Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-250/09 (R. G.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zamjena nekretnina
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-250/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 250/09, rješavajući apelaciju Ruže Grujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Grujić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-09-001782 od 28. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-1038/03 od 7. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruža Grujić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Petar Cvjetojević, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-08-001782 od 28. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1038/08 od 7. jula 2008. godine.

2. Apelantica je pred Osnovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv Zvonimira Sauernborn-a (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da je pravno valjan ugovor o zamjeni stanova koji su zaključili 23. decembra 1994. godine u Banjaluci tuženi i njegova supruga Rozika, sa jedne strane, i tužiteljica i njen suprug Mirko, sa druge stane, te da je useljenjem na temelju tog ugovora apelantica stekla stanarsko pravo na stanu u Banjaluci, pobliže opisanom u stavu 1. izreke prvostepene presude. Apelantica je tražila i naknadu troškova postupka.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P-1038/03 od 7. jula 2008. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev i apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.1750,00 KM, dok je istom presudom tuženi odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva na ime naknade troškova postupka budući da je bio previsoko postavljen.

4. U obrazloženju je navedeno da je na temelju ugovora o zamjeni stanova koji je zaključen 23. decembra 1994. godine između supruge tuženog kao nosioca stanarskog prava na stanu u Banjaluci čiji je davalac prava korištenja Opština Banjaluka i apelatnice kao nositeljica prava korištenja na stanu u Zagrebu, čiji je davalac prava korištenja RO «Rade Končar» Zagreb, utvrđeno da su navedene zamijenile stan na kojima su bile nositeljice stanarskog prava, a da su kao ugovorne strane navedene apelantica i njen suprug, sa jedne strane i tuženi i njegova supruga, koja je u međuvremenu umrla, sa druge strane. Osnovni sud je u obrazloženju istakao da u vrijeme zaključenja ugovora apelantica za stan u Zagrebu nije priložila saglasnost za zamjenu stana od davaoca stana na korištenje, dok je za stan u Banjaluci saglasnost pribavljena, naknadno, u upravnom postupku. Prema dopisima instituta «Končar», od 2. marta 1994. godine i 12. januara 1996. godine utvrđeno je da je Općinski sud u Zagrebu Presudom, broj XXX/X PS-257/92-13 otkazao stanarsko pravo apelantici i njenom suprugu, kao sunosiocu stanarskog prava, i da je Odlukom upravnog odbora predmetni stan dodijeljen drugoj osobi koja je stan koristila od 10. februara 1992. godine na temelju ugovora o čuvanju stana.

5. Tokom postupka na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je apelantica na temelju ugovora o zamjeni ušla u posjed stana u Banjaluci, za razliku od tuženog koji nije uspio ući u posjed stana u Zagrebu. Osnovni sud je naveo da bi ugovor o zamjeni stanova proizveo pravno dejstvo prama Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske, br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) potrebno je, prije svega, da je ugovor zaključen na zakonit način, odnosno u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 14/04, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 12/99 i 31/99; u daljnjem tekstu: Zakon). Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 32. stav 1. Zakona kojom je propisano da nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugogo nosioca stanarskog prava, da ugovor mora biti u pismenoj formi, ali samo uz pismenu saglasnost davaoca stana na korištenje, što je propisno stavom 3. citiranog člana, dok je stavom 5. precizirano da ugovor ne proizvodi nakakvo pravno dejstvo ukoliko nije zaključen u pismenoj formi i ako nema pismene saglasnosti davaoca stana na korištenje.

6. Na temelju uvida u ugovor o zamjeni stanova koji je zaključen dana 23. decembra 1994. godine u Banjaluci Osnovni sud je utvrdio da je ugovor sačinjen u pismenoj formi, ali da u vrijeme zaključenja tog ugovora nije postojala pismena saglasnost davalaca stana na korištenje, pa je taj sud zaključio da ugovor o zamjeni stanova nije zaključen na zakonit način. Osnovni sud nije posebno obrazlagao da li je apelantica u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni bila zakoniti nosilac stanarskog prava, kao ni dobrovoljnost ugovornih strana pri zaključenju ugovora, budući da je za pravnu valjanost ugovora o zamjeni stanova potrebno da kumalitvno budu ispunjena dva uvjeta i to zakonitost i dobrovoljnost, a kako ugovor nije zaključen na zakonit način to je sud odlučio kao u izreci presude.

7. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je donio Presudu, broj 011-0-Gž-08-001782 od 28. oktobra 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je neosnovana tvrdnja apelantica istaknuta u žalbi da prvostepeni sud pogrešno smatra da predmetni ugovor o zamjeni stanova nije pravno valjan jer je prvostepeni sud cijeneći pravnu valjanost ugovora o zamjeni stanova dao valjane i jasne razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. U obrazloženju je istaknuto da je ugovor o zamjeni stanova strogo formalan pravni posao, za čiju pravnu valjanost je zakon propisao tačno određene uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi takav ugovor mogao proizvoditi pravne posljedice. Okružni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 32. Zakona kojom je propisano da nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava, da se zamjena vrši ugovorom u pismenom obliku i da je za zamjenu stana potrebna pismena saglasnost davalaca tih stanova na korištenje. U konkretnom slučaju, kako navodi Okružni sud, ugovor je zaključen u pismenoj formi, ali je izostao daljnji, kumulativno postavljeni uvjet, a to je da je davaocima stanova na korištenje podnesen ugovor na koji davalac stana na korištenja treba da da svoju saglasnost u vidu kaluzule na samom ugovoru, odnosno saglasnost može biti data i odvojeno u pismenom obliku. Prema stanju spisa, na predmetnom ugovoru o zamjeni stanova nema takve klauzule za stan u Zagrebu, niti ima odvojene pismene saglasnosti,a iz obavijesti davaoca stana na korištenje, insituta «Končar», proizlazi da je apelantici otkazan ugovor o korištenju stana, a da je predmetni stan još u februaru 1992. godine dodijeljen drugoj osobi koja je u međuvrmeneu stekla pravo vlasništva na tom stanu. Slijedom navedenog Okružni sud je zaključio da nisu bili ispunjeni svi propisani zakonski uvjeti za punovažnost predmetnog ugovora iz kojeg razloga, suprotno tvrdnji žalbe, predmetni ugovor nije pravno valjan i zbog čega se nije moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu.

8. U vezi sa navodima apelantice istaknutim u žalbi da predmetni spor ima međunarodne elemente, te da prvostepeni sud nije mogao donijeti odluku prije nego utvrdi da li se supruga tuženog obraćala davaocu stana na korištenje, te da li je tuženi koristio raspoloživa pravna sredstva za zaštitu prava ugovornih strana u pogledu stana u Zagrebu, Okružni sud je istakao da predmenti spor nema međunarodne elemente koji bi se rješavao prema uvjetima predviđenim odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 43/82, 72/82). Okružni sud je u vezi sa ovim navodima istakao da tokom postupka nije bilo prigovora na nadležnost suda, niti je bilo sporno državljanstvo parničnih stranaka, niti je bilo uvjeta za primjenu drugog mjerodavnog prava, budući da je spor između parničnih stranaka obligaciono pravnog karaktera, te da zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost, pa je za suđenje bio nadležan sud koji je opšte mjesno nadležan za tuženog koji ima prebivalište u Banjaluci gdje je i zaključen ugovor o zamjeni stanova.

9. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako se apelantica eksplicite nije pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije iz navoda apelacije to zapravo proizlazi budući da se u suštini žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane postupajući sudova. Prema ocjeni apelantice redovni sudovi su pogrešno utvrdili da ugovor o zamjeni nije pravno valjan, da u vrijeme zaključenja tog ugovora apelantica nije bila zakonit nosilac stanarskog prava na stanu u Zagrebu, da nije pribavila saglasnost za zamjenu davoca stana na korištenje, te da nije postojala dobrovoljnost za zaključivanje tog ugovora kao drugi element njegove pravne valjanosti. Apelantica tvrdi da u spisu predmeta postoje dokazi da tužiteljici nije otkazan ugovor o korištenju stana u Zegrebu prije zaključenja predmetnog ugovora jer se postupak otkazivanja stanarskog prava na tom stanu vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu tokom 2000. godine. Također apelantica smatra da redovni sudovi pogrešno zaključuju da je ugovor o zamjeni stanova trebao biti snabdjeven saglasnostima oba davaoca stana na korištenje, odnosno da je saglasnost uslov za pravnu valjanost ugovora. Iako je apelantica isticala da je predmetni spor zapravo spor sa međunarodnim elementima, te da je i sam ugovor, ugovor sa međunarodnim elementom sud tu činjenicu nije uzeo u obzir, niti se o tome izjasnio u pobijanim presudama. Budući da su sudovi zaključili da je ugovor ništav tada je sud bio dužan da obezbjedi obostranu i potpunu restituciju kao posljedicu ništavosti, ali to nije učinjeno. Apelantica je na kraju istakla da se spor u ovoj pravnoj stvari vodio po zahtjevu nadležnog organa Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, koji je prekinuo postupak koji se vodi pred tim organom po zahtjevu tuženog radi vraćanja u posjed predmetnog stana u Banjaluci.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji apelantice da su redovni sudovi pogrešno i napravilno utvrdili činjenično stanje i progrešno primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija, broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena prava bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustravni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zbog čega smatraju da ugovor o zamjeni stanova nije pravno valjan i da kao takav ne može proizvoditi nikakve pravne posljedice, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe suprotno navodima apelacije da redovni sudovi nisu uzeli u obzir niti su se očitovali na njene navode da predmetni spor ima međunarodne elemente, te da je i sam ugovor, ugovor sa međunarodnim elementom, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud je rješavajući o apelanticinim žalbenim navodima da predmetni postupak ima međunarodne elemente, dao jasne razloge zbog kojih je ocijenio da predmetni spor nema međunarodne elemente, koji se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. S toga imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda nevedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-250/09 (R. G.) | Sudska praksa | Aktio