Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-269/09 (N. P.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-269/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 269/09, rješavajući apelaciju Nade Praštalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Praštalo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 317 od 18. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-P-07-000 001 od 13. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Praštalo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Višegrada podnijela je 28. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07- 000 317 od 18. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-P-07-000 001 od 13. aprila 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 091-0-P-07-000 001 od 13. aprila 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 317, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita Odluka direktora Šumskog gazdinstva «Ponos» iz Višegrada (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01-435/04 od 3. septembra 2004. godine i da se tuženi obaveže da je vrati na radno mjesto koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica kod tuženog bila zaposlena na osnovu Rješenja broj 02-426/97 od 23. oktobra 1997. godine na poslovima primač-otpremač i da joj je odlukom direktora tuženog od 3. septembra 2004. godine otkazan ugovor o radu. Tuženi je osporio osnov tužbenog zahtjeva ističući da je apelantici ugovor otkazan u skladu sa odredbama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00 do 66/07; u daljnjem tekstu: ZOR). Osnovni sud je, kako je dalje navedeno u obrazloženju, nakon ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je tuženi protiv apelantice pokrenuo disciplinski postupak radi teže povrede radne obaveze. Nakon toga je donio rješenje radi utvrđivanja apelanticine odgovornosti, održao dvije rasprave na kojima je apelantica iznijela svoju odbranu, sačinio zapisnike sa dvije održane rasprave, izvršio uvid u knjigu evidencije dolazaka na posao za august 2004. godine, pribavio mišljenje sindikalnog odbora i nakon toga donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantici. Iz navedenog proizlazi, kako je dalje istakao Osnovni sud, da je tuženi kao poslodavac prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu ispoštovao zakonsku proceduru u kojoj je utvrđeno da je apelantica neopravdano izostala s posla tri dana, čime je počinila težu povredu radne obaveze. U pogledu apelanticinih tvrdnji da je tuženom nakon iskorištenog godišnjeg odmora podnijela zahtjev da joj izda rješenje o neplaćenom odsustvu, Osnovni sud je utvrdio da je na navedeni zahtjev tuženi odgovorio i obavijestio je da ne ispunjava niti jedan uslov na osnovu kojeg bi joj bilo odobreno korištenje neplaćenog odsustva. U odnosu na ostale tvrdnje tužbe koje se tiču nedostataka u pogledu zaštite na radu i opasnosti po apelanticin život i zdravlje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantica odbila primiti HTZ opremu uz obrazloženje da ne odgovara standardima, a budući da sud o postojanju činjenica zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključeno je da apelantica nije dokazala svoju tvrdnju da joj je na radnom mjestu koje je obavljala prijetila opasnost po život i zdravlje. Osnovni sud je ocijenio da apelanticin zahtjev nije osnovan, te da je tuženi ispoštovao zakonom propisan postupak otkaza ugovora o radu apelantici zbog teže povrede radne obaveze, zbog čega je njen zahtjev u cijelosti odbijen.
3. Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-07-000 317 od 18. novembra 2008. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev jer, prema odredbi člana 91. stav 1. tačka 8. ZOR-a, radniku prestaje radni odnos ako neopravdano izostane s posla u vremenskom trajanju od tri dana u kalendarskoj godini. U prvostepenom postupku je nesporno utvrđeno, kako je istakao Okružni sud, da je apelantica izostala s posla tri dana i da taj izostanak nije opravdala. Sama apelantica je u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi protiv prvostepene presude, navela da u spornim danima nije dolazila na posao jer joj je onemogućeno korištenje adekvatne HTZ opreme, da nije bila na bolovanju i da joj nije odobreno neplaćeno odsustvo. Iz navedenog proizlazi, kako je dalje istakao Okružni sud, da je Osnovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
4. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava obrazlaže propustom prvostepenog suda da pravilno utvrdi činjenicu da je onemogućena u pravu na bolovanje i pravu na neplaćeno odsustvo, zbog čega je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Smatra da je prestanak radnog odnosa motiviran subjektivnim odnosom poslodavca prema njoj, budući da je «odbila ići na teren», nakon čega je uslijedio otkaz ugovora o radu. Predložila je da se poništi odluka tuženog kojom joj je otkazan ugovor o radu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povede prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose se na navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka kojim je odbijen njen zahtjev da se poništi odluka tuženog o otkazu ugovora o radu i povratku na posao. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U vezi sa navodima o diskriminaciji, Ustavni sud zapaža da apelantica nije izričito navela u čemu se ogleda povreda prava na nediskriminaciju. Međutim, iz sadržaja apelacije Ustavni sud zaključuje da apelantica kršenje ovog prava ističe u vezi sa pravom na pravično suđenje. U konkretnom slučaju apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna, kako je već utvrđeno prilikom razmatranja prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović