Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-254/09 (Đ. P.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-254/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-254/09, rješavajući apelaciju Đurađa Podraščanina na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đurađa Podraščanina podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-

000 400 od 14. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đurađ Podraščanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, koga zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 29. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 400 od 14. novembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000061 07 P od 13. juna 2008. godine poništene su kao nezakonite odluke tužene Nove banjalučke banke d.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) broj 2930/06 od 27. novembra 2006. godine i broj 01-56/07 od 31. januara 2007. godine i obavezana tužena da apelanta vrati na rad na poslove koje je obavljao po ugovoru o radu broj 1840/06 ili druge odgovarajuće poslove, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio radnik tužene po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koji je otkazan odlukom tužene od 27. novembra 2006. godine zbog prestanka potrebe za radom radnika iz organizacionih razloga – ukidanja radnog mjesta. Istom odlukom apelantu je utvrđeno pravo na otkazni rok u trajanju od tri mjeseca sa svim pravima po osnovu rada, uključujući i pravo na otpremninu. Također, je među parničnim strankama nesporno da je apelantu, koji ima visoku stručnu spremu, ponuđen novi ugovor o radu od 15. septembra 2006. godine prema kojem bi apelant trebao obavljati poslove srednje stručne spreme i da bi radni odnos po tom ugovoru počeo 1. oktobra 2006. godine. Apelant navedeni ugovor nije prihvatio zbog čega je tužena odlukom od 27. novembra 2006. godine ugovor stavila van snage. Osnovni sud je dalje istakao da je prema odredbama člana 113. st. 1. i 2. Zakona o radu izričito predviđeno da je u slučaju spora pred nadležnim sudom poslodavac dužan dokazati postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, a prema članu 125. stav 1. tačka 3. Zakona o radu poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom parničnom postupku tužena bila dužna ponuditi dokaze kako bi Sud mogao ocijeniti zakonitost otkaza ugovora o radu apelanta zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promjena. Iz provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da tužena nije posjedovala program za rješavanje viška radnika, kao ni kriterije prema kojima bi mogli biti vrednovani korektivni faktori u slučaju da isti radnici ispunjavaju uslove za raspored na nove poslove odnosno prestanak radnog odnosa. Tužena u toku cijelog postupka nije dostavila Pravilnik o unutrašnjoj oraganizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 30. augusta 2006. godine, niti njegove izmjene, iako joj je to Sud dva puta naložio. U spisu se nalaze samo izvodi, odnosno tabelarni pregled radnih mjesta, kako je utvrdio Osnovni sud, zbog čega nije bio u situaciji da utvrdi da se radi o navedenom pravilniku. Zbog toga, kako je dalje naveo Osnovni sud, nije mogao utvrditi da li je radno mjesto apelanta ukinuto ili ne, da li je smanjen broj izvršilaca i po kojim kriterijima, jer su upravo to pretpostavke koje utiču na zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa. Osnovni sud je zaključio da u toku dokaznog postupka tužena nije dokazala da je donijela Pravilnik o izmjenama Pravilnika o unutrašnjoj oraganizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kojima bi bilo dokazano da je radno mjesto apelanta bilo ukinuto, odnosno da apelant nakon eventualnog ukidanja njegovog radnog mjesta nije mogao biti raspoređen na druge poslove i zadatake prema njegovoj stručnoj spremi i godinama staža. U odnosu na spor oko dokazivanja da je tužena o zahtjevu apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa odlučila 31. januara 2007. godine, nakon zakonskog roka od 30 dana, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao kada je poslao svoj zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (tužena u svojoj odluci navodi datum 4. januar 2007. godine) pa zbog toga nije prihvatio zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je tužena propustila da o prigovoru apelanta odgovori u roku od 30 dana, čime bi se smatralo da je tužena odlučila o prigovoru izvan zakonskog roka.

4. Protiv navedene presude Osnovnog suda žalila se tužena. Odlučujući o žalbi tužene Okružni sud je donio presudu broj 011-0-Ž-08-000 400 od 14. novembra 2008. godine, kojom je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. Navedenom presudom je preinačena i odluka o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka pred drugostepenim sudom.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je otvorio raspravu na kojoj je proveo već provedeni dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke. Okružni sud je dalje naveo da je u članu 137. Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, pa ako radnik prihvati ponudu poslodavca za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima zadržava pravo da kod nadležnog suda osporava dopuštenost takve izmjene ugovora, dok radnik koji odbije da zaključi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima ima pravo na otpremninu u skladu sa članom 141. tog zakona. Dalje je navedeno da je članom 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga se ukaže potreba za prestankom rada radnika. Cijeneći iskaz apelanta, saslušanog u svojstvu parnične stranke, a što potvrđuju i ostali provedeni materijalni dokazi, Okružni sud je utvrdio da je nesporno da je radno mjesto na kojem je radio apelant, po novoj sistematizaciji ukinuto, da je apelantu nuđeno radno mjesto sa srednjom stručnom spremom, koje je apelant odbio. Okružni sud je dalje naveo da budući da je u konkretnom slučaju nesporno da je radno mjesto na kojem je apelant radio ukinuto po novoj sistematizaciji, te kako se ne radi o smanjenju broja radnika na radnim mjestima koja se ne ukidaju, žalba tužene je osnovano ukazala da zbog navedenog tužena nije bila u obavezi da utvrđuje kriterije ko će ostati u radnom odnosu, a kome će prestati radni odnos na radnom mjestu koje se ne ukida. S toga je po ocjeni Okružnog suda, tužena pravilnom primjenom odredbi člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu donijela odluku o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Tumačenjem odredbi člana 137. Zakona o radu, Okružni sud je zaključio da apelant nije prihvatio da zaključi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima, pa shodno navedenoj zakonskoj odredbi nema pravo da kod nadležnog suda osporava dopuštenost takve izmjene ugovora. Žalba tužene, kako je naveo Okružni sud, je osnovano ukazala da je radno mjesto na kojem je radio apelant ukinuto, da apelant nije prihvatio ponudu poslodavca – tužene za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, što predstavlja razlog da je odluka prvostepenog suda nezakonita, zbog čega je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Smatra da je Okružni sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze i da je proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Istakao je da Okružni sud nije naveo dokaze na kojima zasniva svoj zaključak da je odluka tužene o prestanku ugovora o radu zakonita i da je zbog toga presuda Okružnog suda nerazumljiva. Apelant je naveo da je Okružni sud trebao razmotriti zakonitost odluke tužene od 27. novembra 2006. godine kojom je apelantu otkazan ugovor o radu zbog prestanka potrebe za radom radnika iz organizacionih razloga – ukidanja radnog mjesta, samo sa aspekta razloga navedenih u toj odluci, a bez pozivanja na navodno odbijanje apelanta da zaključi drugi ugovor ponuđen pod izmijenjenim uslovima, što se i ne spominje u navedenoj odluci tužene. Apelant ističe da ponuda novog izmijenjenog ugovora o radu ima pravni značaj samo ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu uz istovremenu ponudu za zaključenje novog ugovora u smislu člana 123. Zakona o radu. Suprotno od navedenog u apelantovom slučaju tužena pri ponudi novog ugovora o radu nije dala apelantu otkaz ugovora o radu. Dalje je naveo da Okružni sud nije razmatrao tvrdnju apelanta da je on protiv odluke tužene kojom mu je otkazan ugovor o radu predajom na poštu 28. decembra 2006. godine podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, da je tužena o tom zahtjevu odlučila 31. januara 2007. godine, to jeste izvan roka od 30 dana propisanog članom 104. stav 4. Zakona o radu, zbog čega je Okružni sud trebao zaključiti da se po sili zakona ima smatrati da je tužena prihvatila zahtjev za zaštitu prava i poništila odluku o otkazu ugovora o radu. Apelant je dalje istakao da je tužena imala mogućnost da ga rasporedi na druge odgovarajuće poslove i da tužena nije dokazala da takva mogućnost nije postojala.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-254/09 (Đ. P.) | Sudska praksa | Aktio