Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2764/08 (B. G.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2764/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 2764/08, rješavajući apelaciju Blaženke Galić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blaženke Galić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 216 od 2. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Blaženka Galić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Širokog Brijega, podnijela je 13. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-

000 216 od 2. jula 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-

07-000 688 od 18. aprila 2008. godine obavezan je Zapadno-hercegovački kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati ukupan iznos od 3.117,46 KM i to na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za 2004, 2005, 2006. i 2007. godinu u iznosu od 1.672, 78 sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. novembra 2007. godine, kao i na ime neisplaćene razlike naknade za topli obrok sa zakonskom zateznom kamatom počevši od datuma preciziranog u izreci do konačne isplate, sve u roku od 15 dana. Stavom drugim izreke presude odbijen je ostali dio tužbenog zahtjeva na ime toplog obroka u iznosu od 56,70 KM te je tuženi (stav tri izreke) obavezan da apelantici naknadi troškove sudskog postupka.

3. U tužbi je apelantica navela da je kao državni službenik u Kantonalnom sudu radila na radnom mjestu ravnatelja registra odnosno od 1. juna 2006. godine kao šef odjela sudske pisarnice, i u periodu od 2004-2007. godine, svake godine koristila godišnji odmor za koji joj nije isplaćen regres za godišnji odmor u visini 70% njene plaće. Također je navela da joj nije isplaćena naknada za topli obrok za razdoblje od 1. oktobra 2004. godine do 30. septembra 2007. godine u iznosu 2 % prosječne plaće. U toku postupka su izvedeni dokazi, izvršen uvid u Odluku Vlade tuženog o naknadi plaće za korišćenje godišnjeg odmora (regresa), te rješenje o rasporedu i korištenju godišnjeg odmora i toplog obroka za namještenicu i pročitan nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke.

4. Općinski sud je, na temelju uvida u dokumentaciju spisa i provedenih dokaza, utvrdio da je Vlada tuženog odobrila isplatu regresa svim budžetskim korisnicima, među kojima je i apelantica, u visini 200,00 KM za 2004. i 2005. godinu, 400,00 KM za 2006. godinu i 500,00 KM za 2005. godine. Na temelju izvješća vještaka finansijske struke utvrđeno je apelantici na ime regresa za godišnji odmor pripada neisplaćena razlika regresa u iznosu od 1.672,78 KM KM, a na ime neisplaćenog toplog obroka za period od 1. oktobra 2004. godine do 31. decembra 2007. godine ukupan iznos od od 1.501,38 KM. Općinski sud je, nadalje, utvrdio da apelantica nije primila naknadu za ishranu u toku rada –topli obrok i naknadu za korištenje godišnjeg odmora –regres za period 2004-2007. godina na način kako joj to pripada prema zakonskim propisima. Ti propisi su: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima službenika), Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) i Zakon o radu. Ovim propisima je regulirano da zaposlenik odnosno namještenik ima pravo na regres za godišnji odmor i topli obrok, te da se naknada isplaćuje na teret poslodavca. Općinski sud se također pozvao i na čl. 31. i 32 Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji je mjerodavan propis pri utvrđivanju visine naknade za topli obrok i naknada za regres. Tim odredbama Kolektivnog ugovora je regulirano da službeniku pripada topli obrok najmanje u iznosu 2% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) odnosno regres najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u FBiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Utvrđeno je da apelantica prema tuženom ima potraživanja na ime regresa 1.672,78 KM, a na ime toplog obroka 1.444,68 KM. Tuženi je zakasnio s ispunjenjem svoje obaveze, pa je sud odlučio kao u dispozitivu prvostepene presude pod I. Naime, u obrazloženju presude Općinskog suda koji se odnosi na zastaru je navedeno da, prema odredbi člana 106. Zakona o radu, apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, pa kako je potraživanje apelantice nastalo krajem kalendarske godine 31. decembra 2004. godine odnosno 30. juna naredne godine, to je zastara počela teći 1. januara 2005. godine odnosno 1. jula 2005. godine, dakle, prvog dana poslije dana kad je apelantica imala pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja jer je apelantica tužbu podnijela u roku od tri godine. Iz tih razloga prigovor tuženog o zastari potraživanja sud je odbio kao neosnovan. Međutim, Općinski sud je djelimično prihvatio prigovor tuženog te istakao da je potraživanje apelantice zastarjelo u dijelu u kojem je potraživala naknadu toplog obroka do 24. novembra 2004. godine, budući da potraživanje te naknade dospijeva posljednjeg dana u mjesecu. S obzirom na navedeno sud je zaključio da je zastarjelo potraživanje apelantice za oktobar 2004. godine u iznosu 56,70 KM iz kojih razloga je apelantica sa tužbenim zahtjevom u tom dijelu odbijena.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 216 od 2. jula 2008. godine, koju je apelantica primila 16. jula 2011. godine, žalba tuženog je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu dosuđenih naknada na ime regresa i toplog obroka, na način da je tuženi obavezan da apelantici isplatiti iznos od 2.269,20 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 3.117,40 KM i to na način da je apelantici na ime neisplaćene razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za 2005, 2006. i 2007. godinu u iznosu od 1.156,15 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.672,78 KM) a na ime neisplaćene razlike naknade za topli obrok iznos od 1.113,05 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.444,68 KM) sa kamatama na način preciziran u izreci drugostepene presude. Kantonalni sud je naveo da je u pogledu dosuđenih naknada apelantici na ime regresa i toplog obroka osnovana žalba tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, tj. odredbi Zakona o radnim odnosima zbog čega je sud djelimično uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu. U tom kontekstu sud je naveo da za dosuđenje naknade apelantici za regres i topli obrok nema mjesta primjeni navedenog zakona i Kolektivnog ugovora, sve do 16. novembra 2005. godine. Ovo stoga, kako je naveo Kantonalni sud, što se navedeni zakon u odnosu na apelanticu može primjenjivati samo u odredbama čl. 1. do 137. a one ne propisuju obavezu tuženog po prednjim osnovama, a niti utvrđuju njihovu visinu. Do navedenog perioda odnosno 16. novembra 2005. godine ne mogu se primjenjivati, kako je naveo Kantonalni sud, ni odredbe Kolektivnog ugovora, jer tuženi nije zaključio Ugovor, a niti mu je Kanton pristupio. Dakle, po navodima Kantonalnog suda, do 16. novembra 2005. godine imaju se primjeniti kantonalni propisi, u skladu kojih je apelantici i isplaćena naknada. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da sva potraživanja apelantice iz osnova regresa i toplog obroka do 16. novembra 2005. godine treba odbiti. Međutim, sva potraživanja apelantice počev od 16. novembra 2005. godine unaprijed, pravilno su od strane prvostepenog suda dosuđena apelantici, a na osnovu odredbi Zakona o namještenicima. U presudi Kantonalnog suda je dalje navedeno da je Zakon o namještenicima stupio na snagu 16. augusta 2005. godine te da je tuženi bio u obavezi da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu, stavi van snage sve zakone kojim su uređeni radni odnosi namještenika u kantonalnim, općinskim i gradskim organima državne službe te da su se u tom roku, dakle do 16. novembra 2005. godine, morali uskladiti Pravilnici o plaćama i naknadama namještenika u skladu sa odredbama Zakona i Kolektivnog ugovora. S obzirom da je prestao važiti kantonalni zakon kojim su bili uređeni radni odnosi namještenika, a u međuvremenu nisu doneseni propisi na osnovu kojih bi apelantica ostvarivala naknadu za korištenje godišnjeg odmora i toplog obroka, Kantonalni sud je zaključio da se, zbog pravne praznine za koju je odgovoran tuženi, na potrživanje apelantice trebaju primijeniti odredbe Zakona o namještenicima i Kolektivnog ugovora. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbe čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora te nalaz vještaka finansijske struke utvrđeno je da tuženi apelantici po navednim osnovima (regres i razlika toplog obroka) duguje ukupan iznos od 2.269,20 KM.

6. Apelantica je navela da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je Kantonalni sud grubo povrijedio materijalno pravo jer je na apelanticu primijenio materijalni propis koji se na nju ne odnosi, budući da se po apelantici Zakon o namještenicima, na kojem drugostepeni sud temelji svoju odluku, ne može primjeniti. Apelantica je navela da ,,nije namještenik u organu državne uprave, već se radi o službeniku u organa državne uprave“ na koji se primjenjuje Kolektivni ugovor, te Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće (u daljnjem tekstu Uredba). Apelantica se pozvala na Odluke Ustavnog suda br. AP-2587/05 i AP-1315/06 u kojima je zauzet stav da je obaveza Organa uprave-

Kantona da pristupe tim Kolektivnim ugovorima kako bi uposlenima u tijelima uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), među kojim i sudovima, omogućio ostvariti prava iz radnog odnosa koja su garantirana kolektivnim ugovorima. Arbitrarnom primjenom materijalnog prava, smatra apelantica, povrijeđena su njena prava na pravično suđenje i na imovinu. Zbog svih navedenih razloga, apelantica predlaže da se utvrdi povreda ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu, ukine osporena presuda Kantonalnog suda, sudu naloži donošenje nove odluke tako da se tužbeni zahtjev apelantice usvoji u cjelosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Kantonalni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahjevu apelantice za isplatu neisplaćene razlike naknada na ime regresa i toplog obroka. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U vezi sa navodima apelantice, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom, i to u Odluci broj AP 2682/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 13. maja 2010. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Naime Ustavni sud je u citiranoj odluci, odlučujući o apelaciji Zapadnohercegovačkog kantona, dakle tuženog u ovom postupku, između ostalih cijenio i presudu Kantonalnog suda, koja se osporava ovom apelaciji, te je zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U Odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelanti u ovoj apelaciji dakle osporavaju presudu Kantonalnog suda, koju je Ustavni sud već cijenio sa aspekta navodne povrede ustavnih prava tuženog, te zaključio da je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da se obrazloženja iz Odluke broj AP 2682/08, u potpunosti odnose na na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelantice, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom ustavnih prava na koja se poziva, te da je njena apelacija očigledno (prima facie) nedopuštena.

11. Također, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje je takođe navod apelantice da ,,nije namještenik u organu državne uprave, već se radi o službeniku u organa državne uprave“. Ustavni sud primjećuje da apelantica ove navode nije iznijela u postupku pred redovnim sudovima, već ih je iznijela prvi put pred Ustavnim sudom. Samim tim, apelantica nije omogućila „efektivnim pravnim instancama“ da raspravljaju o tom pitanju, što se može staviti na teret apelantici. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). Ustavni sud je iz stanja spisa i priložene dokumentacije utvrdio da apelantica navedeni prigovor nije iznosila pa Ustavni sud zaključuje da apelantica navedeni prigovor prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom.

12. Nadalje, vezano za navode apelantice da se na njen predmet odnose odluke Ustavnog suda AP 2587/05 i AP 1315/06 u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje „zbog arbitrarne primjene prava redovnog suda kada , se nedostatak pratećih propisa tumači na način da se izgubi neko pravo zasnovano na zakonu“ odnosno kada se „odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa pozivajući se na to da ne postoje propisi kojim se utvrđuje visina regresa iako je pravo na regres utvrđeno Zakonom“ po mišljenju Ustavnog suda, ne mogu imati uticaja na odluku Ustavnog suda u ovoj pravnoj stvari jer se ne radi o istoj pravnoj situaciji. Ovo stoga što je apelantici po utvrđenju redovnih sudova, za razliku od apelanta u navedenim predmeta, ostvarila pravo na regres koji joj je isplaćen u skladu sa propisima tuženog..

13. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno i precizno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda ove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu u ovom kontekstu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2764/08 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio