Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-195/09 (Trimet Overseas» Ltd iz Švajcarske i «Trimet» AG Zug iz Velike Britanije)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-195/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 195/09, rješavajući apelaciju «Trimet Overseasa» Ltd i «Trimeta» AG Zug, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Trimet Overseasa» Ltd i «Trimeta» AG Zug podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 572 od 3. decembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj PŽ-229/04 od 30. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Trimet Overseas» Ltd iz Švajcarske i «Trimet» AG Zug iz Velike Britanije kao umješači na strani tuženog «Arda-prometa» d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Darko Vidović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 26. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-rev-07-000 572 od 3. decembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj PŽ-229/04 od 30. januara 2007. godine.
2. Hypo-Alpe Adria Bank podnijela je tužbu protiv «Arda-prometa» d.o.o. Banja Luka radi duga. U tužbi je navedeno da je «Arda-promet» d.o.o Banja Luka odobren kratkoročni kredit 12. maja 2000. godine u iznosu od 300.000,00 KM na rok od 90 dana i kamatom od 17% godišnje i da je 21. marta 2001. godine potpisan aneks ugovora o kreditu kojim se «Arda-promet» d.o.o. Banja Luka obavezuje vratiti kredit do 21. maja 2001. godine. U tužbi je dalje navedeno da je «Ardapromet» d.o.o. Banja Luka vratio 195.000,00 KM a razliku od 105.000,00 KM nije vratio, te se potražuje navedeni iznos uz naknadu troškova postupka. 3. «Arda-promet» d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) je u toku postupka podneskom od 21. aprila 2003. godine uložio protiv tužbu protiv Hipo-Alpe Adria Bank (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) kojom predlaže da sud utvrdi njegovo potraživanje prema tužitelju-protivtuženom u iznosu od 934.582,31 KM po osnovu neosnovano skinutih sredstava sa njegovog računa, zakonske zatezne kamate i troškova postupka a stavio je i prigovor prebijanja tražeći da se njegovo potraživanje prebije sa potraživanjem tužitelja-protivtuženog u iznosu od 119.673,75 KM, te da se nakon izvršenog prebijanja tužitelj-protivtuženi obaveže da mu isplati iznos od 814.908,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
4. Presudom Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-896/02 od 25. juna 2004. godine utvrđeno je potraživanje tužitelja-protivtuženog prema tuženom-protivtužitelju od 157.432,50 KM. Utvrđeno je i potraživanje tuženog-protivtužitelja prema tužitelju-protivtuženom u iznosu od 934.582,31 KM. Istom presudom navedena potraživanja su prebijena, pa se tužitelju-protivtuženom nalaže da tuženom-protivtužitelju isplati iznos od 777.149,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. juna 2004. godine i troškovima postupka u iznosu od 4.610,00 KM. Višak protivtužbenog zahtjeva u iznosu od 37.858,75 KM i zahtjev za isplatu kamata počev od 7. novembra 2000. godine pa do 25. juna 2004. godine, te troškova postupka preko dosuđenog je odbijen.
5. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je među parničnim strankama nesporno da je banka-tužitelj-protivtuženi odobrila korisniku kredita tuženom-protivtužitelju iznos od 300.000,00 KM uz obavezu da korisnik kredita vrati kredit u roku od 90 dana uz obavezu plaćanja kamate po stopi od 17% godišnje i da plati zateznu kamatu od 26%. Također je među strankama nesporno da je aneksom ugovora produžen rok vraćanja kredita do 21. maja 2001. godine. Osnovni sud je dalje istakao da je tuženi-protivtužitelj izvršio povrat kredita u ukupnom iznosu od 195.000,00 KM a preostali iznos od 105.000,00 KM nije vratio, te je na osnovu člana 1063. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao tuženog-protivtužitelja da navedeni iznos vrati tužitelju-protivtuženom. Na ovaj iznos glavnog duga tuženi-protivtužitelj je priznao obračun zakonskih zateznih kamata koje je banka izvršila, pa je Osnovni sud, na osnovu člana 1065. ZOO i člana 277. stav 1. ZOO, utvrdio ukupno potraživanje tužitelja-protivtuženog prema tuženom-protivtužitelju u iznosu od 157.432, 50 KM.
6. Osnovni sud je dalje istakao, a vezano za protivtužbeni zahtjev, da tuženi-protivtužitelj tvrdi da mu je tužitelj-protivtuženi bez pravnog osnova skinuo sa računa sredstva od 413.622,04 američkih dolara ili 934.582,31 KM, a tužitelj-protivtuženi tvrdi da je bila greška u knjiženju o čemu je tuženi-protivtužitelj obaviješten internim nalogom tužitelja-protivtuženog.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazi da su sredstva u iznosu od 413.622,04 američkih dolara odobrena od tužitelja-protivtuženog preduzeću «Birač» d.o.o. Zvornik po ugovoru o deviznom kreditu broj 02-031241/00 od 20. septembra 2000 godine, da su ova sredstva namijenjena tuženom-protivtužitelju, da je tužitelj-protivtuženi donio odluku o odobrenju ovog kredita «Biraču» d.o.o. Zvornik i nakon donošenja odluke i zaključenja ugovora o kreditu istog dana, 20. septembra 2000. godine, izvršio prijenos tih sredstava na račun tuženog-protivtužitelja. Dalje je istaknuto da su istog dana fabrika «Birač» d.o.o. Zvornik kao dužnik i tuženi-protivtužitelj kao povjerilac zaključili ugovor o cesiji kojim je «Birač» d.o.o. Zvornik svoja potraživanja kod tužitelja-protivtuženog u iznosu odobrenog kredita od 413.622,04 američkih dolara prenio na ime duga tuženom-protivtužitelju. Također je iz nalaza vještaka Osnovni sud utvrdio da je ovaj ugovor o cesiji potpisan od fabrike «Birač» d.o.o Zvornik i tuženog-protivtužitelja a da ga tužitelj-protivtuženi nije potpisao, što i nije bilo potrebno jer su dužnik i povjerilac ovim ugovorom iskazali svoju volju.
8. Osnovni sud je istakao da iz nalaza vještaka proizlazi da je ugovor o cesiji realizovan 20. septembra 2000. godine i da je 30. septembra 2000. godine tužitelj-protivtuženi bez naloga vlasnika računa - fabrike «Birač» d.o.o Zvornik ova sredstva prebacio na račun tuženog-protivtužitelja. Da bi izvršio taj prijenos, tužitelj-protivtuženi je morao imati ovlaštenje ili nalog fabrike «Birač» Zvornik, a to je po mišljenju vještaka ugovor o cesiji. Također je utvrđeno da je 30. oktobra 2000. godine tužitelj-protivtuženi stornirao prethodni nalog od 30. septembra 2000. godine i sa računa tuženog-protivtužitelja skinuo iznos od 413.622,04 američkih dolara bez naloga tuženog-protivtužitelja. Osnovni sud je zaključio da je postojao osnov na temelju kojeg je tužitelj-protivtuženi izvršio prijenos odobrenih kreditnih sredstva od 413.622,04 američkih dolara u protivvrijednosti od 934.582,31 KM 30. septembra 2000 godine u korist tuženog-protivtužitelja i da se nije moglo raditi ni o kakvoj tehničkoj grešci prilikom prebacivanja ovih sredstava. Osnovni sud navedeno smatra logičnim, jer zašto bi tužitelj-protivtuženi platio dugovanje po garancijama iz svojih vlastitih sredstava da bi time podmirio dugove trećeg pravnog lica prema tuženom-protivtužitelju. Osnovni sud smatra da tužitelj-protivtuženi nije postupio u skladu sa zakonskim propisima prilikom skidanja sredstava sa računa tuženog-protivtužitelja, te se pozvao na tada važeće propise (Zakon o platnom prometu i Zakon o unutrašnjem platnom prometu). Tužitelj-protivtuženi imao je osnov da prebaci navedena sredstva, ali je bez pravnog osnova ta sredstva skinuo sa računa tuženog-protivtužitelja, tj. bez naloga svog komitenta.
9. Odlučujući o žalbama stranaka, Okružni sud je zakazao raspravu radi izvođenja dokaza koji je već izveden u prvostepenom postupku, i to vještačenja vještaka finansijske struke. Na raspravi pred tim sudom apelanti su stavili prijedlog za miješanje u parnici na strani tuženog-protivtužitelja, te je Okružni sud, nalazeći da postoji pravni interes za miješanje na strani tuženog-protivtužitelja i bez obzira na protivljenje parničnih stranaka, dozvolio miješanje.
10. Okružni sud je Presudom broj PŽ-229/04 od 30. januara 2007. godine žalbu tužitelja-protivtuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj Ps-896702 od 25. juna 2004. godine preinačio u dijelu odluke kojim je utvrđeno potraživanje tuženog-protivtužitelja prema tužitelju-protivtuženom u iznosu od 934.582,31 KM i kojom je odlučeno da se potraživanje tuženog-protivtužitelja i tužitelja-protivtuženog prebija i nalaže tužitelju-protivtuženom da tuženom protivtužitelju isplati iznos od 777.149,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (st. II i III izreke presude) tako što se protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja odbija kao neosnovan.
11. Žalba tuženog-protivtužitelja se odbija i pobijana presuda potvrđuje u dijelu odluke kojom je utvrđeno potraživanje tužitelja-protivtuženog prema tuženom-protivtužitelju u iznosu od 157.432,50 KM (stav I izreke presude) i u dijelu kojim je tuženi-protivtužitelj odbijen sa protivtužbenim zahtjevom u iznosu od 37.858,75 KM i sa zahtjevom za isplatu kamata počev od 7. novembra 2000. godine do 25. juna 2004. godine i sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (st. IV i V izreke presude). Tuženi-protivtužitelj je obavezan platiti tužitelju-protivtuženom na ime troškova žalbenog postupka iznos od 4.425,00 KM.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je među strankama nesporno da je tužitelj-protivtuženi po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu od 12. maja 2000. godine, tuženom-protivtužitelju odobrio kredit u iznosu od 300,000,00 KM, da je taj iznos tuženi-protivtužitelj trebalo da vrati tužitelju-protivtuženom do 21. maja 2001. godine, da je tuženi-protivtužitelj vratio samo dio glavnice u iznosu od 195.000,00 KM. Također je među strankama nesporno da je tuženi-protivtužitelj bio u poslovnim odnosima sa preduzećem «Birač» d.o.o Zvornik i da je po osnovu dvije bankarske garancije tužitelj-protivtuženi bio garant ispunjenja obaveza preduzeća «Birač» d.o.o Zvornik prema tuženom-protivtužitelju. Dalje je navedeno da je iznos od 413.622,04 američkih dolara tužitelj protivtuženi odobrio preduzeću «Birač» d.o.o. Zvornik na osnovu ugovora o kreditu i da je 30. septembra 2000. godine sa računa preduzeća «Birač» d.o.o. Zvornik na račun tuženog-protivtužitelja prebacio navedeni iznos od 413.622,04 američkih dolara, a da preduzeće «Birač» d.o.o. Zvornik nije dalo tužitelju-protivtuženom nalog da izvrši ovu transakciju: Također je utvrđeno da je 30 oktobra 2000. godine tužitelj-protivtuženi stornirao prethodno dat nalog od 30. septembra 2000. godine i sa računa tuženog-protivtužitelja skinuo iznos od 413.622,04 američkih dolara, kao i da je ovu transakciju tužitelj-protivtuženi izvršio bez naloga tuženog-protivtužitelja. Sporno je, kako je dalje naveo Okružni sud, da li je tužitelj-protivtuženi postupao zakonito kada je bez naloga tuženog-protivtužitelja navedeni iznos skinuo sa njegovog računa. Pri činjenici da nema dokaza da je ugovor o cesiji od 20. septembra 2000. godine dostavljen tužitelju-protivtuženom nije postojao nalog da se cjelokupni iznos od 413.622,04 američkih dolara prebaci na račun tuženog-protivtužitelja, jer tada sve obaveze prema tuženom–protivtužitelju nisu bile dospjele za naplatu. Okružni sud je zaključio da je tužitelj-protivtuženi imao pravni osnov da stornira nalog za uplatu ovog iznosa i sredstva vrati na račun preduzeća «Birač» d.o.o. Zvornik i za tu transakciju je tuženi-protivtužitelj znao i nije reagovao.
13. Odlučujući o revizijama koje su protiv drugostepene presude izjavili tuženi-protivtužitelj i apelanti, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 572 od 3. decembra 2008. godine revizije odbio.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nije postojao osnov da tužitelj-protivtuženi cjelokupan sporni iznos sa računa preduzeća «Birač» d.o.o. Zvornik prebaci na račun tuženog-protivtužitelja U smislu člana 18. u vezi sa članom 21. Zakona o platnom prometu («Službene novine RS» br. 15/96 i 18/99), prijenos sa jednog računa na drugi se vrši po osnovu naloga koji imalac računa ispostavlja banci kao nosiocu platnog prometa, shodno članu 7. istog zakona. Preduzeće «Birač» d.o.o. Zvornik nije dalo nalog tužitelju-protivtuženom da cjelokupan iznos kredita od 413.622,04 američkih dolara koji mu je odobrio tužitelj-protivtuženi prebaci na račun tuženog-protivtužitelja a što je potvrdio i vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju. Iz pismene obavijesti tuženog-protivtužitelja upućene tužitelju-protivtuženom 27. septembra 2000. godine se može zaključiti da je zatražena uplata iznosa od 165.249,27 američkih dolara po osnovu bankarske garancije a iz kartice deviznog kredita datog preduzeću «Birač» d.o.o. Zvornik se vidi da je od odobrenog iznosa kredita od 413.622,04 američkih dolara samo 165.249,23 američkih dolara pokriveno garancijom. Dakle, kako je dalje istakao Vrhovni sud, tužitelj-protivtuženi je po osnovu bankarske garancije imao osnov za uplatu iznosa od 165.249,27 američkih dolara na račun tuženog-protivtužitelja, pa je pravilan zaključak drugostepenog suda da nije bilo osnova da se cjelokupan iznos kredita odobrenog preduzeću «Birač» d.o.o. Zvornik prebaci na račun tuženog-protivtužitelja. Tužitelj-protivtuženi je postupao zakonito kada je na osnovu ovlaštenja iz člana 21. st. 1. i 3. Zakona o platnom prometu stornirao nalog za ovu uplatu, te iznos skinut sa računa tuženog-protivtužitelja vratio na račun preduzeća «Birač» d.o.o. Zvornik i o tome obavijestio tuženog-protivtužitelja a odmah nakon toga uplatio tuženom-protivtužitelju iznos pokriven bankarskom garancijom, tj. 165.249,27 američkih dolara u smislu člana 1083. ZOO, da bi u narednom periodu plasirao i preostali dio kredita prenosom ukupnog iznosa od 217.116,50 američkih dolara na račun tuženog-protivtužitelja. Iz navedenog, kako je zaključio Vrhovni sud, proizlazi da nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 154. ZOO da se tuženom-protivtužitelju dosudi naknada štete jer nije bilo nezakonitog raspolaganja tužitelja-protivtuženog sredstvima položenim na račun tuženog-protivtužitelja. Vrhovni sud je pojasnio da ugovor o cesiji koji su zaključili tuženi-protivtužitelj i preduzeće «Birač» d.o.o. Zvornik nije potpisao tužitelj-protivtuženi, niti postoji dokaz da je taj ugovor tužitelju-protivtuženom dostavljen, pa shodno članu
438. ZOO taj ugovor ne obavezuje tužitelja-protivtuženog i ne može se iz njega izvesti zaključak da je tužitelju-protivtuženom dat nalog da se novčana sredstva prebace sa jednog računa na drugi. Vrhovni sud je, također, naveo da tuženom-protivtužitelju nisu povrijeđena prava zagarantovana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer se sredstva koja su neosnovano uplaćena na račun tuženog-protivtužitelja ne mogu smatrati njegovom imovinom pa njihovim skidanjem sa računa nije povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine. Vrhovni sud je zaključio da drugostepena presuda nije donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, niti su učinjene povrede odredaba parničnog postupka.
15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu navedenih prava vide u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti smatraju da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno protumačili dopis tuženog-protivtužitelja upućen tužitelju-protivtuženom 27. septembra 2000. godine. Oba suda tvrde, kako su dalje naveli apelanti, da je dopis-poziv na plaćanje iznosa od 165.249,27 američkih dolara iako se tim dopisom traži isplata iznosa od 411.435,49 američkih dolara koliko je i isplaćeno. Redovni sudovi iz nalaza i mišljenja vještaka uzimaju samo dijelove koji odgovaraju njihovom viđenju stvari. Tužitelj-protivtuženi nije u toku postupka izveo nijedan dokazu u prilog svojoj tvrdnji da je greškom prebačen sporni iznos, te čak ne nudi ni dokaz da je tvornica «Birač» d.o.o. Zvornik sa čijeg računa je novac prebačen tražila vraćanje navedenog novca. Nejasno je kako je isplata tolikog iznosa sa računa tvornice «Birač» d.o.o. Zvornik prošla bez ikakve reakcije navedene tvornice. Apelanti su predložili da Ustavni sud ukine osporene odluke i ostavi na snazi presudu Osnovnog suda.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U odnosu na navode apelanata da su redovni sudovi «pogrešno protumačili dopis» i da su pogrešno ocijenili nalaz vještaka, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Okružni sud, a što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, kao i dokaza koje je Okružni sud proveo na raspravi pred tim sudom (vještačenje vještaka finansijske struke), njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog osnovan, a da je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja neosnovan. Redovni sudovi su omogućili parničnim strankama da izvedu sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović