Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-156/09 (S. Ž.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Otkaz
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-156/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 156/09, rješavajući apelaciju Slavoljuba Žugića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavoljuba Žugićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 883 od 17. novembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 082 od 9. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavoljub Žugić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića podnio je 19. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-
000 883 od 17. novembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 082 od 9. maja 2006. godine.
2. Apelant je u avgustu 2002. godine Osnovnom sudu u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv AD «Boksit» iz Milića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu i isplate plata. Osnovni sud je Presudom broj Rs-
78/05 od 13. januara 2006. godine poništio Rješenje o otkazu ugovora o radu broj I-A-I-819/02 od 18. aprila 2002. godine i obavezao tuženog da apelanta vrati na radno mjesto vozača teretnog motornog vozila II grupe i isplati mu neisplaćene plate za period od 1. januara 2002. godine do 31. decembra 2004. godine u ukupnom iznosu od 13.355,25 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tokom postupka nekoliko puta preinačavao tužbeni zahtjev i konačno ga opredijelio na pripremnom ročištu od 22. decembra 2004. godine. Na tom ročištu apelant je povukao dio tužbenog zahtjeva kojim je zatražio razliku u isplaćenoj otpremnini i onoj koju bi mu tuženi trebao isplatiti prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Podneskom od 28. decembra 2004. godine apelant je proširio tužbeni zahtjev i zatražio da mu tuženi poveže radni staž i izvrši obaveze prema Fondu PIO. Osnovni sud je, obrazlažući neosnovanost prigovora neblagovremenosti tužbe, istakao da je apelant zahtjev da se vrati na radno mjesto koje je imao prije otkaza postavio 22. decembra 2004. godine, što je u skladu sa odredbom člana 105 stav 2 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi, kako je dalje navedeno, tužba zbog povrede prava iz radnog odnosa može se podnijeti u roku od godinu dana po saznanju za povredu a najkasnije u roku od tri godine. Osnovni sud je ocijenio da je apelant svoj zahtjev postavio u roku od tri godine. Zatim su sprovedeni dokazi koji se tiču osnova tužbenog zahtjeva nakon čega je utvrđeno da je apelantu dat otkaz ugovora o radu i da mu je radni odnos kod tuženog prestao 22. jula 2002. godine uz pravo na otpremninu u iznosu od 1.943,10 KM. Razlog otkaza naveden u rješenju je smanjen obim proizvodnje i nemogućnost apelantovog radnog angažovanja u dužem vremenskom periodu. Međutim, Osnovni sud je ocijenio da je povod za ovako rješenje bila odluka tuženog kojom su svi radnici, pa i apelant, bili pozvani da potpišu izjavu kojom prihvataju da im plata bude obračunavana i isplaćivana u skladu sa odlukom direktora od 1. marta 2002. godine, dok postoje ekonomske teškoće kod tuženog. Budući da apelant sa nekolicinom drugih zaposlenika nije prihvatio takav način obračuna, dat mu je otkaz, što je, prema ocjeni Osnovnog suda, nezakonito. S obzirom na utvrđenje koje se tiče nezakonitosti ugovora o radu, Osnovni sud je odlučio da apelanta vrati na radno mjesto koje je obavljao prije otkaza i da mu tuženi naknadi plate i regres sa pripadajućim kamatama. U dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa za 2003. i 2004. godinu, naknadu nematerijalne štete, povezivanje radnog staža i uplatu doprinosa, tužba je odbačena kao nedopuštena primjenom člana 196 stav 2 Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-06-000 082 od 9. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, djelimično uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je poništeno rješenje o otkazu ugovora o radu i tuženi obavezan da apelanta vrati na njegovo radno mjesto tako što je u tom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio. U dijelu u kom je odlučeno o naknadama plata, prvostepena presuda je preinačena tako što je taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen. U dijelu kojim je odlučeno o ispati plata za period od januara do juna 2002. godine uz kamatu i isplatu regresa za 2001. godinu, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant nakon blagovremeno podnesene tužbe na ročištu od 21. oktobra 2003. godine izjavio da odustaje od tužbe za poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu i vraćanja na posao. Zatim je ponovo 22. decembra 2004. godine apelant precizirao tužbeni zahtjev i zatražio da se poništi kao nezakonito rješenje ugovora o radu od 18. aprila 2002. godine, a prvostepeni sud je izveo zaključak da je takav zahtjev podnesen blagovremeno, odnosno u roku od tri godine. Takvim postupanjem prvostepeni sud je, prema ocjeni Okružnog suda, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, kako je dalje navedeno, odredbom člana 105 stav 2 ZOR-a je propisano da tužbu za zaštitu prava radnika, radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najduže u roku od tri godine od dana učinjene povrede. U konkretnom slučaju, apelant je tužbu za zaštitu prava radnika u kojoj je tražio poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu i vraćanje na posao podnio blagovremeno, ali je zatim, godinu dana nakon podnesene tužbe, odustao od tog dijela tužbenog zahtjeva. Ponovno opredjeljivanje tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja otkaza ugovora o radu, kako je ocijenio Okružni sud, neblagovremeno je. Naime, apelant je znao za povredu iz radnog odnosa danom dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu, pa mu je rok za podnošenje tužbe od godinu dana, u smislu člana 105 stav 2 ZOR-a, tekao od dana dostavljanja rješenja, koje pravo je apelant iskoristio blagovremenim podnošenjem tužbe. Međutim, od tog prava apelant je odustao povlačenjem tužbe 21. oktobra 2002. godine. U smislu člana 59 stav 2 ZPP, povučena tužba kao da nije bila podnesena i može se ponovo podnijeti, ali se u konkretnom slučaju i rok za blagovremenost tužbe računa od tog datuma a ne od prvobitno podnesene tužbe, kako je pogrešno ocijenio Osnovni sud. Zbog toga je žalba tuženog uvažena, prvostepena presuda u tom dijelu preinačena i tužba odbačena. S obzirom na tu činjenicu, proizilazi da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih plata za period od 1. jula 2002. godine do 31. decembra 2004. godine, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim je odlučeno o isplati plaća za period od januara do juna 2002. godine, jer je nesporno da je apelant u tom periodu radio kod tuženog a da mu nisu isplaćene plate u punom iznosu.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 883 od 17. novembra 2008. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. Vrhovni sud je ocijenio da je presuda Okružnog suda pravilna i zakonita jer se sudska zaštita u radnom sporu ostvaruje kad je ispunjen zakonom propisani uslov za zaštitu pred sudom. Vrhovni sud je potvrdio zaključak Okružnog suda u pogledu neblagovremenosti apelantove tužbe radi poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu, u smislu odredbe člana 105 stav 2 ZOR-a, kao i pravilnost i zakonitost drugostepene presude čije je razloge u cijelosti prihvatio kao svoje.
5. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava i pogrešnim tumačenjem redovnih sudova da je nakon odustajanja od dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu i ponovnog opredjeljivanja njegov zahtjev odbačen kao neblagovremen. Apelant je istakao da se niti jedan od tri suda koja su donijela presude o njegovom zahtjevu nisu pridržavala razumnih rokova propisanih u odredbama ZPP, odnosno da su ti rokovi prekoračeni, budući da je bio u pitanju radni spor koji zahtijeva hitnost u rješavanju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U pogledu navoda apelacije koji se tiču prekoračenja razumnog roka povodom apelantove tužbe kojom je pokrenuo radni spor u avgustu 2002. godine, Ustavni sud iz obrazloženja prvostepene presude primjećuje da je apelant tokom postupka više puta preinačavao tužbeni zahtjev i konačno ga opredijelio 22. decembra 2004. godine. Od tog datuma prvostepena presuda je donesena u roku od trinaest mjeseci a drugostepena u roku od četiri mjeseca. Predmet se pred Vrhovnim sudom rješavao duže od dvije godine. Iz navedenog proizilazi da apelant u vrijeme podnošenja tužbe nije imao jasan pravni osnov u pogledu svog tužbenog zahtjeva, budući da ga je više puta preinačavao, povlačio i proširivao i tim doprinio da postupak traje duže. Od perioda kad su stvoreni uslovi za postupanje povodom tužbe i tužbenog zahtjeva, predmet je okončan za četiri godine.
9. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud od momenta uspostavljanja preduslova za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari bio aktivan u zakazivanju ročišta i izvođenju dokaza. Okružni sud je, takođe, veoma brzo, u roku od tri mjeseca, okončao postupak povodom žalbe tuženog. Predmet se pred Vrhovnim sudom rješavao duže od dvije godine, za koji period ovaj sud u odgovoru na tužbu nije dao nikakvo opravdanje. Međutim, gledajući postupak u cjelini, ponašanje redovnih sudova, kao i ponašanje apelanta koji je u periodu od dvije godine nekoliko puta mijenjao tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da period od četiri godine u kom su donesene tri meritorne odluke nije nerazumno dugo vrijeme u kom je konkretan predmet okončan. Takođe, apelant u apelaciji, sem nezadovoljstva odlukama Vrhovnog suda i Okružnog suda kojima je njegov tužbeni zahtjev odbijen, nije jasno naveo na koji način je dužina postupka uticala na eventualno uskraćivanje nekih njegovih prava, niti Ustavni sud po automatizmu može zaključiti da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na «razuman rok». Ustavni sud vezano za ove navode smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije.
10. U vezi sa ostalim aspektima kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda prema kojim nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), sem u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Takođe, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud za svoje zaključke dali jasna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud u osporenim odlukama ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U kontekstu navedenog, budući da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje su Okružni sud u postupku o žalbi i Vrhovni sud u postupku revizije primijenili važeće materijalnopravne propise, te, shodno odredbama ZOR-a, apelantov zahtjev djelimično odbacili, odbili i usvojili, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović