Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2000/10 (JU OŠ «Rešad Kadić» iz Brnjica-Kakanj i JU OŠ «Osnovna muzička škola» iz Zenice)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Protek roka
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2000/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-2000/10, rješavajući apelaciju JU OŠ «Rešad Kadić» iz Brnjica-Kakanj i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JU OŠ «Rešad Kadić» iz Brnjica-Kakanj i JU OŠ «Osnovna muzička škola» iz Zenice, podnesene protiv: -presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, u dijelu u kojem su revizije apelanata odbijene i to: broj 070-0-Rev-09-000116 od 16. februara 2010. godine i 070-0-Rs-000364-09-Rev od 22. februara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JU OŠ «Rešad Kadić» iz Brnjica-Kakanj i JU OŠ «Osnovna muzička škola» iz Zenice, podnesene protiv: -presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem su revizije apelanata odbačene i to: broj 070-0-Rev-09-000116 od 16. februara 2010. godine i 070-0-Rs-000364-09-Rev od 22. februara 2011. godine; -presuda Kantonalnog suda u Zenici, broj; 004-0-Gž-08-000709 od 28. novembra 2008. godine i 004-0-Gž-08-000893 od 4. juna 2009. godine; -presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000425 od 26. marta 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ «Rešad Kadić» iz Brnjica-Kakanj i JU OŠ «Osnovna muzička škola» iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju zakonski zastupnici, podnijeli su 26. maja 2010. i 27. maja 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-2000/10 i AP 2238/11.
3. Zaposlenici apelanata (u daljnjem tekstu: tužitelji) su 20. marta i 4. maja 2007. godine pokrenuli parnične postupke pred Općinskim sudom radi isplate neisplaćenih plaća odnosno razlike plaća, te različitih naknada proizašlih iz radnog odnosa (topli obrok, regres i prevoz) za periode precizirane u izrekama prvostepenih presuda. Tužitelji su tužbene zahtjeve temeljili na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor).
4. Na prijedlog Kantonalnog pravobranilaštva Zeničko-dobojskog kantona Općinski sud je dozvolio Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: umješač) miješanje u postupke na strani apelanata.
5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima zaposlenika apelanata Općinski sud u Kaknju je u predmetu AP-2000/10 u cjelosti odbio tužbene zahtjeve, dok je Općinski sud u predmetu AP-2258/11 u cijelosti usvojio tužbene zahtjeve, obavezujući apelanta na isplatu potraživanih naknada u iznosima i za period preciziran u izreci prvostepene presuda zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
6. Tokom postupaka Općinski sud je u predmetu AP-2258/11 utvrdio da je nesporno da su tužitelji zaposlenici apelanta, tj. ustanove koja samostalno odgovara za svoje obaveze među koje spada i isplata plaća zaposlenicima, te da je njihova tužba, stoga, podnesena protiv pasivno legitimisanog tuženog. Općinski sud je istakao da je tužba zaposlenika apelanta podnesena u rokovima propisanim članom 106. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH»; br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnje tekstu: ZOR), te da nisu osnovani prigovori zastare potraživanja istaknuti od strane apelanta. Općinski sudovi su se pozvali na odredbu člana 69. ZOR-a kojom je propisano da se kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu utvrđuje najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađenja, dok je stavom 2. citiranog člana regulirano da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Općinski sud je, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka ekonomsko-finansijske struke, zaključio da je apelant tužiteljima isplaćivao manje plaće u odnosu na plaće koje su utvrđene pravilima iz čl. 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora kojim su propisani parametri za izračunavanje visine plaće zaposlenika u osnovnim školama, zavisno od složenosti radnog mjesta, kao i druge naknade iz radnog odnosa koje pripadaju tužiteljima.
7. Odlučujući o žalbama apelanata, umješača i tužitelja podnesenim protiv prvostepenih presuda Kantonalani sud je u predmetu broj AP 2000/10 usvojio žalbe tužitelja na način da je preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti usvojio tužbene zahtjeve, obavezujući apelanta na isplatu potraživanih naknada, dok je u predmetu AP 22258/11 žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
8. U predmetu broj AP 2000/10 Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelje odbio sa tužbenim zahtjevom smatrajući da su izvršili otpust duga tuženoj potpisujući izjave o otpuštanju duga u skladu sa članom 344. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 1/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da obaveze prestaju kada povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njihovo ispunjenje i dužnik se sa tim saglasi. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora moraju poštivati i primjenivati, te da su one obavezujuće za sve ugovorne strane, a prema njima poslodavac ima obavezu omogućiti zaposleniku ostvarivanje svih prava koja proizilaze iz navedenog ugovora.
9. U predmetu broj AP 2258/11 Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, istakao da se ne može prihvatiti žalbeni navod apelanta i umješača da su tužitelji potpisivanjem ugovora o radu pristali na kriterije za finansiranje obrazovanja koje utvrdi resorno ministarstvo umješača u vidu Zaključaka donesenih od strane Vlade Zeničko-dobojskog kantona, budući da pojedinačni ugovori o radu ne mogu biti u suprotnosti sa odredbama ZOR-a kao ni Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije («Službene novine Federacije BiH», broj 19/00); u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Granskim kolektivnim ugovorom koji ugovori u našem pravnom sistemu pretstavljaju neposredan izvor prava kojim je propisana najniža plaća, ali samo kao osnovica za obračun osnovne plaće. Kantonalni sud je našao neosnovanim žalbene prigovore apelanta da stranke nisu ugovorile neposrednu primjenu Granskog kolektivnog ugovora budući da svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupa i kolektivnom ugovoru iz kojeg crpi sva prava koja su njime kao minimum osigurana. Sa druge strane, prema mišljenju Kantonalnog suda, poslodavac ne može općim aktima utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su utvrđena kolektivnim ugovorom.
10. Odlučujući o revizijama apelanata i umješača Vrhovni sud je presudama preciziranim u izreci ove odluke revizije odbio, odnosno u odnosu na neke tužitelje odbacio, u skladu sa odredbom člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). U obrazloženjima presuda u dijelu u kojima je meritorno odlučeno Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno primjenili materijalno pravo i to odredbe ZOR-a, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora dajući za svoje odluke adekvatne razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je istakao da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora ne mogu smatrati spornim odredbama koje stvaraju potrebu ispitivanja zajedničke namjere ugovorača, a činjenica da apelanti dovode u pitanju mogućnost provedbe citiranih odredaba sa stanovišta loših materijalnih mogućnosti, ne čine te odredbe nejasnim, već ta činjenica može samo biti razlog za pokretanje postupka njihove izmjene ili dopune. Vrhovni sud je na kraju istakao da je, s obzirom da su prvostepeni i drugostepeni sud na temelju provedenih vještačenja utvrdili obim prava tužitelja koja su im apelanti isplaćivali ispod minimuma određenog odredbama Granskog kolektivnog ugovora, pravilno primjenjeno materijalno pravo obavezujući apelante na isplatu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa prema odrebama Granskog kolektivnog ugovora.
11. Vrhovni sud je obrazloženjima presuda u dijelu u kojima je revizije odbacio, konstatovao da su tužitelji u predmetnim sporovima formalni suparničari, te da se dopustivost revizije cijeni prema vrijednosti pobijanog dijela pravomoćnih presuda svakog od pojedinih suparničara, a ne prema njhovom zbiru. U skladu sa navedenim Vrhovni sud je zaključio da su vrijednosti pobijanog dijela pravomoćnih presuda u odnosu na neke tužitelje manje od 10.000,00 KM, a što je ukazalo da imovinski cenzus kao kriterij uslova dozvoljenosti revizija u smislu člana 237. stav 2. ZPP-a nije ostvaren. Vrhovni sud je našao i da uslovi propisani odredbom člana 237. stav 3. ZPP-a nisu ispunjeni jer odlučivanje po revizijama ne bi imalo uticaja na primjenu prava u drugim slučajevima.
12. Apelanti se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelanti smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešene primjene materijalnog i procesnog prava, te ujedno predlažu Ustavnom sudu da predmetne apelacije usvoji.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1., 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
a) Dopustivost prima facie
14. S obzirom da su apelanti nositelji javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelanti ne uživaju zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa apelacionim navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, koji se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
17. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 2387/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 2387/08.
18. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Protek roka
19. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
20. Apelanti su u svim predmetima protiv presuda Kantonalnog suda preciziranim u izreci ove odluke izjavili revizije Vrhovnom sudu. Odlučujući o izjavljenim revizijama Vrhovni sud je u svim predmetima revizije odbijao, odnosno odbacivao iz razloga navedenim u tač. 10. i 11. ove odluke. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud, dakle, u svim predmetima o revizijama apelanata meritorno odlučio samo u odnosu na neke tužitelje gdje je to dozvoljavao imovinski cenzus propisan odredbom člana 237.stav 2. ZPP-a, pa se presude Vrhovnog suda samo u dijelu u kojima je o reviziji meritorno odlučeno mogu smatrati konačnim u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud zapaža da se presude Vrhovnog suda u dijelu u kojima su revizije odbačene kao nedopuštene ne mogu smatrati konačnim, u smislu odredba člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, budući da su revizije bile nedjelotvoran pravni lijek. Nakon navedenog proizlazi da su konačne odluke u apelacijama u kojima je Vrhovni sud odlučio da odbaci revizije u smislu odredbe člana 237. st. 2. i 3. kao nedopuštene, presude Kantonalnog suda iz izreke ove odluke.
21. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada su apelantima dostavljene presude Kantonalnog suda precizirane u izreci ove odluke, budući da su presude Vrhovnog suda o revizijima donesene 16. februara 2010. i 22. februara 2011. godine, pa se podrazumijeva da su presude Kantonalnog suda morali primiti prije navedenih datuma. Budući da su apelacije Ustavnom sudu podnesene 26. maja 2010. i 27. maja 2011. godine 2011. godine, proizilazi da su podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da su predmetne apelacije u odnosu na presude Vrhovnog suda u kojima su revizije odbačene kao nedopuštene podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude Kantonalnog suda.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović