem sprovođenja konsultacija iz prethodnog člana, dužan da u pisanoj formi obavijesti savjet radnika, odnosno sindikat o razlozima za prestanak rada radnika, o broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos, o mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika, te o mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca. Takođe, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 38. Opšteg kolektivnog ugovora kojima je propisano da poslodavac i sindikat utvrđuju kriterijume na osnovu kojih se reguliše utvrđivanje statusa radnika za čijim radom je prestala potreba. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz Mišljenja sindikata tuženog broj 1182/03 od 28. oktobra 2003. godine proizlazi da sindikat smatra da je nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu. Naime, Okružni sud je naveo da iz predmetnog mišljenja proizlazi da tuženi nije konsultovao sindikat pri donošenju odluke o proglašenju apelanta tehnološkim viškom. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da otkaz ugovora o radu apelantu nije zasnovan na objektivnim kriterijumima koje je trebalo uspostaviti prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu u smislu citiranih odredaba Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite predmetne odluke tuženog.

7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-06-001 111 od 29. oktobra 2008. godine kojom je reviziju uvažio, pa je preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 104. stav 4. Zakona o radu propisano da je poslodavac dužan da odluči o zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatrat će se da je zahtjev prihvaćen. Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant 6. oktobra 2003. godine podnio prigovor protiv odluke o otkazu ugovora o radu, te da je Upravni odbor tuženog na sjednici održanoj 4. novembra 2003. godine odlučio o apelantovom prigovoru. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz naprijed navedenog proizlazi da je tuženi odluku o apelantovom prigovoru donio prije isteka roka od 30 dana, te da je odluku evidentirao 11. novembra 2003. godine pod brojem 1246/03. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je tuženi, odlučujući o apelantovom prigovoru, donio odluku po proteku roka od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, a što bi bilo protivno odredbama člana 104. stav 4. Zakona o radu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je sindikat tuženog bio upoznat sa programom o zbrinjavanju viška radnika od 7. jula 2003. godine putem oglasne table tuženog. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je tuženi osnovano u reviziji ukazao da je na taj način tuženi postupio u skladu sa odredbama člana 125. u vezi sa članom 124. Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da apelantu nije nezakonito prestao radni odnos kod tuženog, zbog čega mu ne pripada ni pravo na vraćanje na posao, niti uspostava ostalih prava iz radnog odnosa.

8. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su Vrhovni sud i Osnovni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. Naime, apelant navodi da mu je odluka Upravnog odbora tuženog, kojom je odbijen njegov prigovor protiv odluke o otkazu ugovora o radu, uručena 18. novembra 2003. godine, dakle po proteku roka od 30 dana od podnošenja prigovora, što je suprotno odredbama člana 104. stav

4. Zakona o radu. Osim toga, apelant navodi da je Vrhovni sud naveo da je Upravni odbor tuženog odlučio o prigovoru na sjednici održanoj 4. novembra 2003. godine (kako je to navedeno u uvodu odluke), iako je predmetna odluka protokolisana 11. novembra 2003. godine. Takođe, apelant navodi da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda i Osnovnog suda da je tuženi, pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu apelantu, postupio u skladu sa odredbama čl. 124. i 125. Zakona o radu. Konačno, apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na ostale radnike tuženog kojima je radni odnos prestao na zakonit način, te koji su ostvarili svoja prava koja im po zakonu pripadaju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su Vrhovni sud i Osnovni sud primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Vrhovni sud je u svojoj odluci dao razloge zašto je neosnovan zaključak Okružnog suda vezan za primjenu člana 104. stav 4. Zakona o radu kao i zaključak vezan za primjenu član 125. u vezi sa članom 124. Zakona o radu iz kojih razloga je i preinačio drugostepenu presudu. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-130/09 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio