Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1866/09 (O. V. iz Livna, N. K. iz Livna i N. B. iz Tomislavgrada)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1866/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 1866/09, rješavajući apelaciju Ozrenke Vidačak i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ozrenke Vidačak, Nijaza Kambera i Nedima Begića podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 008-0-Gž-09-000 010 od 11. maja 2009. godine, 008-0-Gž-09-000 007 od 7. aprila 2009. godine i 008-0-Gž-09-000 009 od 7. aprila 2009. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ozrenka Vidačak iz Livna, Nijaz Kamber iz Livna i Nedim Begić iz Tomislav-Grada (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislav-Grada, podnijeli su 13. juna 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 008-0-

Gž-09-000 010 od 11. maja 2009. godine, 008-0-Gž-09-000 007 od 7. aprila 2009. godine i 008-0-Gž-

09-000 009 od 7. aprila 2009. godine.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 1866/09, AP 1868/09 i AP 1870/09.

3. S obzirom na to da se sve apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1866/09.

4. Presudama Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 068-0-P-07-000 396 od 25. juna 2008. godine, 068-0-P-07-000 394 od 11. juna 2008. godine i 068-0-P-07-000 393 od 25. juna 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Kantona 10 Livno-Vlade Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obavežu apelanti da isplate tužitelju pojedinačne novčane iznose sa troškovima postupka i zakonskim zateznim kamatama bliže označene u navedenim presudama. Istim presudama obavezan je tužitelj da apelantima naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presuda Općinski sud je naveo da je tužitelj protiv apelanata podnio tužbe kojima je tražio povrat isplaćenih novčanih iznosa na ime toplog obroka koji su apelantima isplaćeni u periodu od augusta 2004. godine do decembra 2005. godine. Sud je nakon provedenih dokaza nesporno utvrdio da su apelanti u periodu od augusta 2004. godine do decembra 2005. godine obnašali dužnost sudaca u Kantonalnom sudu u Livnu, da su im za navedeni period na ime toplog obroka isplaćeni novčani iznosi (2.010,00 KM, 1.962,00 KM i 1.980,00 KM) koje potražuje tužitelj zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, jer smatra da su protuzakonito isplaćeni apelantima. Sud je dalje citirao odredbe člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 20/01 i 57/01) kojima je propisano da sudac, odnosno tužitelj, ima pravo na naknadu za određene posebne troškove, između ostalih i naknadu za troškove prevoza na posao i sa posla, naknadu za ishranu za vrijeme rada – topli obrok, regres za godišnji odmor itd. Članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 63/03) došlo je do izmjene člana 41. tako da suci, odnosno tužitelji imaju pravo na otpremninu pri odlasku u penziju, regres za godišnji odmor i jubilarne nagrade, dok su ostale naknade predviđene članom 41. ukinute. Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine utvrđeno je da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH) u dijelu koji se odnosi na suce sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Općinski sud je na osnovu navedenog zaključio da se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ne primjenjuje, tj. da nije stupio na snagu, tako da su naknade na ime toplog obroka za utuženi period apelantima isplaćivane zakonito na osnovu Ustava i presude Ustavnog suda FBiH sve do 1. januara 2006. godine, kada je stupio na snagu Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 72/05).

5. Presudama Kantonalnog suda br. 008-0-Gž-09-000 010 od 11. maja 2009. godine, 008-0-Gž-

09-000 007 od 7. aprila 2009. godine i 008-0-Gž-09-000 009 od 7. aprila 2009. godine djelomično je uvažena žalba tužitelja i preinačene prvostepene presude na način da su apelanti obavezani isplatiti tužitelju iznose od po 642,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenih iznosa odbijen. U obrazloženju navedenih presuda je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na isplatu toplog obroka koji su apelanti primili u 2004. godini. Naime, stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine apelanti su izgubili pravo na naknadu za ishranu za vrijeme rada – topli obrok. Kantonalni sud ističe da je Ustavni sud FBiH Presudom broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine utvrdio da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Navedenom odlukom Ustavnog suda FBiH je, također, utvrđeno da se navedeni Zakon može primjenjivati najduže šest mjeseci, što znači da će se primjenjivati do 3. januara 2005. godine. Kantonalni sud dalje navodi da se navedeni Zakon primjenjivao do 3. januara 2005. godine, da apelantima nije ni pripadalo pravo na naknadu toplog obroka do navedenog datuma, tako da im topli obrok u 2004. godini nije ni mogao biti isplaćen na što osnovano ukazuje tužitelj u žalbi. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je djelimično uvažio žalbu tužitelja i pobijane presude preinačio na način da je obavezao apelante da isplate tužitelju pojedinačne novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama bliže označene u navedenim presudama, koje su apelanti primili na ime naknade za topli obrok u 2004. godini. Zahtjev tužitelja koji se odnosio na povrat isplaćene naknade na ime toplog obroka za 2005. godinu sud je odbio kao neosnovan iz razloga što se od 3. januara 2005. godine primjenjivao Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine prema kojem su apelantima pripadala prava na predmetnu naknadu.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno pogrešnom tumačenju Presude Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine. Apelanti se, također, žale na proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda, čime su, između ostalog, stavljeni u neravnopravan i diskriminirajući položaj u odnosu na ostale suce kojima su se na području Federacije Bosne i Hercegovine isplaćivale naknade za topli obrok u periodu za koji je u predmetnom slučaju tužba podnesena. Kao primjer navedenom apelanti su priložili presudu Općinskog suda u Bugojnu, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku, u kojoj su redovni sudovi povodom identičnog tužbenog zahtjeva odbili tužbeni zahtjev tužitelja, tj. drugačije odlučili nego u konkretnom slučaju. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji njihove apelacije, preinači osporene presude na način da ostanu na snazi presude Općinskog suda, ili da ukine osporene presude i predmet vrati drugostepenom sudu da u hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e), k) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelanti, između ostalog, navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su sudovi različito sudili u istim slučajevima.

12. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

13. Ustavni sud nalazi da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminirani u postupku s obzirom na to da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1866/09 (O. V. iz Livna, N. K. iz Livna i… | Sudska praksa | Aktio