Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-155/09 (Ž. R.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-155/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 155/09, rješavajući apelaciju Žanke Raković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žanke Raković podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000 284 od 13. oktobra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-562/04 od 21. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1468/98 od 14. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Žanka Raković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 19. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 284 od 13. oktobra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-562/04 od 21. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1468/98 od 14. oktobra 2003. godine. Apelantica je, 21. januara 2010. godine, dostavila istu apelaciju uz dodatnu dokumentaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1468/98 od 14. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-562/04 od 21. decembra 2005. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže Stambenu zadrugu «Čajavec – stan» iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: tužena) da joj po osnovu neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 20.000,00 KM sa kamatama, te na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti iznos od po 500,00 KM mjesečno počev od 18. augusta 1993. godine pa do vraćanja u posjed poslovnog prostora pobliže označenog u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) sa pripadajućim kamatama.

3. Osnovni sud je obrazložio da je tužena pravni sljednik SIZ-a stanovanja Banja Luka sa kojim je apelantica, 4. novembra 1989. godine, zaključila ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora, a 12. jula 1991. godine i aneks tog ugovora. Dalje, Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je rješenjem Opštinskog sekretarijata za privredu, Odsjek za upravno-pravne poslove (u daljnjem tekstu: nadležni opštinski organ) broj 03-354-1761/92 od 23. septembra 1992. godine, na apelanticin zahtjev, prestala sa radom samostalna trgovačka radnja koju je do tada u spornom prostoru vodila apelantica. Dalje, Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno i da je tužena, nakon što je odlukom Izvršnog odbora Opštine Banja Luka i odlukama preduzeća članica holdinga «Čajavec» postala nosilac prava upravljanja i gazdovanja spornim poslovnim prostorom, «u više navrata» pozivala apelanticu da sklopi ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora ili će joj ranije zaključeni ugovor o zakupu biti otkazan, te da se apelantica nikada nije odazvala ovom pozivu. Nakon toga, tužena je formirala komisiju radi pregleda spornog poslovnog prostora, nakon čega je, 27. augusta 1993. godine, sklopila ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora sa drugim licem, Željkom Stanivukovićem (u daljnjem tekstu: novi zakupac). Također, Osnovni sud je naveo da je uvidom u spis tog suda broj P-781/94 utvrdio da je apelantica po istom osnovu tužila i novog zakupca.

4. Dalje, Osnovni sud je obrazložio da iz svih dokaza provedenih tokom postupka nije utvrdio da je tužena iz spornog prostora oduzela pokretne stvari koje je apelantica precizirala u tužbi, «niti je [apelantici] poznato da je navedene stvari tužena oduzela, što potvrđuje i tužba [apelantice] protiv [novog zakupca], radi naknade štete u istoj vrijednosti». Stoga se, po mišljenju Osnovnog suda, nisu mogle primijeniti odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje regulišu pitanje sticanja bez osnova. Također, Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno i da je rješenjem tog suda broj R-194/97 od 26. februara 1997. godine, usvojen otkaz ugovora o zakupu spornog poslovnog prostora koji je apelantica bila zaključila sa prednikom tužene. Budući da je apelantica u septembru 1992. godine prestala sa obavljanjem djelatnosti, nakon čega je tek 1993. godine zaključen ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora koji je bio napušten sa novim zakupcem, Osnovni sud je ocijenio da je neosnovan apelanticin zahtjev da joj se po osnovu izgubljene dobiti dosudi traženi iznos počev od 18. augusta 1993. godine, jer «nije ni mogla imati izgubljenu dobit, kako je propisano članom 189. [ZOO]».

5. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je ukazao da je predmet tužbenog zahtjeva potraživanje iznosa na ime neosnovanog bogaćenja i naknade štete zbog izgubljene dobiti. Što se tiče prvog zahtjeva, Okružni sud je ukazao da član 210. ZOO podrazumijeva da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan taj dio imovine vratiti, a ako to nije moguće, dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi. Međutim, kako je zaključio Okružni sud, apelantica nije dokazala tokom prvostepenog postupka da je tužena oduzela pokretne stvari koje su se nalazile u spornom poslovnom prostoru, «odnosno da su te stvari na bilo koji način prešle iz imovine [apelantice] u imovinu tužene». Okružni sud je zaključio da u prilog ovome ide i činjenica da je apelantica po istom osnovu i za iste iznose tužila i novog zakupca, te da je tu tužbu povukla. Osim toga, Okružni sud je naveo da «samoj [apelantici] nije poznato da je tužena oduzela, odnosno prisvojila predmetne pokretne stvari (što proizlazi iz izjave [apelantice] saslušane u svojstvu parnične stranke)».

