Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-153/09 (V.P.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-153/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 153/09, rješavajući apelaciju V.P., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.P. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 909 od 5. novembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 344 od 26. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000-173 od 8. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 21. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 909 od 5. novembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 344 od 26. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000-173 od 8. juna 2007. godine.
2. Ustavni sud je odlukom broj AP-1901/08 od 17. septembra 2008. godine donesenom povodom apelacije istog apelanta protiv presude Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 344 od 26. maja 2008. godine odbacio apelaciju kao preuranjenu s obzirom da je bio u toku postupak o apelantovoj reviziji protiv navedene presude pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u navedenoj odluci apelanta uputio da nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njegova apelacija odbačena kao preuranjena, što je apelant i učinio te je podnio apelaciju broj AP-153/09 protiv rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 909 od 5. novembra 2008. godine.
3. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-173 od 8. juna 2007. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), uz učešće umješača M.R. (u daljnjem tekstu: umješač) na strani tužene, radi utvrđenja, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo korištenja na stanu u Trebinju u ulici Cara Dušana broj 16, što je tužena dužna trpiti, te da kao zakupodavac, sa apelantom, kao zakupcem, zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana, na neodređeno vrijeme, uz mjesečnu zakupninu od 15,20 KM koja se plaća najkasnije do 15-og u mjesecu za protekli mjesec na račun Fonda stanovanja tužene broj 562-099-00012632-40 uz obavezu plaćanja ostalih naknada za korištenje stana (voda, struja, odvoz smeća i drugo) sa pravom apelanta kao zakupca da koristi zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade, kao i zajedničke prostorije i uređaje u zgradi, u skladu sa njihovom namjenom i pravilima kućnog reda, a u suprotnom će to zamijeniti presuda dok se ugovor ne zaključi, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.350,00 KM.
4. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant predmetni stan koristio duže od osam godina, i to u početku na osnovu rješenja Komande garnizona Trebinje int.br. 28-2 od 20. aprila 1993. godine, kao otac poginulog M.P., koji je poginuo 26. augusta 1992. godine kao profesionalno lice na službi u VRS, da bi taj pravni osnov otpao kada je navedeno rješenje poništeno rješenjem stambene komisije Garnizona Trebinje broj 53-89/1 od 17. novembra 2000. godine, kao i to da je apelant predmetni stan prestao koristiti 7. juna 2002. godine kada mu je rješenjem Komande garnizona Trebinje int.br. 18-114 ustupljena na privremeno korištenje zajednička prostorija u zgradi u ulici Garibaldijeva broj 3 (potkrovlje) u Trebinju. Nadalje, sud je konstatovao da apelant smatra da je neprekidnim korištenjem predmetnog stana, u periodu dužem od osam godina, stekao pravo korištenja predmetnog stana, te da je tužena dužna da sa njim zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana, kao i to da apelant ukazuje na stanovište Vrhovnog suda iskazano u odluci Rev. 343/05 od 8. augusta 2006. godine, prema kojem stanovištu je nedopustivo da korisnik stana, koji stan koristi po određenom pravnom osnovu (makar taj osnov kasnije i otpao), a kakav je predmetni slučaj, ima manje prava od korisnika koji stan koristi bez ikakvog pravnog osnova, pa da je za sudsku odluku potpuno irelevantno da li je apelant stan koristio sa pravnim osnovom ili bez njega, a kod utvrđenja da je to korištenje trajalo duže od osam godina neprekidno.
5. Prvostepeni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je tužena u međuvremenu, i to 10. marta 2004. godine, sa umješačem, već zaključila ugovor o zakupu predmetnog stana pod brojem 8/1-
07-372-391/04 od 10. marta 2004. godine, a koji ugovor sadrži sve elemente ugovora o zakupu stana, propisane Zakonom o privatizaciji državnih stanova. Također, sud je ocijenio da, kako je, u odnosu na predmetni stan, već zaključen ugovor o zakupu stana sa umješačem, to se analogno odredbi člana 19. Zakona o stambenim odnosima, da na jednom stanu može biti stanarsko pravo samo jedne osobe (eventualno i bračnog druga kada su bračni drugovi sunosioci stanarskog prava), i u odnosu na predmetni stan može zaključiti samo jedan ugovor o zakupu stana. U vezi s tim, sud je naveo da s obzirom na to da je tužena već 10. marta 2004. godine, sa umješačem zaključila ugovor o zakupu predmetnog stana, sud ne može presudom utvrđivati da je apelant stekao pravo korištenja na predmetnom stanu, kao i to da je, shodno tome, tužena dužna sa apelantom zaključiti ugovor o zakupu stana sa svim elementima ugovora propisanim članom 38. navedenog Zakona o privatizaciji državnih stanova.
6. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 344 od 26. maja 2008. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i potvrđena je presuda Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-173 od 8. juna 2007. godine. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je prema stanju spisa apelant dobio na privremeno korištenje predmetni stan od strane Komande garnizona Trebinje rješenjem int.br. 28-2 od 20. aprila 1993. godine, te da je navedeno rješenje poništeno rješenjem stambene komisije Garnizona Trebinje broj 53-89/1 od 17. novembra 2000. godine. Shodno tome, sud je istakao da je apelant predmetni stan dobio od strane Komande garnizona Trebinje na privremeno korištenje, te da se kao privremeni korisnik ne može smatrati bespravnim korisnikom stana, na kojeg bi se mogla primjeniti odredba člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Također, sud je konstatovao da je iz stanja spisa vidljivo da je poništeno rješenje o dodjeli stana apelantu od 20. aprila 1993. godine, sa danom 17. decembra 2000. godine, te da se s obzirom da je navedeno rješenje poništeno, a stan dodijeljen umješaču, apelant ne može pozivati na to da je on samim korištenjem stana i protekom potrebnog vremena stekao pravo korištenja stana, iz razloga što je rješenjem o poništenju, rješenje o dodjeli stana apelantu poništeno, tako da ono ne može imati efekta nakon njegovog poništenja, a niti se pak može računati vrijeme stanovanja u stanu nakon donošenja rješenja o poništenju rješenja o dodjeli stana 20. aprila 1993. godine. Najzad, sud je istakao da se apelant ne može pozivati na sudsku praksu u drugim slučajevima i u drugim predmetima, jer prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud svoju odluku treba da donese samo na osnovu izvedenih dokaza na raspravi, a između parničnih stranaka u konkretnom slučaju.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 909 od 5. novembra 2008. godine, odbačena je kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 015-0-
Gž-07-000 344 od 26. maja 2008. godine. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da je u konkretnom predmetu vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ispod propisanog cenzusa, te da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotovoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je radi utvrđivanja njegovih prava građanske prirode apelantu povrijeđeno pravo na pravičnu sudsku odluku, odnosno, odluku u skladu sa pravičnim vršenjem pravde i principom vladavine zakona, čime mu je onemogućen suštinski pristup sudu, jer je primjena materijalnog prava bila više nego očigledno proizvoljna. Apelant navodi da je pored toga, više nego očigledno uskraćen i sa pravom na djelotvoran pravni lijek, što je bila žalba na prvostepenu odluku. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na mirno uživanje imovine, što je za njega bio predmetni stan, a apelant je lišen tog prava suprotno uslovima predviđenim zakonom. Na kraju, apelant traži naknadu troškova postupka i sastava apelacije uz kompenzaciju zbog nerješavanja u razumnom roku i na očigledno nezakonit način u iznosu od 10.000,00 KM.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud zapaža da je u predmetu broj AP-153/09 revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 909 od 5. novembra 2008. godine, pa je konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 344 od 26. maja 2008. godine.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoja rješenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotovoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović