Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-182/09 (K. S.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-182/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 182/09, rješavajući apelaciju Kristijana Stanojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kristijana Stanojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-GŽ-08-000082 od 3. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu – Odjeljenje u Rogatici, broj 091-1-P-07-000016 od 21. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kristijan Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 20. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-GŽ-08-000082 od 3. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu – Odjeljenje u Rogatici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 091-1-P-07-000016 od 21. decembra 2007. godine.

2. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda, broj 091-1-P-07-000016 od 21. decembra 2007. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Javno preduzeće Putevi Republike Srpske – Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 4.253,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. januara 2003. godine kao i da mu tuženi naknadi troškove postupka. U pogledu troškova postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je poštujući upute Okružnog suda proveo dokaze i izvršio uvid u kopiju saobraćajne dozvole za putničko vozilo marke «Audi 89» kabriolet, zapisnik o oštećenju vozila SOD «Jahorina» od 21. januara 2003. godine, službenu zabilješku RS MUP CJB I.Sarajevo PS za BS Višegrad od 6. februara 2003. godine, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke od 23. novembra 2003. godine, pročitao izjavu vještaka saobraćajne struke date na zapisnik od 22. aprila 2005. godine, pročitao izjavu svjedoka B.P. date na zapisnik tog suda od 12. septembra 2006. godine, pročitao mišljenje Nadzornog odbora Republičke direkcije za puteve, izvršio uvid u kopiju građevinskog dnevnika za dan 15. februar 2003. godine, uvid u fotokopiju fotografije tunela od 11. oktobra 2001. godine, saslušao svjedoke M.Š, N.V., R.S. i M.D., te pročitao dopunski nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je vozilo apelanta «Audi 89» kabriolet zaista oštećeno, a da su oštećenja nastala naletom točkova na neku prepreku i da su od tog naleta, odnosno udara oštećeni samo točkovi i mehanički sklop lafeta, dok iznad točkova oštećenja nije bilo.

3. Osnovni sud je istakao i to da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je u tunelu Brčigovo u to vrijeme 2003. godine postojala udarna rupa, a što je jasno proizašlo iz građevninskog dnevnika GP Put od 15. februara 2003. godine iz koga se vidi da je vršeno otklanjanje ledinica sa svoda tunelske obloge, te da je vršena popravka udarne rupe.

4. Međutim, ono što je prema ocjeni suda među strankama bilo sporno je mjesto gdje je šteta nastala kao i odgovornost tuženog za nastalu štetu. Na okolnosti mjesta nastanka štete sud je saslušao svjedoke N.V. apelantovog saputnika u vrijeme saobraćajne nezgode, te R.S., apelantovog oca. U svom iskazu N.V je naveo da je spavao u vozilu, da ga je probudio jak udar, da je po izlasku iz vozila vidio da su oba prednja točka otišla ukrivo, da je vozilo bilo u rupi dubine 30 cm do 40 cm, dužine 4 m do 5 m, te da je nakon 15-ak minuta otišao do Ustiprače da vidi ima li policije, ali buzuspješno, te da je nakon toga o nezgodi obavijestio apelantovog oca koji nakon skoro sat i nešto više stigao sa šlep službom.

5. Na temelju službene zabilješke RS MUP CJB I.Sarajevo PS za BS Višegrad od 6. februara 2003. godine Osnovni sud je utvrdio da je zabilješka sačinjena na okolnosti štetnog događaja koji se desio 19. januara 2003. godine u tunelu Brčigovo na putnoj relaciji Usatiprača –Rogatica u kojoj je učestvovao apelant sa svojim vozilom «Audi 89» kabriolet, da se apelant kretao putnom relacijom Ustiprača-Rogatica i da je dolaskom u tunel Brčigovo, koji je neosvjetljen, vozilom udario u udarnu rupu koja se nalazila na sredini tunela, te da je tom prilikom došlo do oštećenja vozila u dijelu oba prednja točka, lafete i prednje osovine. Na okolnosti sastavljanja navedene službene zabilješke od 6. februara 2003. godine Osnovni sud je uz saglasnost stranaka pročitao izjavu svjedoka B.P., koji je, između ostalog, naveo da je sačinio i potpisao službenu zabilješku na traženje «onog koji je vozilo oštetio». Prema uputama Okružnog suda, Osnovni sud je zatražio mišljenje od Policijske stanice Višegrad, a u vezi sa ovom službenom zabilješkom. Kako se u obrazloženju navodi u pismenom odgovoru od 10. septembra 2007. godine Policijske stanice Višegrad je istaknuto da je tačno da je B.P sačinio službenu zabilješku na okolnosti štetnog događaja od 19. januara 2003. godine na traženje apelanta koji je lično došao u prostorije PS za BS Višegrad 6. februara 2003. godine. Osnovni sud je još naveo da je u odgovoru istaknuto i to da uvidom u dnevnik događaja za 2003. godine djelatnici PS nisu mogli pronaći da je evidentiran sporni događaj od 19. januara 2003. godine, te su još naveli da se svi akti koje sačini PS i koji se dostavljaju subjektima izvan, te PS ovjeravaju pečatom, ali samo u slučaju da se na tim aktima nalazi potis rukovodioca PS ili njegovog zamjenika.

6. Ocjenom provedenih dokaza Osnovni sud je nesumnjivo utvrdio da je u tunelu Brčigovo u to vrijeme 2003. godine postojala udarna rupa, te da je policija za bezbjednost saobraćaja iz Višegrada upozoravala izvođača radova da sanira oštećenje, udarnu rupu u tunelu, što je i učinjeno 15. februara 2003. godine. Da je u tunelu Brčigovo zaista postojala udarna rupa sudu je potvrdio u svom iskazu i svjedok M.Š., nadzorni inženjer zadužen za tu dionicu puta, koji je naveo da se udarna rupa do 2004. godine sanirale svake godine, te da bi se usljed većih padavina ponovao pojavljivala. U svom izkazu svjedok je još naveo da bi rupa obično bila dubine od 5 do10 cm i da je pri ulasku u tunel postojao znak upozorenja «ulegnuće na putu» kao i ograničenje brzine na 40 km/h, te da je postojao dogovor sa komandirima SP Višegrad, Sokolac i Istočno Sarajevo da ga pozovu prilikom sastavljanja zapisnika na licu mjesta u slučaju bilo kakvog oštećenja na vozilu u tunelu Brčigovo jer se dešavalo da se sastavljaju fiktivni zapisnici.

7. Prema ocjeni Osnovnog suda nije sporno da je odredbama Zakona o javnim putevima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 3/04) propisano da je tuženi dužan obavljati poslove održavanja javnih puteva i objekata na njima u smislu pomenutog zakona. Međutim, Osnovni sud iz provedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću da utvrdi da je šteta na vozilu apelanta nastala zaista u tunelu Brčigovo u kome je u to vrijeme postojala udarna rupa. Naime, prema ocjeni Osnovnog suda službena zabilješka PS za BS od 6. februara 2003. godine koju je sačinio policajac i svjedok u postupku B.P za taj sud nema dokaznu vrijednost budući da je zabilješka sačinjena nakon 18 dana od dana štetnog događaja (19. januar 2003. godine), a bez predhodnog izlaska na lice mjesta stručnih i ovlaštenih osoba. Osim toga i sami iskazi saslušanih svjedoka N.V. i B.P. se bitno razlikuju, a prema ocjeni suda izjave svjedoka N.V. i R.S. su date u namjeri da se u ovoj pravnoj stvari pomogne apelantu, jer da se štetni događaj zaista i desio u neosvjetljenom tunelu Brčigovo, apelant je morao, prije svega, radi svoje lične sigurnosti i sigurnosti ostalih učesnika u saobraćaju da preduzme sve razumne mjere, odnosno da u što kraćem roku o tome obavijesti najbližu policijsku stanicu, ako nište drugo, radi obezbjeđenja saobraćaja. Kako apelant tokom postupka nije uspio da dokaže postojanje uzročne veze između propuštanja apelanta da obavijesti nadležnu policijsku stanicu o saobraćajnoj nezgodi radi dolaska i sačinjavanja zapisnika na licu mjesta, postojanja rupe na putu i nastale štete na vozilu to je sud apelanta u cijelosti odbio sa tužbenim zahtjevom.

8. Protiv presude Osnovnog suda apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom, broj 014-0-GŽ-08-000082 od 3. decembra 2008. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud radi raspravljanja sporne stvari, a na temelju provednih dokaza utvrdio i to na temelju zapisnika SOD «Jahorina» od 21. januara 2003. godine da je šteta na vozilu apelanta postojala, a što je potvrdio i svjedok M.D u svom iskazu. Međutim, ono što prvostepeni sud sa razlogom nije mogao da prihvati dokazanim je to da se saobraćajna nezoda dogodila 19. januara 2003. godine u tunelu Brčigovo na način na koji to apelant u tužbenom zahtjevu opisuje prije svega zbog toga što je apelant štetni događaj prijavio 6. februara 2003. godine, pa je prema apelantovom kazivanju policajac B.P. i sačinio službenu zabilješku. Prema tome, službena zabilješka o saobraćajnoj nezgodi nije sačinjena na mjestu i u vrijeme kada se nezgoda dogodila, a svjedok N.V je potvrdio da su u tunelu ostali skoro dva sata dok nije došao otac apelanta sa šlep službom iz Foče. Stoga je prema ocjeni Okružnog suda pravilan zaključak prvostepenog suda da je iskaz svjedoka N.V. nelogičan i protivurječan navodima svjedoka B.P. koji je, između ostalog, potvrdio da policija na toj relaciji patrolira 24 sata, te da bi sigurno za ta skoro dva sata, koliko su apelant i njegov saputnik morali čekati šlep službu, morala naići policijska patrola. Osim toga prema ocjeni Okružnog suda ostankom vozila u neosvjetljenom tunelu skoro dva sata bi sigurno prouzrokovalo zastoj saobraćaja o čemu bi morala biti obaviještena policija. Međutim, kako je naveo Okružni sud iz odgovora PS iz Višegrada od 10. septembra 2007. godine proizlazi da u evidenciji nije registrovan događaj od 19. januara 2003. godine na koji se apelant poziva.

9. Prema tome prema mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je pravilno cijenio sve provedene dokaze shodno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07: u daljnjem tekstu: ZPP), te je pravilno utvrdio činjenice bitne za odluku u predmetnoj pravnoj stvari, pa su navodi apelanta o povredama odredaba postupka ocjenjeni kao neosnovani.

10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupka apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP-a što je dovelo do povrede temeljnih procesnih prava apelanta u postupku. U navodima apelacije se ističe da je proizvoljna primjena i tumačenje odredaba ZPP-a od strane postupajućih sudova zapravo diskriminatorska u odnosu na apelanta jer sudovi nisu primjenili norme koje su u konkretnom slučaju trebale da budu primjenjene, kao npr. odredbu člana 918. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. «Službeni list SFRJ», br. 29/78, 38/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94; te «Službeni glasnik Republike Srpske»; br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO). Citiranom odredbom se, kako se navodi u apelaciji, izričito propisuje da su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu, ako osiguranik poslije nastupanja osiguranog slučaju ne izvrši neku od propisnih ili ugovorenih obaveza. U konrektnom slučaju prema mišljenju apelanta, samim tim što apelant ne posjeduje zapisnik policijske uprave sa lica mjesta o saobraćajnoj nezgodi, ne gubi se pravo da se drugim dokazima utvrđuje osnovanost nastale štete na vozilu. U navodima apelacije se ističe da su redovni sudovi dužni da savjesno cijene sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, a princip slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu jer je ta sloboda, ipak, ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji apelanta da su redovni sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili i tumačili odredbe ZPP-a, pri tome neprimjenjujući odredbe ZOO-a koje su u predmetnom slučaju trebale biti primjenjene, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija, broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena prava bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustravni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zbog čega smatraju da apelant tokom postupka nije uspio da dokaže osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno da se saobraćajna nezgoda dogodila upravo u tunelu Brčigovo, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. S toga imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda nevedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović