Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-172/09 (N. K.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-172/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 172/09, rješavajući apelaciju Nedžada Kijametovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Kijametovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001339 od 2. decembra 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-002375 od 31. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-

DN-06-4682 od 1. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Kijametović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-002375 od 31. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-DN-06-4682 od 1. juna 2007. godine.

2. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 1567/08 od 17. septembra 2008. godine kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanata podnesenu protiv navedenih rješenja, zato što je bila preuranjena budući da je postupak povodom revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-08-001339 od 2. decembra 2008. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu, primjenom člana 247. u vezi sa članom 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku.

3. Apelant je 22. januara 2009. godine ponovo uložio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je, pored ranije osporenih rješenja, osporavao i rješenje Vrhovnog suda.

4. Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-DN-06-4682 od 1. juna 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-002375 od 31. marta 2008. godine, odbacio apelantov prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 1756 k.o. Hadžići, vlasništvo N.K., te je određena zabilježba odbačenog prijedloga. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelant svoj potpis na ugovoru o kupoprodaji predmetnih nekretnina ovjerio na temelju lične karte izdate u Peći-Srbija, pa da je, u skladu sa članom 40. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, pozvan da dostavi dokaz da obavlja djelatnost u Federaciji BiH u smislu člana 88. stav 1. ili da ima stalni boravak, u skladu sa članom 89. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98). Apelant je u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje i dopis Federalnog ministarstva pravde o postojanju reciprociteta između Federacije BiH, Srbije i Crne Gore. S obzirom na to da nije predočio dokaze o ispunjenosti uvjeta iz čl. 88. stav 1. i 89. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Općinski sud je prijedlog za uknjižbu odbacio. Najzad, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da pored uvjeta reciprociteta iz člana 91. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, na koji je apelant u žalbi posebno ukazivao, moraju biti ispunjeni i uvjeti iz čl. 88. i 89. istog zakona, a u pogledu njihove ispunjenosti apelant nije predočio niti jedan dokaz.

5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-08-001339 od 2. decembra 2008. godine apelantovu reviziju na rješenje Kantonalnog suda odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je ukazano na član 26. Zakona o vanparničnom postupku kojim je regulirano da je revizija u vanparničnom postupku dopuštena kad je pravomoćnim rješenjima donesenim u drugom stepenu odlučivano o stambenim stvarima i naknadi za eksproprijaciju nekretnina, odnosno da nije dopuštena kada je u vanparničnom postupku odlučivano o drugim stvarima, a kao što je konkretni slučaj.

6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, prije svega, ističe da su osporena rješenja nezakonita jer su proizvod proizvoljne primjene materijalnog prava, jer, prema njegovom mišljenju, član 91. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je reguliran reciprocitet ne treba vezivati za ispunjenost uvjeta iz čl. 88. i 89. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, već za član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog navodu o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, apelant ističe da je ignorirano mišljenje relevantne institucije – Federalnog ministarstva pravde i Ministarstva pravde BiH, koji potvrđuju postojanje reciprociteta između BiH i Srbije, a čiji je bio državljanin u vrijeme podnošenja prijedloga za uknjižbu. Dalje, apelant smatra da mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je prijedlog za uknjižbu podnio 24. maja 2006. godine i na odluku čekao dvije godine, a zbog čega mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Povreda prava na efektivni pravni lijek, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je drugostepeni sud odbio njegovu žalbu na prvostepeno rješenje zbog očigledno pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 1567/08 od 17. septembra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Rješenje Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-

002375 od 31. marta 2008. godine i Rješenje Općinskog suda broj 065-0-DN-06-4682 od 1. juna 2007. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001339 od 2. decembra 2008. godine revizija odbačena kao nedopuštena iz razloga utvrđenih članom 247. u vezi sa članom 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-002375 od 31. marta 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporeno rješenje Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-002375 od 31. marta 2008. godine apelantu uručeno 5. maja 2008. godine, a da je apelacija kojom ga je apelant osporavao podnesena 30. maja 2005. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima donesenim u postupku upisa prava vlasništva na stanu, a na osnovu ugovora o kupoprodaji, povrijeđeno pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 2706/06 izrazio stav da: «S obzirom na to da su garancije prava na pravično suđenje, prema praksi Evropskog suda, primjenjive u svim postupcima uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud će pružiti iste garancije u postupcima povodom apelacija podnesenih ovom sudu» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 99/08, tačke 19-23).

11. Apelant tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva na tome što je predmetni postupak navodno trajao predugo, tj. zato što nije završen u razumnom roku, te zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

12. U vezi sa apelantovim navodima da odluka nije donesena u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da je postupak o apelantovom zahtjevu podnesenom 24. marta 2006. godine pravosnažno okončan 31. marta 2008. godine, odnosno da je pred dvije sudske instance ukupno trajao dvije godine. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su redovni sudovi na bilo koji način svojim radnjama ili propuštanjem doprinijeli dužini postupka, te tako doveli u pitanje apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da je apelantov zahtjev za uknjižbu ocijenjen kao neuredan pa je tako i sam doprinio trajanju postupka. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u pogledu dužine postupka očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na apelantove navode da je do povrede prava na pravično suđenje i imovinu došlo zbog netačno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

14. Ustavni sud zapaža da sudovi nisu odbacili zahtjev za uknjižbu zbog, kako apelant smatra, pogrešne primjene zakonskih odredaba o reciprocitetu, jer postojanje reciprociteta sudovi nisu ni doveli u pitanje, već zbog toga što apelant nije pružio dokaze da ispunjava uvjete za sticanje vlasništva koji su predviđeni zakonom. Ustavni sud, dalje, zapaža da od apelanta nije traženo pribavljanje saglasnosti za sticanje vlasništva kao ni druge dokumentacije, već su sudovi utvrdili da reciprocitet postoji, ali da to ne znači da apelant ne mora ispuniti uvjete predviđene zakonom radi sticanja prava vlasništva. Osim toga, Ustavni sud ističe da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način povrijeđeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji povreda prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o povredi ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u vanparničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u vanparničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-172/09 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio