Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-196/09 (M. M.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-196/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 196/09, rješavajući apelaciju Muhameda Mušija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Mušija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-

08-000 224 od 28. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 036-0-K-07-000115 od 16. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Mušija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Mesud Obralija, advokat iz Kaknja, podnio je 26. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000 224 od 28. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 036-0-K-07-000115 od 16. jula 2008. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 036-0-K-07-000115 od 16. jula 2008. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo prijevare povjerioca iz člana 299. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu izrekao uslovnu osudu kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant, po saznanju da je 28. novembra 2005. godine nastupila pravosnažnost Presude Općinskog suda broj P-246/04 od 29. aprila 2005. godine, a kojom su on i N.Ć. obavezani da S.G. (u daljnjem tekstu: povjerilac) nadoknade prouzrokovanu štetu, 6. januara 2006. godine zaključio ugovor o poklonu cjelokupne svoje imovine svom sinu E.M., iako je znao da po navedenoj presudi ima obavezu da nadoknadi dosuđenu štetu u roku od 30 dana od dana njene pravosnažnosti pod prijetnjom izvršenja. Dalje, u obrazloženju je istaknuto da je povjerilac pokrenuo postupak izvršenja pravosnažne presude kojom mu je dosuđena naknada štete, da je zaključkom suda dozvoljen popis i procjena apelantove pokretne imovine, ali da ovaj popis nije uspio, a na ročištu zakazanom u izvršnom postupku apelant se nije pojavio niti je svoj izostanak opravdao. Na osnovu navedenog, ocijenjene su kao neosnovane apelantove tvrdnje da je bio voljan platiti svoj dio duga. Neprihvatljivim su ocijenjeni i apelantovi navodi o ponudi povjeriocu da mu izmiri polovinu od dosuđenog iznosa naknade štete i troškova postupka s obzirom na to da ponuda, kako je sam apelant opisao, nije prihvatljiva jer nije učinjena u pismenoj formi, a što bi značilo da je ozbiljna, odnosno na nju bi i povjeriočev advokat vjerovatno pismeno odgovorio. Općinski sud nije prihvatio ni iskaz apelantove bivše supruge koja je tvrdila da su se prilikom razvoda apelant i ona dogovorili da svu imovinu poklone djeci, s obzirom na to da su se razveli prije 12 godina, a apelant je namjeru o poklonu i to samo sinu realizovao tek neposredno nakon saznanja da je postala pravosnažna presuda kojom je obavezan na plaćanje naknade štete povjeriocu. Općinski sud je zaključio da je apelant postupao s umišljajem, u namjeri da izbjegne namirenje povjerioca, te da su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela prijevare povjerioca iz člana 299. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Kž-08-000 224 od 28. oktobra 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na apelantovoj odbrani kao i drugim dokazima provedenim na glavnom pretresu, da je provedene dokaze ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a na osnovu čega je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela prijevare povjerioca iz člana 299. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Na osnovu ovako provedenog dokaznog postupka, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je utvrđeno činjenično stanje koje nije dovedeno u pitanje apelantovim žalbenim navodima. U vezi s tim je ukazano da je apelantova obaveza da naknadi štetu povjeriocu nastala 28. novembra 2005. godine, odnosno nakon pravosnažnosti Presude Općinskog suda broj P-246/04 od 29. aprila 2005. godine, a apelant je, da bi izbjegao plaćanje povjeriocu po navedenoj presudi, zaključio ugovor o poklonu 6. januara 2006. godine i svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu poklonio svom sinu E.M., odnosno namjerno i sa umišljajem zaključio ugovor o poklonu kako bi pogoršao svoje imovinsko stanje i time umanjio mogućnost namirenja povjerioca. Činjenica da je ugovor o poklonu koji je apelant zaključio sa svojim sinom formalno pravno valjan ocijenjena je kao irelevantna s obzirom na to da je navedenim pravnim poslom apelant umanjio, odnosno spriječio namirenje najmanje jednog svog povjerioca, u smislu člana 299. KZFBiH. Bespredmetnim su ocijenjena i apelantova obećanja da je spreman izmiriti svoje dugovanje prema povjeriocu, s obzirom na to da je to mogao učiniti od 28. novembra 2005. godine, odnosno u periodu od tri godine koliko je proteklo od pravosnažnosti presude kojom je utvrđena njegova obaveza, a što on nije učinio. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno primijenio i materijalno pravo, te da pri tom nisu prekršena pravila postupka.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da u njegovom slučaju postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost, jer je u toku cijelog postupka tvrdio da nije postupao u namjeri da ošteti povjerioca, da je bio spreman da izmiri svoj dio obaveze, kao i da je u toku postupka isticao da je Kantonalni sud donio Presudu broj 004-0-Gž-07-001 350 od 15. augusta 2008. godine iz koje je vidljivo da ugovor o poklonu kojim je svoju cjelokupnu imovinu poklonio sinu nije ništav. Apelant zaključuje da se u konkretnom slučaju nisu stekla obilježja krivičnog djela prijevare povjerioca, jer tužilac nije dokazao postojanje direktnog umišljaja, a što je bitno obilježje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje i na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-196/09 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio