Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-131/09 (E.B.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-131/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 131/09, rješavajući apelaciju E.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-001 083 od 28. novembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-06-001 679 od 10. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-545/05 od 6. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnijela je 15. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001 083 od 28. novembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001 679 od 10. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 545/05 od 6. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-545/05 od 6. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 679 od 10. oktobra 2007. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud naloži Radi Mršić (u daljnjem tekstu: tužena) da preda apelantici u posjed stan pobliže označen u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) i da joj naknadi troškove postupka. U obrazloženju ove odluke, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je sporni stan bio dodijeljen sada pokojnom Smailu Burazeroviću (u daljnjem tekstu: raniji NSP), koji je sa nadležnim stambenim organom, 15. decembra 1986. godine, zaključio ugovor o korištenju tog stana. Sud je također naveo da apelantica tokom postupka isticala da je ona supruga ranijeg NSP-a, ali da «nije sudu podnijela nijedan dokaz o tome», na šta je bila obavezna na osnovu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku Repbulike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP RS). Stoga sud tu činjenicu, «primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja» iz člana 123. ZPP, kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, «nije smatrao dokazanom».
3. Dalje, Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno bilo to što je apelantica smatrala da ugovor o korištenju stana nije otkazan, raskinut ili poništen, te da tužena stan drži u posjedu bez valjanog pravnog osnova. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da je među strankama nesporno da ni raniji NSP ni apelantica nisu podnijeli zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u roku koji je propisan Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), već da je apelantica 11. oktobra 2005. godine podnijela tužbu za predaju u posjed spornog stana protiv tužene. Naime, kako je sud obrazložio, zahtjevi za povrat stana mogli su se podnijeti nadležnom organu najkasnije do 19. aprila 2000. godine, a propuštanjem da se to učini u propisanom, prekluzivnom roku, vodi gubitku ne samo prava na podnošenje takvog zahtjeva, već i gubitku prava u materijalnom smislu, kako je to propisano odredbom člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Imajući ovo u vidu, sud je zaključio da je apelantici stanarsko pravo na spornom stanu prestalo po sili zakona, zbog čega ona nije aktivno legitimisana za podnošenje tužbe za predaju u posjed tog stana.
4. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju stan koji predstavlja napuštenu imovinu, te da je neosnovan apelanticin žalbeni prigovor da je u razrješenju ove pravne stvari pogrešno primijenjen Zakon o prestanku primjene, jer je ranijem NSP-u, prema apelanticinom mišljenju, stanarsko pravo moglo prestati jedino u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima («Službeni glasnik SRBiH» br. 14/76, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93 i 12/99). Okružni sud je zaključio da je pravilan stav Osnovnog suda u pogledu toga da propuštanje roka iz člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene, koji je «materijalno-pravni prekluzivni rok», vodi gubitku samog prava u materijalnom smislu, te da se iz potvrde Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Prijedor broj 46/00 od 5. jula 2000. godine vidi da zahtjev za povrat spornog stana nije podnesen. Također, Okružni sud je obrazložio da donošenje i primjena Zakona o prestanku primjene predstavlja zakonito i opravdano miješanje vlasti u pravo na povrat stana i da takvo miješanje odgovara društvenim potrebama, ta da postoji srazmjernost između tog miješanja i cilja kojem se teži. Okružni sud je ukazao i na to da ograničenje rokova za podnošenje zahtjeva za povrat stana predstavlja opravdanu potrebu «radi obezbjeđenja načela pravne sigurnosti [...] i sprečavanja eventualne nemarnosti i zloupotrebe prava građana».
5. Vrhovni sud je, presudom broj 118-0-Rev-07-001 083 od 28. novembra 2008.
godine, odbio apelanticinu reviziju, zaključivši da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo budući da je nesporno utvrđeno da apelantica nije, u zakonom propisanom roku, podnijela zahtjev za povrat spornog stana u posjed. Stoga je, kako je naveo Vrhovni sud, pravilno zaključeno da je apelantica ex lege izgubila stanarsko pravo na spornom stanu, te da njen prigovor da njenom pokojnom suprugu nikada nije otkazan ugovor o korištenju spornog stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima nije osnovan. Naime, Vrhovni sud je istakao ta je tačno da apelanticinom pokojnom suprugu nije prestalo stanarsko pravo na spornom stanu otkazom ugovora ili na način propisan odredbama čl. 43-53. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o primjeni odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene «koji je poseban zakon», kojim je propisano da nepodnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana kojeg je nosilac stanarskog prava napustio u ratnim okolnostima vodi prestanku stanarskog prava po sili zakona.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je diskriminirana. Apelantica je navela da je njen muž ubijen u logoru Omarska, a da je s njim prije rata stekla stanarsko pravo na spornom stanu. Njen «zahtjev za povrat stana» odbijen je, kako je dalje navela, zbog propuštanja roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana, a njenom mužu ili njoj «nikada nije dat otkaz ugovora o korištenju stana, niti je taj ugovor raskinut voljom stranaka [...] niti je poništen». Stoga smatra da je taj ugovor «i danas na pravnoj snazi», zbog čega smatra da su osporene presude «nezakonite i diskrimirajuće».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na dom i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanje u apelanticino pravo na dom i imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na dom i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa apelanticinim navodima o tome da su odluke sudova «diskriminirajuće», Ustavni sud zapaža da su ovi navodi izneseni samo paušalno, te da ni na koji način ne pokreću pitanje prava na nediskriminaciju u smislu relevantnih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zbog čega su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović