Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-268/09 (Zeničko-dobojski kanton)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-268/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 268/09, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 977 od 24.

novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P 288/05 od 21. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo) podnio je 29. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 977 od 24. novembra 2008. godine , i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 288/05 od 21. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P 288/05 od 21. novembra 2006. godine, apelant je obavezan da Suadu Ihtijareviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 5.570,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 21. januara 2006. godine do isplate, i naknadi mu troškove postupka u iznosu od 1.868,00 KM. Istom presudom apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom u odnosu na tuženu Općinu Visoko (u daljnjem tekstu: drugotužena). U obrazloženju presude Općinski sud je naglasio da je u ovom predmetnom postupku prvostepeni sud tri puta donosio prvostepenu odluku koju je drugostepeni sud povodom žalbi tuženih ukidao. Postupajući po Rješenju Kantonalnog suda broj Gž 381/04 od 28. februara 2005. godine, Općinski sud je na temelju izvedenih dokazna i to, uvidom u spis R142/89, iskaz tužitelja, nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke O. M. i H. P., te uvidom u akt Komunalne - putne inspekcije drugotužene od 27. jula 2001. godine, i akt Ministarstva za promet i komunikacije Zeničkodobojskog kantona od 22. januara 2001. godine, utvrdio da su oštećenja na apelantovom objektu posljedica nepravilno urađene rekonstrukcije ulice usljed čega je došlo do izravnavanja trotoara i ulice i stvaranja ulegnuća na kolovozu gdje se zadržavaju površinske vode, koje nailaskom vozila špricaju fasadu i stolariju objekta tužitelja. Općinski sud je obrazložio da je nalaz vještaka građevinske struke H.P. prihvatio kao stručan i objektivan u dijelu koji se odnosi na utvrđena oštećenja i uzročnu vezu utvđenih oštećenja sa stanjem ulice, konstatirajući da je oštećenja vještak utvrdio neposrednim uvidom na licu mjesta, te da je isti saglasan sa nalazom vještaka O.M. koji je iste činjenice utvrdio prilikom izlaska na lice mjesta 28. augusta 1989. godine, a u cilju obezbjeđenja dokaza. Općinski sud je istakao da nalaz vještaka nije prihvatio u dijelu, koji se odnosio na činjenična utvrđenja vezana za rekonstrukciju budući da ista ne proizilaze iz predmetne dokumentacije. Naime, sud je pojasnio da se radi o izjavama odgovornih lica pravnih subjekata, koji bi mogli biti odgovorni za počinjenu štetu, te zaključio da bi njihove izjave mogle biti pristrasne. Nadalje sud je na osnovu akta Općinske službe za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Visoko (u daljnjem tekstu: Općinska služba), utvrdio da je sporna ulica dio regionalnog puta Visoko-Kiseljak, te da je pod ingerencijom, signalizacije, Ministarstva za urbanizam, zaštitu okoline i promet i komunikacije Zenica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) što podrazumjeva održavanje kolovoza i saobraćajne signalizacije. Općinski sud je dalje naveo da je iz akta Ministarstva od 22. januara 2001. godine zaključio da su regionalni putevi u nadležnosti Kantonalnih direkcija za puteve, a kako u ovom kantonu nije formirana direkcija, to poslove održavanja obavlja Ministarstvo putem Sektora prometnih komunikacija. Sud je zaključio da je šteta u uzročnoj vezi sa loše izgrađenim putem, konkretno sa udubljenjima na putu u kojim se skuplja voda koja šprica objekat tužitelja prilikom prolaska vozila, a što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke O.M. i H.P. Nadalje, sud je zaključio da je šteta u uzročnoj vezi sa nedostacima puta, naglašavajući da je tuženi obzirom na tvrdnje da je za štetu odgovoran izvođač i investitor radova, na te okolnosti trebao izvesti odgovarajuće dokaze. Općinski sud je obrazložio da je članom 8. Zakona o putevima koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe regulisano da se kolovozi ulica u naseljima kroz koja prolaze magistralni, regionalni ili lokalni putevi, smatraju dijelovima tih puteva. Zatim, sud je pojasnio da regionalni put spada u javni put, a prema članu 12. Zakona o putevima njima su upravljale Samoupravne interesne zajednice (u daljnjem tekstu: SIZ). Općinski sud je istakao da je nesporno da je regionalni put Kiseljak - Visoko bio u nadležnosti SIZ-a za regionalne puteve, te da apelant nije osporavao da je on pravni sljednik SIZ-a za regionalne puteve. Općinski sud je zaključio da je apelant dužan nadoknaditi štetu tužitelju budući da je ulica Janka Balorde dio regionalnog puta za čije održavanje je prema članu 51. stav 1. Zakona o putevima bio nadležan SIZ za regionalne puteve čiji je apelant pravni sljednik te da je nastala šteta na objektu tužitelja posljedica neodržavanja puta, na način da se spriječi nastanak štete na objektu tužitelja. Ocjenom izvedenih dokaza sud je zaključio da drugotužena u ovoj pravnoj stvari nije pasivno legitimirana, naglašavajući da ni tužitelj ni apelant nisu ponudili dokaze da je u Visokom bila organizirana služba za održavanje ulica koje čine dio regionalnih puteva, niti je između nadležnog SIZ-a za regionalne puteve i drugotužene postojao ugovor o uslovima i načinu održavanja tog dijela ulice, iz kojeg ugovora bi proizilazila i odgovornost drugotužene za pričinjenu štetu. Visinu štete sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka građevinske struke O.M. u kojem su navedeni neophodni radovi koje treba obaviti da bi se oštećenja sanirala, čija vrijednost ukupno iznosi 5.570,00 KM. Općinski sud je naglasio da je sa visinom utvrđene štete saglasan i vještak H.P., čiji nalaz je sud ocijenio kao stručan i objektivan. Odluku o kamatama sud je donio na osnovu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:ZPP).

3. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 004-0-Gž-07-000 977 od 24. novembra 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, ispitujući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu svih provedenih dokaza, kako subjektivne, tako i objektivne prirode pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice iz kojih je izveo pravilne zaključke da je apelant kao pravni sljednik SIZ-a za regionalne puteve pasivno legitimiran, a što proizilazi iz odredbi člana 8. u vezi sa čl. 41. i

42. Zakona o putevima koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Kantonalni sud je dalje naveo da apelant shodno članu 123. ZPP nije dokazao da je njegov prednik zaključio sporazum o održavanju dijela magistralnog puta koji prolazi kroz naselje, kako je to predviđeno članom 51. stav 3. ranijeg Zakona o putevima, pa je ocijenio neprihvatljivim žalbene navode o nedostatku pasivne legitimacije na apelantovoj strani, koji i prema članu 35. važećeg Zakona o cestama FBiH, vrši održavanje, zaštitu, rekonstrukciju, izgradnju i upravljanje regionalnim i lokalnim cestama. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, naglašavajući da razloge koje je dao prvostepeni sud u potpunosti kao pravilne prihvata i ovaj sud.

4. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Povredu svojih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. Apelant, ističe da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na činjenici da je do štete došlo zbog loše izgrađenog puta, potpuno zanemarujući da je tužitelj svoj zahtjev temeljio na tome da je šteta nastala rekonstrukcijom puta kada je uklonjen trotoar što je imalo za posljedicu poremaćaj toka površinskih voda. Također, navodi da je ocjena provedenih dokaza i primjena materijalnog prava bila proizvoljna i diskriminirajuća. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak, ili da Ustavni sud odluči o meritumu spora.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant Zeničko-dobojski kanton. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e) k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05), odnosno da li ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu.

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda sadrže jasne i konzistentne razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu apelacione navode i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnih navoda da je ocjena provedenih dokaza i primjena materijalnog prava bila proizvoljna i diskriminirajuća nije dostavio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-268/09 (Zeničko-dobojski kanton) | Sudska praksa | Aktio