6. Također, Okružni sud je naveo da je pravilan i zaključak prvostepenog suda u odnosu na potraživanje izgubljene dobiti. Naime, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je na apelanticin lični zahtjev nadležni opštinski organ donio rješenje broj broj 03-354-1761/92 od 23. septembra 1992. godine kojim je utvrđeno da apelanticina samostalna prodavnica koju je vodila u spornom poslovnom prostoru prestaje sa radom. Budući da je ovakvo rješenje doneseno 11 mjeseci prije ulaska novog zakupca u sporni poslovni prostor, Okružni sud je zaključio da apelantica od dana donošenja navedenog rješenja, odnosno prije uvođenja u posjed novog zakupca nije ostvarivala bilo kakvu «opredjeljenu zaradu da bi sud mogao utvrditi njenu izmaklu korist».

7. Vrhovni sud je, presudom broj 118-0-Rev-06-000 284 od 13. oktobra 2008. godine, odbio apelanticinu reviziju protiv drugostepene presude. U obrazloženju odluke, Vrhovni sud je naveo da predmet spora u konkretnom slučaju nije bilo pitanje zakonitosti «preuzimanja poslovnog prostora od strane tužene iz posjeda [apelantice] i zakonitost otkaza ugovora o zakupu», već da je predmet odlučivanja bio apelanticin zahtjev za isplatu određenog iznosa po osnovu neosnovanog bogaćenja i zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene dobiti. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, iz dokaza provedenih tokom postupka, utvrdili da tužena prilikom ulaska u sporni poslovni prostor nije zatekla apelanticine pokretne stvari koje je ona u tužbi navela, te da nije dokazano da tužena «snosi krivicu za nestanak tih stvari ili njihovo uništenje u kom slučaju bi bila dužna naknaditi prouzrokovanu štetu». Takva tvrdnja, kako je dalje naveo Vrhovni sud, ne proizlazi «ni iz raspravnog zapisnika sa ročišta održanog u predmetu prvostepenog suda broj P-4051/96 koji je [apelantica] priložila uz reviziju. Iako se u reviziji ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi [...] treba napomenuti da iz priloženog zapisnika, odnosno iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da je tužena prisvojila ili uništila pokretne stvari jer ih prilikom ulaska u poslovni prostor nije ni bilo». Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, nema prelaska dijela apelanticine imovine u imovinu tužene, pa nema ni sticanja bez osnova. Također, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna i odluka nižestepenih sudova u odnosu na izgubljenu dobit, budući da je apelantica prestala obavljati djelatnost u spornom poslovnom prostoru u septembru 1992. godine, dakle prije preuzimanja spornog poslovnog prostora u posjed tužene, zbog čega se nije moglo «osnovano očekivati da će [apelantica] iz tog poslovnog prostora ostvarivati bilo kakvu dobit».

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je diskriminirana. Kršenje navedenih prava apelantica obrazlaže time da sudovi «gube iz vida da je rješenje o prestanku rada prodavnice [...] doneseno u vrijeme rata, neposredne ratne opasnosti, kada je u većem dijelu BiH vladalo etničko čišćenje». Apelantica u vezi s tim navodi da je ona pripadnica «manjinskog naroda, a takvim pripadnicima manjinskog naroda prestajao je radni odnos zbog nacionalne pripadnosti». U vezi s tim, apelantica je navela da «prestanak rada njene samostalne radnje nije prestao njenom voljom već isključivo zbog nacionalne pripadnosti». Zbog toga smatra da su odluke sudova nezakonite i diskriminirajuće. Također, apelantica navodi da osporene odluke ne ispunjavanju ni važan zahtjev prava na pravično suđenje – da sudska odluka mora navesti razloge na kojima se zasniva. Budući da se, kako je dalje navela, osporene odluke temelje na rješenju nadležnog opštinskog organa koje je doneseno u ratu na apelanticinu štetu zbog njene nacionalne pripadnosti, te na rješenju o otkazu poslovnog prostora «koje je pravosnažno, a nalazom vještaka grafologa je utvrđeno da ga [apelantica] nije primila i potpisala» proizlazi da dokazi na kojima su zasnovane osporene odluke nisu valjani. Apelantica smatra da osporene odluke «nemaju razloga da su dokazi na kojima se temelje razlozi ovih presuda zasnovane na netačnim navodima», te da su sve te odluke donesene u vrijeme rata i «da su posljedica nacionalne pripadnosti» apelantice.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju na tvrdnjama o netačno utvrđenom činjeničnog stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da se apleanticini navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na osporavanju zakonitosti rješenja nadležnog opštinskog organa o prestanku obavljanja njene samostalne djelatnosti iz septembra 1992. godine i rješenja o otkazu ugovora o zakupu iz 1997. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je i Vrhovni sud u osporenoj odluci naglasio da zakonitost ovih rješenja nije bila predmet spora u konkretnom slučaju, već da je predmet spora isključivo bilo apelanticino novčano potraživanje po osnovu neosnovanog bogaćenja i potraživanje na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa apelanticinim navodima o tome da su osporene odluke sudova diskriminirajuće, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi također isključivo odnose na zakonitost rješenja o prestanku obavljanja apelanticine samostalne djelatnosti, o čemu se u konkretnom slučaju nije odlučivalo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ovakvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje prava na nediskriminaciju kako je ono zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom, zbog čega su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-155/09 (Ž. R.) | Sudska praksa | Aktio