Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-171/09 (S. R.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-171/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. listopada 2011. godine, u predmetu broj AP 171/09, rješavajući apelaciju Stipe Radoša, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Radoša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-334 od 1. listopada 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stipe Radoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojega zastupa Tomislav Baković, odvjetnik iz Tomislav-Grada, podnio je 22. siječnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-334 od 1. listopada 2008. godine.

2. Općinski sud u Livnu, Odjel suda Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Presudom broj 068-2-P-07-000 090 od 31. ožujka 2008. godine u cjelini je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, te Federaciju Bosne i Hercegovine, Vladu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) obvezao da apelantu na ime naknade dijela plaća za razdoblje od 1. ožujka 2000. godine do 1. siječnja 2001. godine, te cijelih plaća za razdoblje od 1. siječnja 2001. godine do 1. svibnja 2001. godine isplati iznos od 7.138,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.392,00 KM. U obrazloženju presude je, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu dijela neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. ožujka 2000. godine do 1. siječnja 2001. godine, istaknuto da tužena u tijeku postupka nije pobijala da je apelantu plaća isplaćivana u iznosu manjem od 20 do 40%, a što je, prema tvrdnji tužene, bilo uvjetovano prilivom sredstava iz Republike Hrvatske. Dalje, utvrđeno je da se obračun plaće u navedenom razdoblju imao vršiti prema koeficijentima iz Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u broj 02-19-98-1893 od 19. studenoga 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama), a koji je, prema ocjeni Općinskog suda, predstavljao valjanu pravnu osnovu na kojoj je apelant temeljio tužbeni zahtjev, te je odbijen prigovor tužene da Pravilnik o plaćama nije bio sukladan zakonu, i u svezi s tim, istaknuto da je Pravilnik o plaćama sukladan zakonu sve dok se, prema utvrđenom postupku, ne utvrdi suprotno.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Gž-08-000-334 od 1. listopada 2008. godine djelomično uvažio žalbu tužene, te prvostupanjsku presudu preinačio na način da je tuženu obvezao da apelantu isplati iznos od 4.080,00 KM umjesto iznosa od 7.123,00 KM, kao i u odluci o troškovima postupka, tako da je tužena obvezana isplatiti umjesto 1.392,00 KM iznos od 700,00 KM. Kantonalni sud je istakao da je člankom 2. Sporazuma o financijskoj pomoći između tužene i Republike Hrvatske od 6. svibnja 2000. godine bilo regulirano da je pomoć namijenjena Federalnom ministarstvu obrane i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u navedenom ministarstvu i Vojsci FBiH, te je zaključeno da ukoliko dogovorena financijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu bila doznačena i ukoliko nisu bila sastavni dio proračuna FBiH, a kako je tužena tvrdila, nije mogla postojati ni obveza tužene na isplatu plaća po Pravilniku o plaćama. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su sredstva za plaće u visini propisanoj Pravilnikom o plaćama ovisila o donatorskim sredstvima koja su pristizala iz Republike Hrvatske, pa kako su ona izostala, apelantu plaća nije isplaćivana po navedenom Pravilniku, a zbog čega i ne postoji obveza tužene da razlike neisplaćenog dijela plaća isplati iz proračuna. Najzad, s obzirom na to da je tužena apelantu u navedenom razdoblju isplaćivala plaće kao i svim pripadnicama Vojske FBiH, primjenom odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji se prema članku 168. primjenjuje i na pripadnike Oružanih snaga, Kantonalni sud je istakao da tužena nema dugovanja prema apelantu i da mu nije dužna isplatiti tražene iznose neisplaćenog dijela plaća za navedeno razdoblje (od 1. ožujka 2000. godine do 1. siječnja 2001. godine).

4. Apelant smatra da su mu pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo da ne bude diskriminiran iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant smatra da mu je neisplatom dijelova zarađenih plaća za razdoblje od 1. ožujka 2000. godine do 1. siječnja 2001. godine povrijeđeno pravo na imovinu jer su zarađene plaće njegova imovina stečena sukladno zakonu. Ovu tvrdnju apelant temelji na navodu da je i tužena u tijeku postupka priznala da mu nije isplatila dio plaća za navedeno razdoblje. Apelant smatra da je pobijanom presudom diskriminiran u odnosu na druge djelatnike Federalnog ministarstva obrane i u prilog tome ističe da su njihovi tužbeni zahtjevi, a koji su se odnosili na ista potraživanja, u cijelosti usvojeni pred Općinskim sudom, a presude su u cijelosti potvrđene pred Kantonalnim sudom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja koja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom i to u Odluci broj AP 1356/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. rujna 2010. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U odluci je zaključeno da su očito (prima facie) neutemeljeni navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je u Odluci broj AP 1356/08 utvrdio da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni, jer samo ukazivanje na različitu sudsku praksu bez drugih konkretnih činjenica ne može biti dokaz da je apelant diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

9. S obzirom na to da se obrazloženja iz Odluke broj AP 1356/08 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u svezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija očito (prima facie) nedopuštena.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-171/09 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio