Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-202/09 (V. S.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Radni odnos
- Pravo na rad
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-202/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 202/09, rješavajući apelaciju Vahdete Smajlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahdete Smajlović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 07-000004 od 18. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahdeta Smajlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Minka Pašić-Beganović, advokatica iz Tuzle, podnijela je 22. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000004 od 18. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 029-0-P- 06 000048 od 6. novembra 2006. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka JU Mješovita srednja škola Kalesija (u daljnjem tekstu: tužena) o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme kandidata H.M. na radno mjesto profesora hemijsko-tehnološke grupe predmeta stručno-teorijske nastave, s obzirom na to da se njen zahtjev nije mogao uzeti u razmatranje, zbog neoznačavanja na koje radno mjesto se H.M. prijavljuje po konkursu tužene i zbog nepravilne primjene kriterija iz Uputstva o bodovanju kandidata prilikom prijema u radni odnos u osnovnim i srednjim školama Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Uputstvo o bodovanju) koji je 5. decembra 2005. godine donijelo Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Tuženoj je naloženo da u radni odnos na neodređeno vrijeme na radno mjesto profesora hemijsko-tehnološke grupe predmeta stručno-teorijske nastave, primi apelanticu i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 480,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je odlukom direktora tužene imenovana komisija za izbor kandidata koji su se prijavili na konkurs za prijem radnika u radni odnos objavljen u dnevnom listu «Dnevni avaz» 10. decembra 2005. godine. Također je utvrdio da je pod rednim brojem 9 konkursa na radno mjesto profesora hemijsko-tehnološke grupe predmeta tražen jedan kandidat na neodređeno radno vrijeme, a pod rednim brojem 23 konkursa na radno mjesto profesora stručne-teorijske nastave prehrambene struke za zanimanje pekara, na po ½ norme tražen jedan kandidat na neodređeno vrijeme, kao i jedan kandidat na određeno vrijeme do 15. augusta 2006. godine, te da je apelantica podnijela zahtjev za prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme i to na oba radna mjesta. Sud je, dalje, naveo da su među strankama bile sporne činjenice i to bodovanje kandidata H.M. po osnovu čekanja na posao, po osnovu radnog staža na određeno vrijeme i po osnovu materijalnih prilika, te da je kod apelantice bilo sporno bodovanje po osnovu rada na određeno radno vrijeme i po osnovu rada u struci, te, u vezi s tim, za na konkursu raspisano radno mjesto pravilnim bodovanjem apelantica bi imala više bodova od primljenog kandidata H.M.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, ispitujući pravilnost izvršenog bodovanja apelantice i izabranog kandidata H.M., utvrdio da bodovanje komisije tužene nije u cijelosti izvršeno shodno kriterijima koji su u to vrijeme bili propisani Uputstvom o bodovanju. Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da apelantici po osnovu dužine radnog staža na poslovima u odgojno-obrazovnim ustanovama (ukupno 4 godine, 5 mjeseci i 25 dana) pripada 10 bodova, a po osnovu rada na određeno vrijeme 5 bodova, dok izabranom kandidatu H.M. po osnovu dužine čekanja na posao u trajanju od preko 10 godina pripada 10 bodova, po osnovu rada na određeno vrijeme 5 bodova, a po osnovu materijalnih prilika 1 bod. Općinski sud je, dalje, naveo da apelantici, uzimajući u obzir navedene bodove, kao i nesporne bodove po ostalim kriterijima koje je utvrdila tužena, pripada ukupno 85 bodova (a ne 76,5 bodova koliko je utvrdila tužena), a izabranom kandidatu H.M. 47 bodova (a ne 77 bodova koliko je utvrdila tužena). Stoga je Općinski sud zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan zato što je pripadajući broj bodova apelantici po navedenim kriterijima veći od pripadajućeg broja bodova kandidata H.M.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000004 od 18. novembra 2008.
godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je u obrazloženju odluke istakao da zaključak prvostepenog suda nije rezultat pravilnog bodovanja ni apelantice, a ni izabranog kandidata H.M., u smislu Uputstva o bodovanju. Naime, prema Uputstvu o bodovanju, bodovanje se imalo vršiti po kriterijima stručne spreme i drugih radnih karakteristika (tačka 1), zatim po kriteriju radnog staža, dužine trajanja nezaposlenosti i pripadnosti oružanim snagama (tačka 2), te po kriteriju broja članova domaćinstva i materijalnog stanja (tačka 3). Zatim, Kantonalni sud je naveo da apelantica nije sporila, a što u žalbi ne spori ni tužena da apelantici i izabranom kandidatu H.M. pripada po 15 bodova po osnovu kriterija prosjeka ocjena ostvarenog u toku studija (tačka 1.b Uputstva o bodovanju) i po 1 bod po kriteriju vremena završetka studija (tačka 1.c Uputstva o bodovanju), odnosno da i apelantici i izabranom kandidatu po ovim kriterijima pripada po 17 bodova, pa se sud nije upuštao u ocjenu pravilnosti izvršenog bodovanja po ovim kriterijima. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da, prema tački 2.a Uputstva o bodovanju, po osnovu dužine radnog staža apelantici pripada ukupno pet bodova, naglašavajući da se apelanticin rad u Osnovnoj školi «Donji Rainci» i kod tužene do diplomiranja, tj. do 23. februara 2000. godine (u ukupnom trajanju od 2 godine i 16 dana) ne može smatrati radom apelantice kao stručnog lica, kako je to prvostepeni sud pogrešno zaključio, i za taj period joj pripada 1 bod, a za njen rad nakon diplomiranja 4 boda, što ukupno iznosi 5 bodova. Zatim, iz priložene dokumentacije je utvrdio da izabranom kandidatu H.M. po osnovu dužine radnog staža, prema tački 2.a Uputstva o bodovanju, pripada 14 bodova. Dalje, sud je utvrdio da, prema osnovu kriterija iz tačke 2.b Uputstva o bodovanju, po osnovu čekanja na posao apelantici pripada 5 bodova a H.M. 10 bodova, umjesto 1 bod kako apelantica pogrešno smatra. Zatim, Kantonalni sud je utvrdio da, prema kriteriju iz tačke 2.c) Uputstva o bodovanju, za rad nakon sticanja odgovarajuće stručne spreme apelantici pripada 1 bod, a H.M. 5 bodova. Najzad, prema kriteriju broja nezaposlenih članova iz tačke 3.a Uputstva o bodovanju, sud je utvrdio da apelantici pripada 6 bodova, a izabranom kandidatu H.M. pripadaju 2 boda, a prema kriteriju materijalnog stanja, tačka 3.b Uputstva o bodovanju, apelantici pripada 10 bodova, a ne 40 kako to apelantica smatra, dok izabranom kandidatu H.M. pripada 1 bod. Prema tome, Kantonalni sud je utvrdio da kada se pravilno zbroje apelanticini pripadajući bodovi po osnovu Uputstva o bodovanju dobije se zbir od 44 boda, a pravilnim zbrajanjem bodova izabranom kandidatu dobije se zbir od 51 bod, što znači da apelantici pripada manji broj bodova od pripadajućeg broja izabranom kandidatu H.M. Kantonalni sud je, također, utvrdio da je izabrani kandidat H.M. u prijavi na konkurs od 10. decembra 2005. godine navela da se prijavljuje i na radno mjesto pod rednim brojem 9 konkursa-profesor hemijsko-tehnološke grupe predmeta stručno-teorijske nastave na neodređeno vrijeme, ocjenjujući neosnovanim apelanticine tvrdnje da je tužena uzela u razmatranje nepotpunu prijavu izabranog kandidata.
5. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, naime, osporava pravilnost izbora kandidata za radno mjesto profesora hemijsko-tehnološke grupe predmeta stručno-teorijske nastave, na neodređeno vrijeme po konkursu od 10. decembra 2005. godine, objavljenom u listu «Dnevni avaz». S tim u vezi, apelantica se žali na izvršeno prebodovanje od Kantonalnog suda smatrajući da zaključak tog suda nije rezultat pravilnog bodovanja ni za nju, a ni izabranog kandidata H.M. u smislu Uputstva o bodovanju. Apelantica, također, ističe da tužena nije mogla uzeti u razmatranje prijavu izabranog kandidata H.M. budući da u prijavi nije naznačila na koje radno mjesto se prijavljuje, te da se originalni primjerak prijave na konkurs kandidatkinje H.M. koji je priložen uz žalbu bitno razlikuje od primjerka-kopije koji je priložen prvobitno na konkurs. Smatra da je Kantonalni sud odlučujući na sjednici Vijeća bez zakazivanja rasprave povrijedio i procesno pravo, budući da se upustio u ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, dajući drugačiju ocjenu tih dokaza u odnosu na ocjenu koju je dao prvostepeni sud. Smatra da je odlukom Kantonalnog suda na najgrublji način prekršeno i njeno pravo na rad i plaću.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
8. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
9. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, postupajući po apelanticinoj tužbi podnesenoj radi poništenja odluke o izboru kandidata za prijem u radni odnos, zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan pa je on usvojen i naloženo je tuženoj da u radni odnos na neodređeno vrijeme primi apelanticu na radno mjesto profesora hemijsko-tehnološke grupe predmeta stručno-teorijske nastave. Općinski sud je obrazložio da pravilnom primjenom Uputstva o bodovanju apelantici pripada 85 bodova, a izabranom kandidatu H.M. 47 bodova. Međutim, Kantonalni sud, suprotno odluci Općinskog suda, nalazi da kada se zbroji pravilno utvrđeni pripadajući broj bodova apelantice po osnovu Uputstva o bodovanju dobije se zbir od 44 boda, a zbroj pripadajućih bodova izabranog kandidata H.M. iznosi 51 bod, i zaključuje da apelantici pripada manji broj bodova od pripadajućeg broja bodova izabranom kandidatu H.M. Kantonalni sud je, također, obrazložio da tužena nije uzela u razmatranje nepotpunu prijavu izabranog kandidata H.M., navodeći da je iz dokumentacija spisa predmeta utvrdio da je u prijavi na konkurs od 10. decembra 2005. godine H.M. navela da se prijavljuje i na radno mjesto pod rednim brojem 9 konkursa - profesor hemijsko-tehnološke grupe predmeta stručno-teorijske nastave na neodređeno vrijeme. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoju odluku dao detaljno obrazloženje, a Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Dalje, odlučujući na sjednici Vijeća bez zakazivanja rasprave Kantonalni sud je postupio u skladu sa važećim propisom, a uporište za takvo postupanje je sadržano u odredbama člana 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i činjenicu da je apelantica tokom predmetnog postupka uživala sve ostale proceduralne garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
11. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na «rad i zaradu po osnovu rada», Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uslova rada. S obzirom na to da se apelanticini navodi o povredi prava na rad i zaradu po osnovu rada u suštini zasnivaju na povredi prava na pravično suđenje, a što je već razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na rad, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
12. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da navedeni član propisuje obavezu državama članicama da osiguraju pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je predmetni parnični postupak pokrenut po apelanticinom zahtjevu, protiv tužene, radi poništenja odluke o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme, te da je Općinski sud odlučujući o zahtjevu donio presudu kojom je apelanticin zahtjev usvojio, te poništio odluku tužene o prijemu u radni odnos H.M. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, donio presudu kojom je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelanticin tužbeni zahtjev odbio. S obzirom na ovakvo stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava» jer je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja tužbe Općinskom sudu koji je udovoljio njenom tužbenom zahtjevu. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju dostupnost djelotvornog pravnog lijeka, već da je apelantica nezadovoljan načinom rješavanja Kantonalnog suda po žalbi tužene i ishodom te odluke, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života
13. Apelantica se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim što se paušalno pozvala na povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, ničim nije obrazložila u čemu se sastoje povrede navedenog prava, niti se o ovim pravima, prema mišljenju Ustavnog suda, odlučivalo u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana u vezi sa apelanticinim pozivanjem na kršenje prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović