Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-205/09 (M. S., D. L. i M. B.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-205/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 205/09, rješavajući apelaciju Milice Simin, Dragice Latinović i Mirjane Bibić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Simin, Dragice Latinović i Mirjane Bibić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-001431 od 21. oktobra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-

Gž-07-000-188 od 14. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu, broj P-266/05 od 12. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milica Simin, Dragica Latinović i Mirjana Bibić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Novog Sada, Republika Srbija, koje zastupa Stipo Babić, advokat iz Livna, podnijele su 22. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

001431 od 21. oktobra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-188 od 14. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-266/05 od 12. januara 2007. godine.

2. Rješavajući po tužbi apelantica i drugih tužitelja protiv Socijaldemokratske partije BiH-

Općinski komitet Saveza komunista Livno-sada Središnji odbor Livno (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Livno (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Općinski sud je donio presudu broj P-266/05 od 12. januara 2007. godine, kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su u tački I tražile da se utvrdi da su zakonske nasljednice imovine, tzv „Mitrovića kuće“ u Livnu, ostavitelja D.M. koji je umro 1941. godine, te da je imovina na temelju Zakona o nasljeđivanju trebala biti uručena njima kao nasljednicima. Predmetnom tužbom apelantice su u tački II tražile da se utvrdi da je imovina ostavitelja D.M. nezakonito proglašena imovinom bez nasljednika i uručena prvotuženom i dugotuženom, koji su dužni trpjeti da se izvrši brisanje njihovih vlasničkih prava uz istovremeni upis tih prava u korist apelantica kao zakonskih nasljednika, a sve roku od 30 dana uz naknadu parničnih troškova i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu izvedenih dokaza saslušanjem paričnih stranaka i uvida u priloženu dokumentaciju utvrdio da je imovina umrlog D.M., iza kojeg nisu ostali poznati nasljednici, na osnovu ostavinske rasprave provedene 4. juna 1947. godine proglašena Opće narodnom imovinom pod upravom SNO Livno, nakon čega je Sreski sud u Livnu odlukom broj DN-33/48 od 6. februara 1948. godine dozvolio uknjižbu prava vlasništva u korist prvotuženog. Općinski sud je utvrdio da je predmetna imovina rješenjem Općinskog poglavarstva Livno 1997. godine postala vlasništvo drugotuženog, da bi rješenjem Općinskog suda broj DN-818/97 od 4. oktobra 2001. godine bio određen povrat u prijašnje stanje i dozvoljena preuknjižba prava vlasništva ponovo u korist prvotuženog, koji je i sada zemljišno knjižni vlasnik predmetne imovine. Nadalje, Općinski sud se pozvao na član 142. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SR BiH“, br. 7/80 i 15/80) kojim je propisano da pravo nasljednika da zahtijeva ostavinu prema savjesnom imatelju zastarjeva za godinu dana od dana kada je nasljednik saznao za svoje pravo, najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavitelja, a prema nesavjesnom držatelju ovo pravo zastarjeva za dvadeset godina. Općinski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju protekao i subjektivni i objektivni rok zastare, obzirom da su apelantice imale saznanje o postojanju zaostavštine iza umrlog D.M. jer su navele da se pedesetih godina njihova majka raspitivala za navedenu imovinu, ali su apelantice postupak pokrenule tek 12. aprila 2005. godine, tj. po proteku zakonskih rokova. Osim toga, Općinski sud je zaključio da je i tužbeni zahtjev apelantica pod tačkom II neosnovan jer je Isprava o uručenju zaostavštine Sreskom sudu u Livnu broj O.42/47-19 od 19. januara 1947. godine kojom je predmetna imovina proglašena Općenarodnom imovinom pod upravom prvotuženog, donesena na osnovu zakona, jer u to vrijeme nisu bili poznati nasljednici, sve do podizanja predmetne tužbe 12. aprila 2005. godine i to po proteku rokova iz člana 142. Zakona o nasljeđivanju.

4. Odlučujući o žalbi apelantica protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 010-0-Gž-07-000-188 od 14. maja 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su protekli svi zakonski rokovi zastare za traženje da se apelanticama ustupi zaostavština, jer su apelantice podnijele tužbu sudu po proteku više od pedeset godina od dana saznanja za zaostavštinu i smrt ostavitelja. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je proglašenje predmetne imovine bez nasljednika bilo zakonito, te da je pravilno odlučio kada je odbio i ovaj dio tužbenog zahtjev apelantica. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da u konkretnom postupku nije učinio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantica protiv drugostepene presude, donio presudu broj 070-0-Rev-07-001431 od 21. oktobra 2008. godine, kojom je odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenice koje su utvrdili prvostepeni i drugostepeni sud i istakao da je u konkretnom slučaju sporno među strankama da li su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi pravilno postupili kada su pozivanjem na odredne člana 142. Zakona o nasljeđivanju odbili tužbeni zahtjev apelantica, jer je nastupila zastara prava na podnošenje zahtjeva za predaju zaostavštine. Vrhovni sud je naveo da je nesporna činjenica da su apelantice prvu radnju u vezi sa ovim pitanjem poduzele tek 12. aprila 2005. godine, tj. podnošenjem tužbe, iako su izjavile da se njihova majka 1956. godine raspitivala za spornu imovinu, ali da ništa nije preduzimala u smislu osporavanja tada donesenih odluka u vezi sa predmetnom imovinom.

6. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantice su istakle da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da predmetna imovina nakon smrti D.M. nije imala nasljednika, jer su postojali nećaci M.M. i I.M. kao nasljednici D.M. Apelantice su, također, navele da su pomenuti nasljednici bili u pravnoj zabludi da je imovina D.M. bila nacionalizirana, a ne da je bila proglašena imovinom bez nasljednika. Apelantice su istakle da je D.M. stradao 1941. godine od strane nacističkog režima i da je nad njim izvršeno kazneno djelo Ratnog zločina, što po modernim europskim pozitivnim pravnim propisima koje je usvojila i naša država nikada ne zastarijeva, pa ni ostala prava koja proističu iz te činjenice, te da ne stoji stav redovnih sudova da su u konkretnom slučaju protekli rokovi za povrat nasljedstva.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantice ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-205/09 (M. S., D. L. i M. B.) | Sudska praksa | Aktio