Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-132/09 (Ž. B.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-132/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 132/09, rješavajući apelaciju Željka Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Blagojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kž-08-000 133 od 14. oktobra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-K-08-000 004 od 9. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gomjenice, Teslić, kojeg zastupa Boriša Ilić, advokat iz Doboja, podnio je 15. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000 133 od 14. oktobra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-08-000 004 od 9. juna 2008. godine.
2. Okružno tužilaštvo u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) je protiv apelanta podnijelo Optužnicu broj KT-1356/07 od 29. februara 2008. godine zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 4. i krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 399. stav 1, a sve u vezi sa članom 42. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).
3. Presudom Okružnog suda broj 013-0-K-08-000 004 od 9. juna 2008. godine apelant je proglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 4. KZRS, za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 12 godina, i krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 399. stav 1. citiranog zakona, za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa mu je primjenom odredbe člana 42. citiranog zakona izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 12 (dvanaest godina) i 5 (pet) mjeseci. Na osnovu odredbe člana 44. stav 1. KZRS, apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, tj. od 6. novembra 2007. godine pa nadalje. Na osnovu odredbe člana 62. stav 1. KZRS, od apelanta je oduzeta automatska puška M-70, kalibra 7,62 mm, serijskog broja 213959, sa 29 komada metaka kalibra 7,65 mm, kao predmeti namijenjeni za izvršenje krivičnog djela. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 3.949,00 KM i iznos od 200,00 KM na ime paušala. Na osnovu odredbe člana 108. stav 3. ZKP, oštećena R.Đ. sa svoje dvoje maloljetne djece je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelant 6. novembra 2007. godine oko 10,00 sati na prostoru nasuprot autobuske stanice u Tesliću, postupajući na način kako je to opisano u presudi, drugog lišio života i pri tome umišljajno doveo u opasnost život još jednog lica. Sud je utvrdio da je apelant utvrđenog dana u svom vozilu, suprotno odredbama člana 7. Zakona o oružju i municiji, držao automatsku pušku sa dva puna okvira municije, čije nabavljanje, nošenje ili držanje građanima uopšte nije dozvoljeno. Do ovakvog činjeničnog utvrđenja, kako je dalje obrazloženo u presudi, sud je došao na osnovu provedenog dokaznog postupka, kako dokaza optužbe, tako i dokaza odbrane. Naime, u postupku je izvršeno vještačenje posredstvom vještaka sudske medicine, kojeg je angažovalo tužilaštvo, prof. dr. LJ.C. i vještaka neuropsihijatara Psihijatrijske klinike u Sokocu prim. dr. Z.L. i prim. dr. R.Ć., i vještaka specijaliste sudske medicine kojeg je angažovala odbrana prof. dr. Z.C. i vještaka neuropsihijatra prof. dr. R.K. Vještak sudske medicine dr. LJ.C. se u svom nalazu izjasnio o ozljedama koje je oštećeni zadobio projektilima ispaljenim iz ručnog vatrenog oružja koji su mu nanijeli po život opasne povrede, usljed kojih je nastupila smrt, a nalaz ovog vještaka sud je sud u potpunosti prihvatio. Osim toga, sud je ocijenio i nalaz vještaka neuropsihijatara te medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljivo da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u stanju smanjene uračunljivosti, a ne i bitno smanjene uračunljivosti, te da su apelantove sposobnosti da shvati značaj djela i mogućnosti da upravlja postupcima bile smanjene, ali ne i bitno smanjene. Sud je utvrdio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem i u namjeri da oštećenog liši života, a namjera apelanta proizlazi iz njegovog ponašanja prije događaja, njegovih priprema (stavljanjem dan ranije automatske puške i pištolja u automobil), potom ispaljivanja većeg broja metaka u oštećenog, te zaključio da je apelant namjeravao da oštećenog sigurno liši života. Dalje, sud je utvrdio da je u odnosu na A.K., tj. lice čiji je život doveo u opasnost, apelant postupao sa eventualnim umišljajem. Osim toga, sud nije prihvatio tezu odbrane da se u ovom slučaju radi o krivičnom djelu ubistva na mah iz člana 150. KZRS. Također, sud je obrazložio da je prihvatio kriminalističko-tehnička vještačenja vatrenog oružja – automatske puške spornih čahura, zrna i dijelova zrna, izvršena posredstvom vještaka Đ.O. i M.N. zaključujući da su data stručno i objektivno i na osnovu dokaza objektivne prirode. Sud je obrazložio zašto nije prihvatio nalaz stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra prof. dr. R.K., u dijelu u kojem je naveo da je ponašanje oštećenog dovelo kod apelanta do naglog porasta afekta gnjeva visokog intenziteta što odgovara jakoj razdraženosti usljed čega je apelant bio bitno smanjene sposobnosti da shvati značaj djela i upravlja postupcima. Sud je obrazložio da iz činjeničnog utvrđenja zasnovanog na provedenim dokazima nesumnjivo proizlazi da se kritične prilike apelant nije direktno susreo sa oštećenim, i da ponašanje oštećenog nije ni moglo biti ugrožavajuće, te da sama činjenica da je apelant ispred svog vozila vidio vozilo oštećenog nije mogla dovesti do naglog porasta afekta gnjeva visokog intenziteta, pa ni jake razdraženosti, pa time ni bitnog smanjenja da shvati značaj svog djela i upravlja svojim postupcima. Prvostepena presuda, dalje, sadrži detaljno obrazloženje provedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i saslušanja svjedoka odbrane, svjedoka optužbe i apelanta [optuženog] u svojstvu svjedoka, kao i vještaka medicinske struke i vještaka neuropsihijatra, na osnovu kojih je sud donio odluku i proglasio apelanta krivim. Sud je obrazložio zašto nije prihvatio apelantovu odbranu da je oštećeni svojim vozilom kritičnog dana prelazio na njegovu stranu. Prema ocjeni suda, ova apelantova tvrdnja nema uporišta u materijalnim dokazima. Zatim, sud nije prihvatio apelantovu odbranu da je kritične prilike, usljed naglog porasta afekta gnjeva visokog intenziteta, bio u stanju jake razdraženosti i time bitno smanjene uračunljivosti da shvati značaj djela i upravlja postupcima, navodeći da iz same dinamike događaja koji je i sam apelant detaljno opisao i njegovih radnji, naročito od prethodnog dana, proizlazi sasvim suprotno. Također, sud je obrazložio zašto nije povjerovao iskazima svjedoka odbrane apelantove snahe B.B. i apelantove supruge J.B. koje su u svojim iskazima u svemu opširno kao i sam apelant isticali činjenice koje i nisu bitne za sam događaj. Sud je istakao da bi bilo logično da svjedokinja J.B. kao apelantova supruga mnogo više zna o apelantovim strahovima, njegovom izbivanju iz kuće od svjedokinje B.B. koja je apelantova snaha. Sud je stekao utisak da su iskazi ovih svjedokinja usmjereni na pomaganje apelantu u izbjegavanju, odnosno umanjenju krivične odgovornosti. Sud je zaključio da je apelant kritične prilike postupao sa direktnim umišljajem u namjeri da oštećenog liši života, te da je u odnosu na A.K. postupao sa eventualnim umišljajem.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Kž-08-000 133 od 14. oktobra 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i Presudu Okružnog suda broj 013-0-K-08-000 004 od 9. juna 2008. godine potvrdio, dok je žalbu punomoćnika porodice oštećenog odbacio kao nedozvoljenu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio krivični zakon, te apelanta proglasio krivim za krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 4. i krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 399. stav 1, a sve u vezi sa članom 42. KZRS. Vrhovni sud je ocijenio da prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a u izreci je sasvim jasno opisana dinamika događaja i ocjena provedenih dokaza. Dalje, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je sve izvedene dokaze, kako one koje je prihvatio kao vjerodostojne, tako i one za koje je ocijenio da su neprihvatljivi, savjesno ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, odnosno u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naznačio i pojedinačnu i međusobnu ocjenu svih izvedenih dokaza, te izveo zaključke o dokazanosti, odnosno nedokazanosti određenih činjenica, uključujući i činjenicu da je apelant preduzeo radnje za koje je proglašen krivim. Vrhovni sud smatra pravilnim stav Okružnog suda o neprihvatljivosti zaključka stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra prof. dr. R.K. da je apelant bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Vrhovni sud je istakao da je u predmetnom postupku vještačenje izvršio tim vještaka neuropsihijatara psihijatrijske klinike u Sokocu, da je nalaz ocijenio i prihvatio prvostepeni sud, pri čemu su dati uvjerljivi i jasni razlozi koji su u cijelosti prihvatljivi i za ovaj sud. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se elementi bića krivičnog djela ubistva na mah koje je propisano odredbom člana 150. KZRS, između ostalog, sastoje iz postojanja jake razdraženosti na apelantovoj strani, te napada teškog zlostavljanja ili teškog vrijeđanja od oštećenog, kao i uzročne veze između ova dva ponašanja. Zatim je naveo da između ova dva ponašanje treba da postoji kontinuitet i faktičko je pitanje da li je ostvaren. Vrhovni sud je ocijenio prihvatljivim razloge koje je dao prvostepeni sud u pogledu pravne kvalifikacije djela koje je apelantu stavljeno na teret ocjenjujući žalbene navode i u ovom dijelu neosnovanim. Dalje, apelantov prigovor da se nije ostvarila kvalifikatorna okolnost propisana odredbom člana 149. KZRS, koja se ogleda u dovođenju u opasnost života još jednog lica prilikom lišavanja života oštećenog, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nesporno je da je prilikom apelantovog započinjanja pucanja u smjeru automobila oštećenog sa desne strane stajao svjedok A.K, te da je u tom trenutku postojala opasnost po život ovog lica, kako je to pravilno i zaključio prvostepeni sud. Vrhovni sud smatra da je odluka prvostepenog suda o visini kazne pravilna, da kazna nije prestrogo odmjerena, te da odgovara prirodi i težini krivičnog djela, stepenu apelantove krivične odgovornosti, kao i okolnostima pod kojima je djelo učinjeno.
6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je proisteklo iz nepravično provedenog dokaznog postupka. Naime, apelant smatra proizvoljnim zaključke Okružnog suda i Vrhovnog suda u pogledu činjenica koje su bile odlučne za ocjenu okolnosti pod kojim je djelo učinjeno. Također je naveo da bi se jedino detaljnom analizom izvedenih dokaza došlo do istine da je on usljed toga što ga je oštećeni premlaćivao, te usljed fizičke i psihičke traume, obolio od PTSP-a, te da je sposobnost da shvati značaj djela i upravlja postupcima, zbog afektivne napetosti, sa sadržajem afekta gnjeva visokog intenziteta koji je imao karakter privremene duševne poremećenosti, bila bitno smanjena. Dalje, navodi da je posttraumatski stresni poremećaj uzrok iracionalnog ponašanja i njegovog afektivnog reagovanja u vrijeme činjenja djela, a da je prilikom izvršenja krivičnog djela bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, što potvrđuje i nalaz vještaka neuropsihijatra prof. dr. R.K. koji sud nije prihvatio. Također je istakao da je sud proizvoljno odbacio i iskaze svjedoka odbrane, a čiji iskazi su, također, pokazali apelantova iracionalna postupanja u toku godine, tj. od trenutka premlaćivanja. Ističe da je Vrhovni sud potvrđivanjem proizvoljnih zaključaka Okružnog suda povrijedio pravo na obrazloženu odluku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je proisteklo iz nepravično provedenog dokaznog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
10. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu prethodno navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o apelantovoj krivici, da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni i da je o zaključcima dato jasno i detaljno obrazloženje. Također, apelant ne navodi niti je Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka pronašao bilo šta što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti su očigledni elementi koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i pomoću branioca. Ustavni sud, stoga, ove navode smatra očigledno neosnovanim.
11. U vezi sa apelantovim prigovorom da Okružni sud nije prihvatio nalaz neuropsihijatrijskog vještačenja koje je izvršio prof. dr. R.K. na okolnosti bitno smanjene uračunljivosti, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
12. Prema prethodno iznesenom principu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. Ustavni sud uvidom u osporene presude zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak, te da je u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, kao što su nalaz vještaka sudske medicine i nalaz vještaka neuropsihijatra i druge relevantne dokaze. Prvostepeni sud je dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome dajući jasne i precizne razloge zbog kojih je prihvaćen nalaz vještaka neuropsihijatra kojeg je angažovalo tužilaštvo, a ne vještaka kojeg je angažovala odbrana, koje je kao valjane prihvatio Vrhovni sud. Ocjena dokaza je u cijelosti data na način kako je propisano odredbom člana 296. stav 7. ZKP budući da je u osporenim presudama obrazloženo koje činjenice i iz kojih razloga se smatraju dokazane, a koje ne. Ustavni sud primjećuje da su posebno ocijenjeni međusobno suprotni dokazi, u konkretnom slučaju nalazi vještaka neuropsihijatrijske struke, te navedeni jasni razlozi zbog kojih je jedan nalaz prihvaćen kao objektivan i stručan, dok se drugom nije mogla dati dokazna snaga, budući da nije bio potkrijepljen niti jednim materijalnim dokazom.
13. U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud potvrđivanjem proizvoljnih zaključaka Okružnog suda povrijedio pravo na obrazloženu odluku, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a što je u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović