Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-209/09 (M.I.-L., J.I.-L., S.I.-L., J.I.-L.,)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi postupka
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-209/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 209/09, rješavajući apelacije M. I.- L., J. I.-L., S. I.-L., i J. I.-L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije M.I.-L., J.I.-L., S.I.-L., J.I.-L., podnesene protiv Rješenja Vijeća Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine broj: X-KŽ-05/02 od 11. novembra 2008. godine, i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. X-KŽ-05/02 od 2. oktobra 2008. godine, 29. septembra 2008. godine, 26. septembra 2008. godine, i 1. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.I.-L., J.I.-L., S.I.-L., J.I.-L., (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupaju Mario Bogdanović, Nada Dalipagić i Davor Martinović, advokati iz Mostara, podnijeli su 26. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vijeća Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće suda BiH) i Rješenja Suda Bosne i Hercegovione (Sud BiH), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 209/09, AP 210/09, AP 211/09, i AP 212/09.

3. S obzirom da se sve apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 209/09.

4. Pravosnažnom presudom Suda BiH broj X-KŽ-05/02 od 2. juna 2008. godine u krivičnom predmetu protiv optuženog D.Č., apelanata i dr. zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana

250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine optužbe protiv apelanata su odbijene, pa je u skladu sa odredbama člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekatu: ZKP) određeno da troškovi krivičnog postupka u odnosu na apelante padaju na teret budžetskih sredstava. Sud BiH je odlučujući o zahtjevima apelanata za naknadu troškova krivičnog postupka, donio rješenja navedena u izreci ove odluke kojim je određena naknada troškova krivičnog postupka apelantu i to; M.I.-L u iznosu od 34.042,30 KM, J.I.-L. u iznosu od 19.522,32 KM i S.I.-L. u iznosu od 37.015,20 KM koja se imala uplatiti na račun ovlaštene osobe, advokata Maria Bogdanovića. Nadalje, J.I.-L. određena je naknada nužnih troškova krivičnog postupka u iznosu od 27.894,22 KM koja se imala uplatiti na račun ovlaštene osobe, advokata Davora Martinovića.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbama člana 192. ZKP propisano da iznos naknade troškova krivičnog postupka koji se vodi pred Sudom BiH zavisi od posebnih propisa donesenih od strane Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara). U skladu sa navedenom odredbom ZKP Vijeće ministara je donijelo Odluku o naknadi troškova krivičnog postupka («Službeni glasnik BiH» broj 44/05 u daljnjem tekstu: Odluka Vijeća Ministara) od 5. jula 2005. godine, (stupila na snagu 13. jula 2005. godine), koja se primjenjuje za obračun naknade troškova krivičnog postupka koji se vodi pred Sudom BiH, dok se prije donošenja Odluke Vijeća Ministara, za obračun naknade troškova krivičnog postupka koji se vodi pred Sudom BiH primjenjivala Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Tarifa; «Službene novine FBiH» broj 67/02), na osnovu Odluke Suda BiH o primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, broj Su 69/04 od 22. jula 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o primjeni Tarife). Sud je također, istakao da je odredbama člana 189. stav 1. ZKP predviđeno da troškovi optuženog i nužni izdaci i nagrada branioca u slučaju donesene presude kojom se optužba odbija padaju na teret budžetskih sredstava suda. Postupajući u skladu sa navedenim odredbama ZKP, primjenjujući Odluku Vijeća ministara i Odluku o primjeni Tarife, sud je apelantima obračunao naknadu troškova postupka za izvršene radnje i troškove pobliže navedene u rješenjima. U obrazloženju rješenja je kao bitno istaknuto da su braniocima apelanata za radnje koje su branioci preduzeli prije stupanja na snagu Odluke Vijeća ministara priznati nužni izdaci i nagrade shodno odredbama Odluke o primjeni tarife Tarife, dok su za drugi dio postupka, dakle, nakon što je Odluka Vijeća ministara stupila na snagu primijenili navedenu Odluku o primjeni Tarife. Nadalje, sud je obrazložio da su se branioci apelanata pogrešno pozvali na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine i na Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nova Tarifa «Službene novine FBiH», br. 22/04 i 24/04, naglašavajući da navedeni pravni propisi nisu odgovarajući propisi prema kojima bi se mogla obračunati naknada troškova krivičnog postupka koji se vodio pred sudom u naznačenom vremenskom periodu. S tim u vezi sud je pojasnio da detaljnije propise o naknadi troškova krivičnog postupka shodno odredbama člana 192. ZKP donosi Vijeće ministara BiH, koje je i donijelo takvu Odluku (već citirana odluka Vijeća ministara od 5. jula 2005. godine). Osim toga Sud je obrazložio da prije donošenja Odluke Vijeća ministara nisu postojali propisi koji bi odgovarali članu 192. ZKP, stoga je Sud BiH na Opštoj sjednici suda od 22. jula 2007. godine, shodno odredbama člana 22. Zakona o Sudu i članom 16. Poslovnika Suda, donio Odluku o primjeni Tarife koja se primijenjivala za radnje koje su branioci poduzeli do stupanja na snagu Odluke Vijeća ministara. Imajući u vidu broj održanih ročišta i pretresa i ostale troškove pobliže navedene u rješenju, Sud BiH je utvrdio da apelantu M.I.-L treba isplatiti izno od 34.042,30 KM, J.I.-L. iznos od 19.522,32 KM, S.I.-L. iznos od 37.015,20 KM, i J.I.-L. iznos od 27.894,22 KM. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da je sud odbio kao neosnovane zahtjeve branilaca apelanata u dijelu u kojem je tražena naknada troškova za prisustvovanje ročištima i pretresima navodno održanim (27. januara, 16. juna, i 1. septembra 2005. godine) zatim ročištima i pretresima (26. januara, 1. februara, 21. februara, 22. februara, 7. marta, 4. i 5. maja, 11. i 12. maja, 19. jula, 5. oktobra 2006. godine, i 13. jula 2007. godine).

6. Protiv rješenja Suda BiH apelanti su izjavili žalbe Apelacionom vijeću Suda BiH, koje su Rješenjima Apelacionog vijeća Suda BiH broj X-KŽ-05/02 od 11. novembra 2008.godine, odbijene. U obrazloženju rješenja je navedeno da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanata da su branioci koji su ih zastupali u ovom predmetnom postupku bili njihovi izabrani branioci, a ne branioci koje je sud postavio po službenoj dužnosti, iz kojih razloga se nije mogla primijeniti Odluka Vijeća ministara na osnovu koje je Sud obračunao naknadu za dio troškova advokatima jer se navedenom odlukom uređuje način isplate troškova koji pripadaju braniocu po službenoj dužnosti. Apelaciono vijeće Suda BiH pozivajući se na odredbe člana 192. ZKP zaključilo da je Sud BiH za jedan dio postupka pravilno obračunao naknadu troškova braniocima apelanata u skladu sa Tarifom, te da je za radnje branilaca apelanata koje su preduzete pred ovim sudom nakon stupanja na snagu Odluke Vijeća ministara, pravilno primijenilo ovu Odluku za obračun naknade troškova krivičnog postupka. Prema stavu Apelacionog vijeća Suda BiH, odredba člana 1. Odluke Vijeća ministara, kao i Odluka u cjelini ne isključuje mogućnost njene primjene u konkretnom slučaju tj. kada su u pitanju izabrani branioci. Osim toga, Apelaciono vijeće Suda BiH je pojasnilo da odredbe ZKP ne prave razliku između branilaca po službenoj dužnosti i izabranih branilaca u pogledu njihovih prava i obaveza, i istaklo da nema razloga da se pravi razlika i u konkretnom slučaju kada je u pitanju obračun naknade troškova krivičnog postupka, posebno imajući u vidu odredbe člana 185. stav 2. tačka h), kojima je propisano šta obuhvataju troškovi krivičnog postupka, u koje spadaju i «nagrada i nužni izdaci branitelja, a koje ne prave razliku između branilaca po službenoj dužnosti i izabranih branilaca. Prema stavu Apelacionog vijeća Suda BiH, branioci po službenoj dužnosti i izabrani branioci imaju ista zakonska prava i obaveze, a jedno od tih prava je i pravo na nagradu i nužne izdatke, čija se visina utvrđuje shodno odredbama Odluke Vijeća ministara. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da, i Tarifa koja se primjenjivala prije stupanja na snagu Odluke Vijeća ministara, kada je u pitanju utvrđivanje visine nagrade i nužnih izdataka u krivičnom postupku nije pravila razliku između branilaca po službenoj dužnosti i izabranih branilaca, niti je Tarifom bilo propisano da će se ista primjenjivati na izabrane branioce, a ne i branioce po službenoj dužnosti.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenog prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer su sudovi prilikom obračuna troškova krivičnog postupka tako što su umjesto Tarife, primijenili Odluku Vijeća Ministara o naknadi troškova krivičnog postupka. Također, su istakli da se proizvoljnost u postupanju sudova ogleda i u tome što se odluka Vijeća ministara odnosi na branioce po službenoj dužnosti, pa kako apelanti u predmetnom postupku nisu imali branioce po službenoj dužnosti nego izabrane branioce, smatraju da nije bilo osnova za primjenu Odluke Vijeća ministara nego da se trebala primijeniti Tarifa koja se sve do donošenja Odluke Vijeća ministara primjenjivana u postupcima pred Sudom BiH, i koja u relevantnom periodu nije bila stavljena van snage bilo kojim drugim propisom. Nadalje, apelanti navode da je proizvoljna primjena materijalnog prava imala štetne posljedice i za njihovu imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Ustavni sud primjećuje da se, suština navoda iz apelacije koja se tiče prava na pravično suđenje, odnosi na pravilnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

11. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o zahtjevu apelanata za naknadu troškova krivičnog postupka, donijeli osporene odluke u kojima su jasno utvrdili šta obuhvata nužne izdatke i nagradu za odbranu apelanata, kolika je visina naknade za svaku poduzetu radnju i koji su razlozi zbog kojih nisu odobreni svi zatraženi iznosi. Pored navedenog, redovni sudovi su jasno naveli odredbe člana 192. ZKP-a koje u pogledu visine troškova za naknade i nagrade branilaca, propisuju da iznos naknade troškova krivičnog postupka koji se vodi pred Sudom BiH zavisi od posebnih propisa donesenih od strane Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju obrazloženja nadležnih sudova zašto smatraju da apelantima za jedan dio postupka pripadaju troškovi postupka u skladu sa Tarifom, a za drugi dio postupka u skladu sa Odlukom Vijeća Ministara nisu proizvoljna i da u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženjima redovnih sudova da branioci po službenoj dužnosti i izabrani branioci imaju jednaka zakonska prava i obaveze kada je u pitanju naknada troškova krivičnog postupka. Naime, redovni sudovi su dovoljno jasno obrazložili da odredbama člana 185. stav 2. tačka h) ZKP nije predviđena nikakvu razliku između branilaca po službenoj dužnosti i izabranih branilaca u pogledu njihovih prava i obaveza, i pojasnili da je pravo na nagradu i nužne izdatke branilaca apelanata utvrđeno u skladu sa Tarifom i Odlukom Vijeća ministara. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja su apelanti ponovo postavili u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što su nezadovoljani ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelanti se također žale da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i svoje navode u vezi sa kršenjem ovog prava zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom da je Ustavni sud zaključak u vezi sa ovim navodima apelacije iznio u predhodim stavovima odluke u vezi sa članom II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-209/09 (M.I.-L., J.I.-L., S.I.-L., J.I.-L.,) | Sudska praksa | Aktio