Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-189/09 (M. V.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-189/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 189/09, rješavajući apelaciju Milana Vučičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Vučičevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000 827 od 14. oktobra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1931/03 od 12. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-3184/99 od 26. januara 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Vučičević (u daljnjem tekstu: apelant), sa prebivalištem u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljnjem tekstu: SAD), kojeg zastupa Slavica Bajić, advokat iz Prijedora, podnio je 20. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 827 od 14. oktobra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1931/03 od 12. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-3184/99 od 26. januara 2001. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-3184/99 od 26. januara 2001. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-1931/03 od 12. maja 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev ODP «Metalne industrije» Prijedor (u daljnjem tekstu: tužitelj) u odnosu na apelanta kao prvotuženog i otkazan je ugovor o korištenju stana pobliže opisanog u prvostepenoj odluci (u daljnjem tekstu: sporni stan). U odnosu na apelantovu suprugu (u daljnjem tekstu: drugotužena) tužiteljev tužbeni zahtjev je odbijen. Prvostepeni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je rješenjem pravnog prednika tužitelja broj 1206/91 od 17. juna 1991. godine apelantu dodijeljen na korištenje sporni stan, te da je on 19. juna 1991. godine zaključio ugovor o korištenju tog stana sa Komunalnim zavodom Prijedor i da se u stan uselio sa porodicom. Također, Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno i to da je apelant zajedno sa porodicom, 1998. godine, odselio u SAD gdje i sada živi, te da je na taj način apelant prestao da koristi sporni stan neprekidno duže od šest mjeseci. Također, Osnovni sud je utvrdio da je apelantu prestao i radni odnos kod tuženog rješenjem broj 840/30 od 4. novembra 1998. godine sa sa 1. augustom 1998. godine radi samovoljnog napuštanja posla. Slijedom toga, tužitelj je odjavio apelanta i kod nadležnog penzionog i zdravstvenog fonda sa 1. augustom 1998. godine.

3. Razmatrajući razloge zbog kojih je apelant sa porodicom napustio sporni stan, Osnovni sud je zaključio da nije dokazano da je to učinio zbog liječenja. Naime, uvidom u medicinsku dokumentaciju, Osnovni sud je utvrdio da apelant od 1988. godine ima dijagnozu hronične psihoze, te da je od tada pod stalnim ljekarskim nadzorom i kontrolom. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije predočio bilo kakve dokaze o tome da mu je preporučeno liječenje u SAD, te da je «opštepoznata činjenica da se nervni bolesnici ne upućuju na liječenje u Ameriku», već da se samoinicijativno odselio u SAD sa porodicom. Imajući to u vidu, Osnovni sud je naveo da «ne smatra opravdanim ni to što je drugotužena napustila stan u periodu dužem od šest mjeseci, jer je apelant imao mogućnost liječenja i u Republici Srpskoj. Također, Osnovni sud je utvrdio da su apelant i drugotužena 19. juna 1998. godine zaključili, bez znanja i saglasnosti tužitelja, ugovor o podstanarskom odnosu sa Dragom Komosarom (u daljnjem tekstu: podstanar), koji im je na ime korištenja spornog stana isplatio iznos od tadašnjih 5.000,00 DM, te da je «očito da su [apelant i drugotužena] i nadalje zainteresovani da ostvaruju materijalnu korist od spornog stana». Tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu je odbijen jer je sud zaključio da ona nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da ona nije ni zaključila ugovor o korištenju spornog stana.

4. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda. Okružni sud je naročito istakao da je apelant sa podstanarom zaključio ugovor o podstanarskom odnosu na neodređeno vrijeme, ali da je podstanar «stan ubrzo predao tužiocu i u njemu trenutno stanuje [...] radnik tužioca». Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima («Službeni glasnik SRBiH» br. 14/76, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99), budući da je utvrđeno da postoje pretpostavke za otkaz ugovora o korištenju stana kako je to navedenom odredbom propisano. Naime, kako je dalje obrazložio Okružni sud, prva zakonska pretpostavka je da je nosilac stanarskog prava zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva prestao koristiti stan neprekidno u periodu dužem od šest mjeseci iz neopravdanih razloga, a druga je da je pokazao volju da stan trajno prestane koristiti. Okružni sud je naveo da je tuženi tokom postupka morao dokazati potrebu za liječenjem u inostranstvu kako bi opravdao svoje odsustvo, što nije učinio. Također, Okružni sud je istakao da je apelant tokom cijelog postupka imao advokata i stručnu pomoć «koji je imao mogućnost da pribavi ove dokaze, da je [apelant] bolestan, da mu je neophodno liječenje u stranoj državi, zbog čega je morao tražiti od Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske filijala Prijedor da se mora liječiti u stranoj ustanovi te da nema adekvatno liječenje u RS a da su supruga i djeca pošla sa njim da mu pruže pomoć».

5. Također, Okružni sud je zaključio da iz stanja spisa proizlazi da apelant nema namjeru korištenja spornog stana «što proizlazi iz njegovog ponašanja tokom postupka pred prvostepenim sudom». Naime, sud je naveo da je do ovakvog zaključka došao zbog utvrđene činjenice da je apelantova porodica «rasprodala sve stvari, cijeli stan izdala u podstanarstvo, ne pojavljuje se niti ima kakav kontakt sa davaocem stana, pa je logičan slijed da postoji volja da stan prestane trajno koristiti». Osim toga, Okružni sud je naveo da apelant nije ni tokom prvostepenog postupka, niti u žalbi dostavio stručni nalaz i mišljenje ljekara o tome gdje se liječi i od čega, te da li je liječenje u SAD neophodno i kakva je mogućnost izlječenja. Slijedom svega navedenog, Okružni sud je zaključio da se zbog pasivnog držanja apelanta kao tužene strane i primjene pravila o teretu dokazivanja iz člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), može zaključiti da apelant nije dokazao da je stan napustio iz opravdanih razloga, niti da postoji volja da se stan nastavi dalje trajno koristiti.

6. Vrhovni sud je, presudom broj 118-0-Rev-06-000 827 od 14. oktobra 2008. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke, zaključivši da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je, u smislu odredbe člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, za ocjenu opravdanosti razloga za nekorištenje stana od strane nosioca stanarskog prava bitno da li je njegovo zdravstveno stanje tako teško da mu je bila potrebna i nužna ljekarska pomoć u inostranstvu, odnosno da li se takva pomoć u to vrijeme mogla adekvatno pružiti u Republici Srpskoj, «kao i da li je u takvoj situaciji bila nužna i neophodna pomoć njegove supruge». Vrhovni sud je također ukazao da iz utvrđenje nižestepenih sudova proizilazi da je apelant sporni stan napustio u jesen 1998. godine te je nesporno utvrđeno da je apleant sporni stan napustio nevezano za ratni sukob «kada bi za razrješenje predmeta ovog spora bila relevantna odredba člana 47. stav 1. tačka 7. ZSO [...] s obzirom na vremenski period kada su [apelant i drugotužena] napustili sporni stan». Stoga je, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, osnovno pitanje «od kojeg zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari» da li je apelant sa članovima porodičnog domaćinstva prestao koristiti sporni stan iz opravdanih razloga. Kod činjeničnog stanja kakvo su utvrdili nižestepeni sudovi, Vrhovni sud je zaključio da apelant «nije pružio objektivne dokaze o potrebi njegovog liječenja u [SAD] niti da se on po dolasku u [SAD] liječio u za to specijalizovanoj ustanovi i da li je to liječenje uspješno (što bi moglo upućivati na zaključak da je eventualno bilo potrebno i nužno), ni da su pomoć i njega supruge bili nužni, neprekidni i svakodnevni». Stoga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nisu ostvarene pretpostavke «iz člana 47. st. 1. t. 2. i 6. i člana 48. st. 1. ZSO («Službeni glasnik RS» broj 12/99), koje bi bile smetnja za davanje otkaza ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava».

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant ustrajava na tvrdnjama da je u SAD otišao zbog liječenja budući da mu se «zdravstveno stanje nije poboljšavalo», ali navodi da je dodatni motiv za takvu odluku bilo i to «što je bio u braku sa osobom nesrpske nacionalnosti te su smatrali da svakako to ima uticaja na odluku da napuste Prijedor». Također, apleant smatra da su sudovi pogrešno ocijenili njegovu volju i namjeru da nastavi trajno koristiti sporni stan zato što se on nije odjavio sa adrese spornog stana, da je «zainteresovan za ishod ovog postupka kroz izjavljivanje dopuštene žalbe te da nije mogao useliti u stan pošto je došlo do useljenja radnika tužioca». Stoga, apelant smatra da je pogrešno primijenjena odredba člana 47. Zakona o stambenim odnosima, zato što se «postojanje volje nikad ne pretpostavlja». Apelant također smatra da je tokom postupka dokazano da je bilo nužno da stan zajedno s njim napuste i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, da on «nije mogao izdržati sve propuste u ponašanju prema njemu i izvršenom bezuspješnom liječenju jer isti nije smio ni biti mobilisan a što je učinjeno od strane nadležnih organa». Također, smatra da su on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva imali status izbjeglica i raseljenih lica, te da su «sudovi trebali primijeniti odredbu člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine» i osigurati mu povratak u stan. Također, apelant navodi da je na ovaj način prekršeno njegovo pravo na dom jer je pogrešno protumačen Zakon o stambenim odnosima, a da takvo tumačenje nije bilo «neophodno u demokratskom društvu» u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio radi otkaza ugovora o korištenju stana apelantu kao nosiocu stanarskog prava u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, a ne povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) na koji se apelant u apelaciji poziva. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, imovinu ili dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, imovinu i dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-189/09 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio