Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-150/09 (D.O.O. «HARI-II» Vitez)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-150/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 150/09, rješavajući apelaciju D.O.O. «HARI-II» Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.O.O. «HARI-II» Vitezpodnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Pž-08-000 006 od 6. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Travniku broj 051-0-Mals-06-000 457 od 28. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.O.O. «HARI-II» Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa vlasnik Nedžad Agović, podnio je 19. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Pž-08-000 006 od 6. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 051-0-Mals-06-000 457 od 28. juna 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 051-0-IP-06-000 064 od 9. augusta 2006. godine u izvršnom predmetu tražitelja izvršenja «JKP Vilenica – Čistoća» Novi Travnik (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja), protiv apelanta, zbog novčanog potraživanja, u iznosu od 2.459,48 KM, prigovor apelanta na rješenje o izvršenju broj 051-0-IP-06-000 064 od 6. juna 2006. godine je usvojen i određeno da se prijedlog ima smatrati tužbom, te da će se postupak nastaviti po odredbama Zakona o parničnom postupku. Također je odlučeno da se odlaže izvršni postupak do pravosnažnosti odluke parničnog suda i da će se izvršni postupak nastaviti na prijedlog tražitelja izvršenja.

3. Presudom Općinskog suda broj 051-0-Mals-06-000 457 od 28. juna 2007. godine u pravnoj stvari tužitelja «JKP Vilenica – Čistoća» Novi Travnik (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi duga, vsp. 2.459,48 KM, obavezan je apelant da tužitelju isplati dug po osnovu odvoza smeća u iznosu od 2.459,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM, sve u roku od 15 dana.

4. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj registrovani pravni subjekt za djelatnost odvoza smeća sa područja općine Novi Travnik gdje se nalazi poslovni prostor apelanta, već je sporno da li je između tužitelja i apelanta bilo potrebno zaključiti ugovor o vršenju usluga odvoza smeća i da li je tužitelj vršio usluge odvoza smeća za tuženog, te da li je apelant obavezan platiti utuženi iznos. Shodno tome, sud je istakao da član 23. st. 1. i 3. Odluke o komunalnom redu na području općine Novi Travnik («Službeni glasnik općine Novi Travnik broj 2/01; u daljnjem tekstu: Odluka o komunalnom redu) određuje da su «vlasnici odnosno korisnici stambenih i poslovnih prostorija i drugih objekata, dužni održavati objekte i njihovu neposrednu okolinu u čistom, urednom i ispravnom stanju», a stav 3. navedenog člana propisuje «prikupljene otpatke, vlasnik odnosno korisnici tih površina dužni su smjestiti u standardne posude za odvoz otpadaka (kante za otpatke i kontejnere)». Nadalje, prvostepeni sud je naveo da član 26. stav 1. Odluke o komunalnom redu propisuje da «državna i privatna preduzeća i vlasnici samostalnih zanatskih i drugih radnji dužni su nabaviti dovoljan broj posuda za otpatke ispred svojih poslovnih prostorija», dok je članom 36. Statuta tužitelja propisano «Upravni odbor preduzeća utvrdit će cijene komunalnih usluga fizičkim licima uz saglasnost općinskog vijeća» i «cijenu komunalnih usluga za pravna lica će utvrditi Upravni odbor preduzeća na prijedlog direktora preduzeća». Sud je konstatovao da je navedenom Odlukom o komunalnom redu utvrđena obaveza privrednih subjekata i ostalih u pogledu održavanja čistoće i da po navedenom Statutu Upravni odbor preduzeća utvrđuje cijene komunalnih usluga, te da nije bilo potrebno zaključiti bilo kakav ugovor o odvozu smeća između tužitelja i apelanta.

5. Također, sud je istakao da član 7. stav 1. Odluke o komunalnom redu određuje da «u kućno smeće u smislu Odluke o komunalnom redu smatra se: kućno smeće iz tačke 1. stava 1. koje nastaje u poslovnim zgradama i prostorijama, a nije rezultat redovnih djelatnosti koje se obavljaju u tim zgradama i prostorijama», te da je tumačeći navedeni član, sud utvrdio da je apelant dužan plaćati cijenu za odvoz smeća koje predstavlja kućno smeće u smislu navedenih odredbi. U vezi s tim, sud je naveo da član 1. Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnom redu («Službeni glasnik općine Novi Travnik» broj 4/02) određuje da se u članu 9., stav 5. briše i donosi novi stav 5. koji glasi «povjeravanje odvoza smeća i otpada iz prethodnog stava ne oslobađa odgovornosti održavanja čistoće i plaćanja naknade za odvoz kućnog smeća ovlaštenom komunalnom preduzeću». Nadalje, sud je ocijenio da je uvidom u analitičku karticu tužitelja za konto broj 2121/1703 na ime komitenta, odnosno apelanta, za razdoblje od 31. jula 2002. godine do 31. januara 2006. godine vidljivo da je apelant vršio uplate i uplatio ukupno 3.297,00 KM, te ostao u obavezi isplatiti dug od 2.459,48 KM, iz čega proizlazi da je apelant samim uplatama posredno priznao da je tužitelj za njega vršio odvoz smeća i da je bio korisnik navedene usluge jer inače ne bi vršio uplate tužitelju, pa je prema svemu navedenom, sud istakao da smatra neosnovanom tvrdnju apelanta da tužitelj nije odvozio smeće za tuženog. Nadalje, pošto je apelant vršio uplate za odvoz smeća, što je vidljivo iz navedene analitičke kartice, sud je ocijenio da su tužitelj i apelant bili u obligacionom odnosu u kojem je tužitelj vršio odvoz smeća za apelanta, a apelant je povremeno plaćao cijenu za izvršene usluge, kako je to i propisano članom 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u kojem je navedeno «povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno i u svemu kako glasi», te je shodno navedenoj odredbi sud obavezao apelanta da ispuni svoju obavezu, to jest da plati dugovani iznos. Na kraju, sud je konstatovao da pošto je apelant zadocnio sa ispunjenjem novčane obaveze, zbog toga duguje pored glavnice i zakonsku kamatu tužitelju koja počinje teći od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, shodno članu 277. stav 1. ZOO.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Pž-08-000 006 od 6. novembra 2008. godine žalba apelanta protiv presude Općinskog suda broj 051-0-Mals-06-000 457 od 28. juna 2007. godine je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant priznao svoju pasivnu legitimaciju i obavezu plaćanja odvoza smeća time što je već uplatio iznos od 3.297,00 KM, a ostao dužan utuženi iznos od 2.459,48 KM, kako je to utvrđeno u postupku pred prvostepenim sudom. Također, sud je istakao da u prilog navedenog utvrđenja i uvjerenja suda ide i činjenica da punomoćnik apelanta nije pristupio na glavnu raspravu i nije izveo dokaze koje je predlagao da bi se utvrdilo da nije u obavezi plaćanja navedenih komunalnih usluga.

7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su pravosudni organi prekršili osnovno načelo na kojem počiva pravni sistem u Bosni i Hercegovini, a to je da se međusobni obligacioni odnosi mogu isključivo i samo temeljiti na ugovoru kojim se utvrđuju međusobna prava, obaveze i odgovornosti potpisnika tog ugovora (član 4. ZOO). Nadalje, apelant ističe da takav ugovor nisu potpisali «tražitelj izvršenja i izvršenik» i pošto nema takvog ugovora, ne zna se ko je izvršenik, na kojoj adresi se nalazi, koje obaveze je preuzeo i kakva prava ima. Shodno tome, apelant smatra da se ova pravna stvar isključivo temelji na nagađanjima i pretpostavkama da li se nešto desilo ili se nije desilo, bez i jedne jedine pravno relevantne činjenice i pravno valjanog dokaza. Također, apelant navodi da ne postoji pravni osnov da tražitelj izvršenja označi firmu koja ne postoji i sa kojom nije zaključio ugovor o odvozu smeća, već treba da označi firmu sa kojom je zaključio takav ugovor, a to je TP «Novotehna trade» Novi Travnik. Najzad, apelant smatra da tražitelj izvršenja nije naveo ni jedan jedini dokaz da je sa apelantom bilo kada uspostavio obligacione odnose iz člana 4. ZOO za odvoz smeća iz poslovnog objekta Partizanka kojeg koristi preduzeće D.O.O. «Arizona-centar» iz Novog Travnika (raniji naziv TP «Novotehna trade») i da apelant ima nekih neizmirenih obaveza prema tražitelju izvršenja.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. S tim u vezi, Ustavni sud posebno zapaža da apelant nije putem svog punomoćnika pristupio na glavnu raspravu pred Općinskim sudom i izveo ponuđene dokaze kojim bi osporio postojanje svoje obaveze utvrđene pobijanim presudama, čime je po ocjeni redovnih sudova posredno priznao postojanje svoje pasivne legitimacije u predmetnom sporu, kao i samim plaćanjem usluga odvoza smeća koje je za njega vršio tužilac. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-150/09 (D.O.O. «HARI-II» Vitez) | Sudska praksa | Aktio