Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/09 (M. J.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-21/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. listopada 2011. godine, u predmetu broj AP 21/09, rješavajući apelaciju Miloša Janjića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Janjića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Kž-08-

000 030 od 19. studenoga 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Nenad Gvozdić iz Mostara, podnio je 6. siječnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Kž-08-000 030 od 19. studenoga 2008. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi do donošenja konačne odluke povodom apelacije obustavio izvršenje kazne zatvora koja mu je izrečena presudom Općinskog suda.

2. Ustavni sud je 17. ožujka 2009. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 21/09 kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda broj 064-0-K-08-000 036 od 2. lipnja 2008. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno kazneno djelo prijevare iz članka 294. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka u iznosu od 400,00 KM i paušala u iznosu od 100,00 KM. Presudom je utvrđeno da Rješenje Općinskog suda broj 064-0-K-08-

000 036 od 21. travnja 2008. godine, kojim je apelantu određena mjera zabrane napuštanja boravišta i oduzeta mu putna isprava broj 4596505, koju mu je izdao MUP Kantona Sarajevo, ostaje na snazi do pravomoćnosti predmetne presude. Presudom je, također, «Autokuća Lijanovići» (u daljnjem tekstu: oštećeni) upućena na parnicu u svezi sa imovinskopravnim zahtjevom. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je u postupku na temelju dokaza optužbe i obrane pobliže navedenih u presudi (saslušanje više svjedoka i uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju) utvrđeno da je apelant kao kupac 11. studenoga 2003. godine sa oštećenim kao prodavcem zaključio kupoprodajni ugovor čiji je predmet bilo vozilo marke «Mercedes MB E 270 CDI» (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) i da su navedenim ugovorom bili ugovoreni cijena, obveze kupca u odnosu na uplatu ugovorene cijene, rok isporuke i garancija isplate pune cijene. Utvrđeno je i da je istog datuma izvršena primopredaja predmetnog vozila sa pripadajućom tehničkom i carinskom dokumentacijom, da iz carinske isprave proizlazi da je primatelj predmetnog vozila oštećeni, da iz police kombiniranog osiguranja motornih vozila zaključene u «Zovko-osiguranju» d.d. Žepče proizlazi da je osiguranik apelant i da je polica, između ostalog, vinkulirana u korist oštećenog, te da su oštećeni i apelant 13. svibnja 2004. godine ugovorili osnivanje založnog prava na predmetnom vozilu i da je založno pravo upisano kao garancija plaćanja po predmetnom kupoprodajnom ugovoru uz zabranu apelantu svakog otuđenja i novog opterećenja predmetnog vozila a bez suglasnosti oštećenog.

4. Dalje, u obrazloženju presude je navedeno da je apelant zaključio ugovor o zajmu sa Bahrudinom Helaćem na iznos od 48.000,00 KM sa obvezom da taj iznos vrati zaključno sa 21. ožujkom 2004. godine i sa obvezom da će predati Bahrudinu Helaću predmetno vozilo kao garanciju i hipoteku uz suglasnost da se Bahrudin Helać može na temelju tog ugovora registrirati kao vlasnik predmetnog vozila u slučaju da se zajam ne vrati. S tim u svezi, utvrđeno je i da je apelant sa d.o.o. «Eurosport» 9. ožujka 2005. godine zaključio ugovor kojim se Eurosport obvezao da kao komisionar za svoje ime a za račun apelanta proda predmetno vozilo nakon čega je predmetno vozilo prodano Bahrudinu Helaću za 58.000,00 KM. Predmetno vozilo je nakon toga oduzeto od Bahrudina Helaća radi potreba vođenja predmetnog istražnog postupka.

5. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom kupoprodajnom ugovoru jer je oštećeni htio da mu pokloni predmetni automobil radi poslovne suradnje, jer se, prema obrazloženju Općinskog suda, iz sadržaja predmetnog ugovora jasno vidi da je namjera oštećenog bila prodaja predmetnog vozila. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da činjenica da je sam apelant isticao da nije imao namjeru da isplati kupoprodajnu cijenu za predmetno vozilo, da je zaključio ugovor o zajmu sa Bahrudinom Helaćem, dajući predmetno vozilo kao garanciju za vraćanje zajma, te da je skoro dva mjeseca nakon proteka ugovorenog roka za vraćanje predmetnog zajma (13. svibnja 2004. godine) dao založnu izjavu pred Općinskim sudom o suglasnosti zasnivanja založnog prava na predmetnom vozilu koje će služiti kao garancija plaćanja kupoprodajnog vozila oštećenom, iako je već bio svjestan da je vozilo prodano Bahrudinu Helaću jer mu nije vratio zajam. S tim u svezi, Općinski sud je zaključio da je apelant počinio kazneno djelo prijevare i da je postupao u uračunljivom stanju i sa izravnom namjerom jer je bio svjestan svojih radnji i posljedica, da ih je htio, te mu je, uzimajući u obzir olakšavajuće okolnosti (da je relativno mlad čovjek, otac četvero djece, od kojih je dvoje malodobno) i otežavajuće okolnosti (ranija osuđivanost), izrekao predmetnu kaznu zatvora. Osim toga, Općinski sud je zaključio da nema razloga za ukidanje izrečene mjere oduzimanja putne isprave od apelanta jer bi ukidanjem te mjere apelant mogao pobjeći u inozemstvo budući da ima stalnu adresu prebivališta u gradu Audinea u Italiji i jer je njegova prisutnost u predmetnom postupku osigurana putem izdavanja međunarodne potjernice i njegovim privođenjem iz Italije.

6. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je, nakon održane sjednice vijeća, Presudom broj 008-0-Kž-08-000 030 od 19. studenoga 2008. godine žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelanta proglasio krivim za kazneno djelo prijevare i da je pri tome, nasuprot apelantovim žalbenim tvrdnjama, pravilno ocijenio sve provedene dokaze. Kantonalni sud je naveo da je člankom 294. stavak 2. KZFBiH propisano da kazneno djelo prijevare čini onaj tko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili da ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne čini, iz čega, prema obrazloženju Kantonalnog suda, proizlazi da je za postojanje kaznenog djela prijevare potrebno da postoji prijevarna namjera s ciljem prisvajanja protupravne imovinske koristi kao jednog od bitnih obilježja tog kaznenog djela. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant nakon preuzimanja predmetnog vozila po ugovoru o kupoprodaji zaključenog 11. studenoga 2003. godine sa oštećenim predmetno vozilo registrirao na svoje ime, a 21. ožujka 2004. godine zaključio ugovor o zajmu sa Bahrudinom Helaćem kojem je, po tom ugovoru, predao predmetno vozilo kao zalog u slučaju da ne ispoštuje rok vraćanja pozajmljenog novca, da bi nakon toga pred Općinskim sudom 1. travnja 2004. godine dao izjavu da predmetno vozilo neće niti prodati niti otuđiti do konačne isplate ugovorene cijene oštećenom. Dalje, navedeno je da je apelant 13. svibnja 2004. godine dao založnu izjavu pred Općinskim sudom u Sarajevu o suglasnosti zasnivanja založnog prava na predmetnom vozilu i koje će služiti kao garancija plaćanja po zaključenom kupoprodajnom ugovoru. Iz navedenog, prema obrazloženju Kantonalnog suda, proizlazi «da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom poklonu predmetnog vozila datog privilegiranom poslovnom partneru, kako to žalba neutemeljeno iskazuje, nego se radi o kupoprodaji vozila između optuženog i „Autokuće Lijanović“ kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud». Navedeno je da je sklapanjem ugovora o zajmu sa Bahrudinom Helaćem, te davanjem izjave pred Općinskim sudom i Općinskim sudom u Sarajevu očigledno vidljivo da apelant u trenutku zaključivanja ugovora nije imao namjeru izvršiti obavezu prema oštećenom već prijevarom pribaviti sebi protupravnu imovinsku korist.

7. U svezi sa apelantovim žalbenim navodom da je potpisao samo jedan primjerak ugovora o kupoprodaji, Kantonalni sud je naveo da je to sasvim dovoljno jer se vlasništvo na pokretnoj stvari može steći i usmenim dogovorom. Kantonalni sud je obrazložio da su neutemeljeni i žalbeni navodi koji se odnose na različitost ugovora u dijelu broja na pečatu oštećenog i točke 3. članka 8. tog ugovora jer nemaju utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer je bitno da se radi o pečatu oštećenog, te da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se radi o tehničkoj grešci. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni i žalbeni navodi vezani za ocjenu iskaza svjedoka Marka Ljubića koji je dat na glavnoj raspravi jer iskaz tog svjedoka dan u istrazi, na koji se apelant u žalbi pozivao, «nema uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer taj iskaz nije proveden kao dokaz na glavnoj raspravi pa se samim tim i ne može cijeniti». Prema obrazloženju Kantonalnog suda, neosnovani su i žalbeni navodi koji se odnose na potpisanu policu osiguranja Marka Ljubića i da oni nemaju utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer je u «konkretnom samo bitno da je optuženi potpisao ugovor o kupoprodaji i da se obavezao platiti cijenu, pa je stoga neutemeljen i prijedlog optuženog da se na okolnost potpisivanja police provede grafološko vještvo», te da ni ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluka, pa ih iz tog razloga Kantonalni sud nije ni ocijenio.

8. Apelant smatra da mu je navedenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu. Apelant smatra da je u žalbenom postupku doveden u neravnopravan položaj sa suprotnom stranom jer Kantonalni sud nije ocijenio sve apelantove žalbene navode, prije svega one koji se odnose na visinu izrečene kazne zatvora, da mu je prekršeno pravo na obranu budući da uopće nema dokaza za njegovu krivnju. Apelant navodi i da Kantonalni sud ne spominje izostanak radnje dovođenja u zabludu navodno oštećene osobe i postojanja umišljaja iako se u žalbi skretala pažnja na to. Prema apelantovim navodima, Kantonalni sud nije obrazložio presudu na način propisan zakonom jer nije naveo kojim se razlozima rukovodio prilikom rješavanja pravnih pitanja, naročito pri utvrđivanju postoje li kazneno djelo i apelantova kaznena odgovornost. Apelant navodi da nikada nije tražio vlasništvo vozila uz naknadu nego je bio dogovor da mu se vozilo ustupi bez naknade, te da neplaćanje kupoprodajne cijene nije rezultat obmane nego poslovnog odnosa kakav je bio uspostavljen između apelanta i oštećenog. Također, apelant navodi da je pogrešna odluka Kantonalnog suda da se iskaz svjedoka iz istrage ne može ni ocijeniti i da je, s tim u svezi, drugostupanjski sud «svoju presudu zasnovao na lažnom iskazu tog svjedoka jer njegov iskaz kako ga usvaja drugostupanjski sud nije tako dan na glavnom pretresu, jer je unakrsnim ispitivanjem, ovaj svjedok potvrdio da optuženi nije imao namjeru platiti cijenu zbog svog poslovnog odnosa sa njegovim naredbodavcima braćom Lijanović». Osim toga, apelant navodi da je dokazao u postupku da nije bilo nikakvih isplata zajmova ni povrata, iako o tome postoji lažna evidencija, te da je njegov poslovni odnos sa braćom Lijanović naknadno prekinut a da nisu pravno raskinuli svoje «zamršene račune», pa je postojanje fiktivnog ugovora zloupotrijebljeno sa isključivom namjerom da se otvaranjem ovog postupka apelant spriječi da bude svjedok protiv braće Lijanović u postupku pred Sudom BiH.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja koja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U svezi sa apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, da presuda nije obrazložena na zadovoljavajući način i da je zasnovana na lažnom iskazu svjedoka, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku dajući detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja predmetne odluke pri tom se pozivajući na relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zbog čega apelantove navode o nedovoljno obrazloženoj odluci smatra neutemeljenim. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, dao precizno obrazloženje vezano za neprihvaćanje iskaza svjedoka Marka Ljubića iz istrage, te da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je odluka o apelantovoj krivici donesena na temelju tog dokaza, zbog čega i ove apelantove navode smatra neutemeljenim. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da je pravo na pravično suđenje prekršeno na njegovu štetu niti iz činjenica predmeta proizlazi da je u postupku došlo do procesnih nepravilnosti, zbog čega su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni. Ustavni sud smatra neutemeljenim i navode vezane za poslovnu suradnju-ugovore u zajmovima i njen prekid sa oštećenim budući da navedeni ugovori i poslovna suradnja nisu bili predmet konkretnog postupka. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da nije dokazano da je izvršio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret iz čega proizlazi da smatra da su povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. Sukladno tome, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana ili ne.

14. Ustavni sud primjećuje da iz pobijanih odluka proizlazi da je prvostupanjska presuda donesena na temelju ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud dao logične razloge, zašto je zaključio da je apelant izvršio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, a što je u pobijanoj presudi prihvatio i Kantonalni sud, te da je u pogledu toga Kantonalni sud dao obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno i koja zadovoljava standarde Europske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je potvrdio Kantonalni sud u pobijanoj odluci a koje je prethodno dao prvostupanjski sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj kaznenoj odgovornosti niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa preduvjerenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u svezi, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije jer je stavljen u neravnopravan položaj sa suprotnom stranom zbog toga što Kantonalni sud nije detaljno razmotrio kompletan iskaz Marka Ljubića i nije razmotrio njegove žalbene navode vezane za visinu izrečene kazne. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj članak 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovitom sudu je da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

16. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je onemogućen u iznošenju svoje obrane na bilo koji način. Članak 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije ne zahtijeva da sud izvede sve provedene dokaze, već da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi određene dokaze koje je optuženi predložio, kao i da mu omogući da ima mogućnost da pobije dokaze optužbe. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zašto su neki dijelovi iskaza predmetnog svjedoka prihvaćeni a neki ne, da je za apelantove žalbene navode koje je razmotrio dao obrazloženje sukladno standardima Europske konvencije, dok je u odnosu na ostale navode (među kojima je navod o visini kazne) obrazložio da nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost predmetne presude pa da ih neće ni razmatrati. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega ne ukazuje na to da je apelantu na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno sudjeluje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane, a činjenica da neki od dijelova iskaza svjedoka (iskaz iz istrage koji nije proveden na glavnoj raspravi) za koje je apelant smatrao da će mu ići u korist, nisu prihvaćeni u žalbenom postupku jer nisu ni provedeni na glavnoj raspravi, kako je to već rečeno, ne vodi kršenju prava iz članka 6. stavak 3.d) Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi (prima facie) neosnovani.

17. Na temelju navedenog, a imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz članka 6. st. 1, 2. i 3.d) Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3.d) Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Stoga su i svi ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

18. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/09 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio