Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2128/08 (R. H.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2128/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 2128/08, rješavajući apelaciju R. H.na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. H. podnesena zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-07-

001733 od 17. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Stoca, koga zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 15. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) podnesena zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-07-001733 od 17. maja 2007. godine.

2. Apelant je 27. februara 2004. godine tužbom pred Općinskim sudom u Mostaru pokrenuo postupak protiv Federalno ministarstvo odbrane/obrane (u daljnjem tekstu: tuženi) radi ostvarenja prava iz radnog odnosa.

3. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj P.540/05 od 13. januara 2006. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati na ime plaće za februar 2001. godine iznos od 427,00 KM a za mart 2001. godine iznos od 416,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. marta odnosno 1. aprila 2001. godine. Tuženi je također obavezan da apelantu na ime naknade regresa za 2001. godinu isplatiiznos od 440,00 KM a na ime naknade regresa za 2002. godinu iznos od 473,78 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedene iznose počev od 1. januara 2002.godine osnosno 1. januara 2003. godine do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 462,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

4. Tuženi se žalio na prvostepenu presudu, pa je Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-0000 68 od 7. februara 2007. godine žalba tuženog djelimično uvažena, pobijana presuda preinačena u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata, tako da ove kamate teku, na sve dosuđene novčane iznose, od 27. februara 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe. U ostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena, kao i tužbeni zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 350,80 KM.

5. Apelant je 3. maja 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje navedenih presuda, nakon čega je Općinski sud Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-07-001733 od 17. maja 2007. godine dozvolio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima tuženog kao izvršenika radi namirenja novčane tražbine apelanta utvrđene pravosnažnom presudom.

6. Izvršenikov dužnik je 11. decembra 2007. godine proveo navedeno rješenje o izvršenju.

7. Apelant je 3. januara 2008. godine iznova uputio podnesak Općinskom sudu kojim je tražio da sud izričito naloži izvršenikovom dužniku da u cjelosti provede rješenje o izvršenju u pogledu kamata na dug, smatrajući da je izvršenikov dužnik - UNICREDIT BANK 11. decembra 2007. godine samo djelimično proveo navedeno rješenje o izvršenju.

8. Zaključkom Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-07-001733 od 27. maja 2008. godine, Općinski sud je dostavio apelantu izvještaj UNICREDIT BANK od 13. decembra 2007. godine o provođenju rješenja o izvršenju broj 065-0-I-07-001733 od 17. maja 2007. godine. U tom izvještaju banka je navela da je u cjelosti postupila po predmetnom rješenju o izvršenju, pa Općinski sud konstatuje da se postupak izvršenja u smislu člana 64. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIP FBiH) smatra dovršenim. U izvještaju se dalje navodi da u konkretnom slučaju, shodno članu 39. stav 2 ZIP-a FBiH, obračun kamata je trebalo da izvrši banka na teret izvršenika, a tražilac izvršenja, ako smatra da banka nije postupila u skladu sa rješenjem o izvršenju, može ostvariti svoje pravo u parničnom postupku, tražeći naknadu štete prouzrokovanu pogrešnim obračunom kamate u smislu člana 175. ZIP-a FBiH.

9. Apelant se žali da mu je zbog neizvršenja odluka Općinskog suda u Mostaru i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

10. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povređeno „zbog proizvoljnog postupanja drugostepenog suda i zbog kršenja prava na pristup sudu“. Takođe, apelant navodi da Općinski sud u izvršnom postupku nije u cjelosti proveo svoju odluku, niti je u tom postupku izvršenikov dužnik u cjelosti postupio po rješenju tog suda. Iz toka izvršnog postupka, a na što je apelant ukazivao sudu, vidljivo je da apelantov dužnik nije kamatu obračunavao shodno Zakonu o visini stope zatezne kamate, već odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Ovakvim ponašanjem, kako se navodi u apelaciji, apelantov dužnik je samovoljno izmjenio izvršnu ispravu, a Općinski sud u Sarajevu nije ništa preduzeo da tu samovolju spriječi. Apelant je zaključio da je Općinski sud bio dužan naložiti izvršenikovom dužniku da u cjelosti provede odluku tog suda, a ukoliko je sud smatrao da je obračun duga u računskom smislu pogrešan po potrebi sprovesti i finansijsko vještačenje. Ovakvim proizvoljnim postupanjem Općinskog suda, te neizjašnjavanjem na podnesak apelanta kojim je ukazano sudu na nepravilnosti prilikom obračuna kamata, apelant navodi da mu je onemogućen pristup sudu, jer sud nije do kraja rješio ovaj sporni odnos, a niti se izjasnio na apelantove navode da je izvršenikov dužnik pogrešno obračunao kamatu. Apelant smatra da je Općinski sud bio dužan da naloži izvršenikovom dužniku da ne primjeni odredbe zakona koji je u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i da obaveže tuženog da apelantu isplati zatezne kamate u skladu sa članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, tj u visini od 12% i to od dana kada je tuženi pao u docnju pa do isplate, kako je to apelant i zahtjevao. Apelant takođe smatra da je sud povrijedio i njegovo pravo na razuman rok odlučivanje, te zahtjeva nadoknadu nematerijalne štete radi dužine trajanja izvršnog postupka u iznosu od 1.600,00 KM. Osim toga, apelant navodi da je povređeno i njegovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u odnosu na druga lica kojima je na ime neisplaćenih plaća i naknada za korištenje godišnjeg odmora FBiH isplatila i kamatu shodno izvršnoj ispravi, pri tom navodeći određene odluke Općinskog suda. I konačno, u pogledu povrede prava na imovinu, apelant smatra da je sud, primjenjujući Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza, povrijedio to njegovo pravo pri tom navodeći pojedine odluke Ustavnog suda (AP-276/05, AP 969/04, AP 703/04 i dr.). Zbog svega navedenog, apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, utvrdi naprijed navedene povrede, obaveže Općinski sud da u cjelosti provede izvršni postupak, te donese odluku o visini štete koju apelant trpi.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

a) Povreda prava na pravično suđenje-razuman rok

13. Apelant smatra da konkretni postupak iz radnog odnosa predstavlja, između ostalog, i povredu njegovog prava na suđenje u razumnom roku i zatražio je da Ustavni sud utvrdi nematerijalnu štetu za ovu povredu u iznosu koji je precizirao.

14. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

15. U kontekstu navedenog Ustavni sud prvo smatra neophodnim naglasiti da, s obzirom da je apelant kao osporenu odluku označio zaključak kojim je okončan predmetni izvršni postupak, dužina parničnog postupka koji je prethodio predmetnom izvršnom postupku ne može biti predmet ocjene u ovom postupku budući da iz stanja spisa proizilazi da apelant nije protiv odluka donesenih u parničnom postupku podnio apelaciju u roku od 60 dana iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, usljed ćega nisu ispunjene procesne pretpostavke za radzmatranje ovih apelacionih navoda

16. S druge strane vezano za dužinu predmetnog izvršnog postupka koji je u smislu člana 64. ZIP-a okončan zaključkom Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je apelant prijedlog za izvršenje podnio 3. maja 2007. godine. a da je Općinski sud rješenje o izvršenju broj 065-0-I-07-001733 donio 17. maja 2007. godine. Rješenje o izvršenju je postalo pravomoćno 31. maja 2007. godine i isto je zaključkom od 17. septembra 2007. godine dostavljeno poslovnoj banci izvršenika radi provođenja. Konačno, izvršenikov dužnik-UNICREDIT BANK je 11. decembra 2007. godine proveo navedeno rješenje o izvršenju. Nakon toga, Općinski sud je dostavio apelantu izvještaj UNICREDIT BANK od 13. decembra 2007. godine o provođenju rješenja o izvršenju broj 065-0-I-07-001733 od 17. maja 2007. godine, u kojem je banka navela da je u cjelosti postupila po predmetnom rješenju o izvršenju. U ocjeni razumnosti trajanja postupka Ustavni sud je uzeo u obzir navedene elemente iz tačke 14. ove odluke, smatrajući da nije nužno posebno razmotriti pitanje složenosti postupka i značaja postupka za apelanta i zaključio je da je period od godinu dana u kojem je Općinski sud, u smislu člana 64. ZIP-a okončao predmetni postupak, razuman rok u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i stoga činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno (prima facie) ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi u smislu stava iznesenog ranije u ovoj odluci.

b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu

17. U vezi sa navodima apelanta u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud prvo ukazuje da iz činjenica predmeta nesporno proizilazi da je apelant imao pristup sud. S druge strane vezano za primjenu prava ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom, i to u Odluci broj AP 2694/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu i dopustivosti od 14. aprila 2010. godine, tačka56) objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud ukazuje da je je u citiranoj odluci zaključio da „nezadovoljstvo apelanta obračunom isplaćenih kamata, koje je izvršio i isplatio Trezor RS u smislu člana 39. stav 2. ZIP-a ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Ustavni sud zapaža da apelanti, ukoliko smatraju da kamate nisu dobro obračunate i isplaćene, u smislu člana 175 ZIP-a koja regulira da banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja prema općim pravilima o naknadi štete, imaju mogućnost pokretanja tužbe protiv Ministarstva finansija odnosno Trezora RS, radi naknade štete.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u toj odluci zaključio da je apelacija neosnovana u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, te da u tom segmentu nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, a budući da apelant apelacijom praktično problematizira slična pravna pitanja ali sa aspekta propisa Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se obrazloženje Odluke Ustavnog suda broj AP 2694/07u potpunosti može primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. S druge strane bući da se navodi apelanta u ovoj apelaciji o kršenju prava na imovinu također zasnivaju na navodima da rješenje o izvršenju nije u cijelosti izvršeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija u dijelu ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovana.

c) pravo na zabranu diskriminacije

18. Apelant nadalje smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u odnosu na druga lica kojima je na ime neisplaćenih plaća i naknada za korištenje godišnjeg odmora FBiH isplatila i kamatu shodno izvršnoj ispravi

19. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32).

20. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

21. Ustavni sud primjećuje da je apelant dostavio nekoliko pravomoćnih presuda Općinskog suda, u kojim su kamate na utvrđene izose naknade naime plaća i regresa tužiteljima u tim presudama dodijeljene računajući od dana dospijeća (kao što je postupio i u apelatovom slučaju), a ne od dana podnošenja tužbe kao je u apelantovom slučaju odlučio Kantonalni sud uvažavajući žalbu tuženog, smatrajući to dovoljnim dokazom da je prema njemu izvršena diskriminacija. Međutim, Ustavni sud naglašava da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u izvršnom postupku, u kojem je sud vezan izvršnom ispravom, a apelant uz apelaciju nije dostavio niti jednu odluku donesenu u izvršnom postupku koja bi ukazivala da je apelant u drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. S obzirom na navedeno te imajući imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zaključuje da navodi apelanta o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2128/08 (R. H.) | Sudska praksa | Aktio