Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-227/09 (D. J.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
  • Troškovi postupka
  • In dubio pro reo
  • Vještak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-227/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 227/09, rješavajući apelaciju Drage Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Jovičića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Kž- 08-000 085 od 14. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću, broj 087-0-K-07-000 001 od 24. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Jovičić, (u daljnjem tekstu: apelant) iz Đulića, Teslić, kojeg zastupa Nenad Kovačević, advokat iz Teslića, podnio je 26. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Kž-08-000 085 od 14. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 087-0-K-07-000 001 od 24. aprila 2008. godine.

2. Okružno tužilaštvo u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) je protiv apelanta i M.B. podiglo optužnicu broj KT- 124/04 od 21. decembra 2005. godine, zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog Zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS).

3. Presudom Osnovnog suda, broj 087-0-K-07-000 001 od 24. aprila 2008. godine, apelant i prvooptuženi M.B. (u daljnjem tekstu: M.B.) oglašeni su krivim da su počinili krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Za počinjeno krivično djelo Osnovni sud je na osnovu citiranog zakonskog propisa, apelanta, i M.B. osudio na novčanu kaznu od po 500,00 KM sa rokom plaćanja od dva mjeseca od dana pravosnažnosti presude, te utvrdio da će u protivnom novčana kazna biti zamjenjena kaznom zatvora, računajući svakih započetih 50,00 KM za jedan dan zatvora. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant i M.B. su obavezani da solidarno plate troškove krivičnog postupka i to paušal u iznosu od 150,00 KM, kao i troškove vještačenja po vještacima saobraćajne i sudsko medicinske struke u iznosu od 2.899,80 KM, tj. po 1524,90 KM, u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti presude.

4. U obrazloženju Presude, Osnovni sud je naveo da je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao apelanta i MB., policajce Ž.A. i M.B. izvršio vještačenja po vještacima saobraćajne struke, zatim vještačenje po vještaku medicinske struke, izvršen je uvid u zapisnik o uviđaju od 30. septembra 2003. godine, te uvid u skicu lica mjesta i fotodokumentaciju. Osnovni sud je naveo da provedeni dokazi upućuju na pouzdan zaključak da su nastanku saobraćajne nezgode doprinijeli i apelant i M.B. jer se kao učesnici u saobraćaju na putevima nisu pridržavali saobraćajnih propisa, i to M.B. odredbi člana 46. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOOBS), a apelant odredbi člana 38 ZOOBS-a pa su time iz nehata ugrozili javni saobraćaj usljed čega je apelant zadobio tešku tjelesnu povredu, a na vozilu optuženog M.B. je pričinjena imovinska šteta preko 3.000,00 KM. Osnovni sud je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke S.S., koji je kao vještak saslušan na glavnom pretresu, i ostalih materijalnih dokaza zaključio, da su propusti na strani učesnika u saobraćaju M.B. i propusti apelanta uzrok nastanku saobraćajne nezgode. Prihvatajući u cjelosti nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S.S. kao objektivan i logičan, sačinjen od vještaka kvalifikovanog za ovu vrstu vještačenja, dat u skladu sa pravilima saobraćajne struke, te na osnovu materijalnih podataka i dokaza objektivne prirode sud je utvrdio da je kritične prilike M.B. upravljao vozilom brzinom od 117,14 km/h, dakle nedozvoljenom brzinom, i time izgubio tehničku mogućnost izbjegavanja nezgode što je njegov propust u uzročnoj vezi sa nezgodom, dok je apelant nekontrolisanim skretanjem ulijevo presjekao put vozilu «Mercedes» koji ga je preticao i time također stvorio opasnu saobraćajnu situaciju u vidu prepreke kretanju vozilu «Mercedesa», a što je apelantov propust u uzročnoj vezi sa nastankom nezgode. Osnovni sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka V.S. da na apelantovoj strani nema nikakvog doprinosa ni propusta za nastanak predmetne nezgode te da je za nestanak saobraćajne nezgode isklučivo odgovoran M.B., budući da je i sam vještak V.S. na glavnom preresu izjavio da su uvjeti vidljivosti na mjestu nezgode bili dobri i da su omogućavali optimalnu međusobnu vidljivost oba učesnika. Stoga, je sud ocijenio ispravnim stav vještaka S.S. u kojem je navedeno da je apelant pogledao «iza» lako bi se mogao vidjeti da se vozilo «Mercedes» kreće većom brzinom i to po smanjivanju rastojanja između njih te kako je put u pravcu mogao je da ocijeni da se vozilo «Mercedes» kreće lijevom trakom, odnosno da je apelant (vozač traktora) prije fizičkog skretanja ulijevo kontrolisao situaciju tj. da je pogledao «iza» vidio bi vozilo «Mercedes» koji se kreće lijevom trakom i pretiče, pa je stoga apelant imao mogućnost da izbjegne nezgodu odustajanjem od skretanja, ili da koči prije toga, ili da se vrati na sredinu kolovoza i da izađe iz putanje kretanja vozila «Mercedes», zaključujući da je taj apelantov propust u uzročnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode. Prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S.S. sud nije mogao prihvatiti apelantovu odbranu ni odbranu M.B. u dijelu u kojem oni odgovornost za saobraćajnu nezgodu prebacuju jedan na drugoga, zaključujući da je njihova odbrana usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti. U pogledu vinosti, Osnovni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju apelanta i M.B postupali sa svjesnim nehatom, što proizilazi iz okolnosti i činjeničnih radnji koje su u uzročnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode. Osnovni sud je na osnovu člana 99. ZKP apelanta i M.B. obavezao da solidarno plate troškove krivičnog postupkau iznosu od po 1.524,90 KM u roku od dva mjeseca od pravosnažnosti presude.

5. Okružni sud je Presudom, broj 013-0-Kž-08-000 085 od 14. novembra 2008. godine, djelimično uvažio žalbu M.B., i prvostepenu presudu preinačio u odluci o troškovima krivičnog postupka, tako da je na osnovu odredbe člana 99. stav 3. ZKP obavezao M.B. da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 859,40 KM, a apelanta iznos od 2190,40 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu apelanta i M.B. odbio kao neosnovane i prvostepena presuda u tom dijelu je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo, da je u postupku poštovano pravo na odbranu, da je osigurana ravnopravnost stranaka u pogledu predlaganja dokaza, komentiranja i stavljanja prigovora na izvedene dokaze, odnosno da je presuda zasnovana na relevantnim dokazima, koje je prvostepeni sud pravilno ocijenio i na temelju kojih je pravilno utvrdio činjenično stanje. Nadalje, Okružni sud je ispitujući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu svih provedenih dokaza, kako subjektivne, tako i objektivne prirode pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice iz kojih je izveo pravilne zaključke da su apelant i M.B. u vrijeme i na način, kako je to pobliže opisano u izreci pobijane presude počinili radnju izvršenja. Također, je zaključio da je radnja izvršenja pravilno pravno okvalifikovana kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS za koje su im izrečene primjerene krivične sankcije. Nadalje, žalbene navode da vožnja apelanta nije u uzročnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom, Okružni sud je ocijenio neutemeljenim. Naime, Okružni sud je iz nalaza vještaka i uviđajne dokumentacije zaključio da je apelant kritične prilike postupio suprotno odredbama člana 38. ZOOBS-a, jer je nekontrolisano skrenuo ulijevo u momentu kada je već bio pretican od vozila «Mercedes», kojim je upravljao M.B. Okružni sud smatra da je uz sve materijalne dokaze i parametre koji su poslužili vještacima za davanje nalaza i mišljenja, nalaz i mišljenje vještaka S.S. objektivan, logičan i stručan, a da nalaz vještaka V.S. nema uporišta u materijalnotehničkoj dokumentaciji prikupljenoj prilikom uviđaja i u toku istrage, odnosno dokazima provedenim u toku krivičnog postupka. Okružni sud je istakao da nepropisna radnja apelanta kao vozača traktora u konkretnoj saobraćajnoj situaciji nekontrolisanim zalaženjem sa desne strane u lijevu saobraćajnu traku, ne oslobađa ni u kom pogledu krivične odgovornosti ni M.B. vozača «Mercedes», koji je svojim nepropisnim ponašanjem tj. vožnjom brzinom daleko većom od dozvoljene prouzrokovao sa svoje strane nastanak saobraćajne nezgode, odnosno njegovi propusti su u uzročnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode. Okružni sud se također složio i sa ocjenom prvostepenog suda u pogledu načina odmjeravanja kazni apelantu i M.B. smatrajući da su kazne odgovarajuće težini i opasnosti izvršenja, krivičnog djela kao i samih počinilaca, nastupjelim posljedicama, stepenu krivične odgovornosti i svrsi sankcija predviđenih odredbama člana 5. i 28. KZ RS.

6. Apelant, smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Apelant, smatra, da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku kao sastavni dio prava na pravično suđenje time što su, kako navodi, sudovi dali proizvoljne zaključke u pogledu činjenica koje su bile odlučne za ocjenu okolnosti pod kojim je djelo učinjeno. Također, je istakao da sudovi nisu dali valjano obrazloženje o neprihvatanju nalaza vještaka saobraćajne struke V.S. a čiji nalaz je stručan i objektivan, te da nema ocjene vjerodostojnosti ovog dokaza i nalaza vještaka S.S. čiji su nalaz sudovi prihvatili. Također, navodi da su pojedini dokazi fragmentarno prihvaćeni i nisu cijenjeni u cjelosti niti dovedeni u vezu sa drugim dokazima, a da su iskazi svjedoka policajaca prihvaćeni o svim činjenicama, osim u dijelu o postojanju saobraćajnog znaka naseljenog mjesta, za što sud nije dao obrazloženje. Apelant, smatra da dokazi koje je sud prihvatio nemaju takvu sadržinu da bi mogli proizvesti zaključak o njegovim propustima u vezi sa saobraćajnom nezgodom, niti pak presuda na način kako vrši ocjenu dokaza daje obrazloženje koje može proizvesti zaključak da je svojim propustom doprinio nastanku saobraćajne nezgode. Apelant, se također žali na visinu troškova krivičnog postupka koje je dosudio Okružni sud. Apelant, smatra, da je pobijanim presudama prekršeno i pravo na prezumpciju nevinosti, jer se iz obrazloženja pobijane presude ne vidi način na koji su sudovi primijenili princip in dubio pro reo, čime je dovedena u pitanje pravičnost suđenja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku kao sastavni dio prava na pravično suđenje time što su, kako navodi, sudovi dali proizvoljne zaključke u pogledu činjenica koje su bile odlučne za ocjenu okolnosti pod kojim je djelo učinjeno. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud, ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da temeljita analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, prvostepeni sud je odluku o apelantovoj krivici izveo na osnovu brojnih provedenih dokaza i to saslušanjem brojnih svjedka optužbe i odbrane, nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke i vještaka sudske medicine, te izvođenjem relevantnih materijalnih dokaza. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant kritične prilike zajedno sa M.B. počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu ugrožavanja javnog saobraćaja.

11. Ustavni sud uočava da apelant prigovara da sudovi nisu dali jasne i dovoljne razloge zbog čega su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S.S., a nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka V.S. kojeg je predložila odbrana. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi redovni sudovi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno od suda koji vodi postupak.

12. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S.S. u pogledu apelantove odgovornosti za nastanak saobraćajne nezgode, dovodeći ga u vezu sa ostalim provedenim dokazima, detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenja ovog vještaka. Nadalje, sud je na jasan i precizan način obrazložio zašto nije poklonio vjeru navodima apelantove odbrane, ocijenjujući ih kao subjektivne i date u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o troškovima postupka, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na žalbene navode u pogledu visine troškova krivičnog postupka Okružni sud je obrazložio da je temeljem odredbi člana 320. stav 1. ZKP, prvostepenu presudu preinačio u odluci o troškovima krivičnog postupka ocjenivši da prvostepeni sud troškove krivičnog postupka nije dosudio shodno relevantnim odredbama ZKP. Naime, Okružni sud je na jasan i precizan način obrazložio da ukupna visina troškova koji padaju na apelantov teret uključujući i apelantovu obavezu da snosi troškove vještačenja po vještaku saobraćajne struke V.S. iznosi 2.190,40 KM. U obrazloženju presude Okružnog suda i u odnosu na ove apelantove navode, kao i u odnosu na ostale navode Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

12. U vezi sa navodima apelanta da obrazloženje osporenih presuda ne zadovoljava princip in dubio pro reo, Ustavni sud napominje da primjena principa in dubio pro reo garantira da sud sumnju u pogledu postojanja činjenica koja čine bića krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. U vezi s tim, kao i zaključkom Ustavnog suda koji je izložen u prethodnom stavu a odnosi se ocjenu dokaza, Ustavni sud primjećuje da su dokazi na koji ukazuje apelant, iskazi svjedoka odbrane, i nalaz vještaka saobraćajne struke cijenjeni u vezi sa ostalim dokazima, prema načelu slobodne ocjene dokaza. Ova ocjena podrazumijeva ocjenu oslobođenu pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza ali istovremeno zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili za takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i drugostepeni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih presuda zadovoljava zahtjeve pravičnog suđenja i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te zaključuje da navodi apelanta da osporene presude ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, nisu utemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-227/09 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio