Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-282/09 (H. J.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-282/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 282/09, rješavajući apelaciju Hasana Jašarevića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Jašarevića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000421 od 19. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 096-
0-P-07-000 490 od 11. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je 2. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-
0-Gž-08-000421 od 19. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-07-000 490 od 11. februara 2008. godine.
2. Apelant je Osnovnom sudu 31. augusta 2007. godine podnio tužbu protiv Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja. U tužbi je naveo da je Vijeće za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na zemljištu (u daljnjem tekstu: Vijeće) pogrešno utvrdilo površinu parcele k.č. broj 2058 iz popisnog lista broj 1374 k.o. Brčko (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) na taj način što je Zaključkom Dn. broj 01-004-951-1347/06 od 20. jula 2007. godine izmijenilo dotadašnje rješenje Dn. broj 01-004-951-1374 od 22. marta 2007. godine i utvrdilo da površina predmetne parcele nije 63 m2, nego 59 m2. Predložio je da sud donese presudu kojom se predmetni zaključak stavlja van snage i da se obaveže tuženi da ispravi zaključak.
3. Osnovni sud je Presudom broj 096-0-P-07-000 490 od 11. februara 2008. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obavezu da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 350,00 KM.
4. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je Rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda tog suda broj 096.O.Dn-07-000771 od 20. aprila 2007. godine, na osnovu Rješenja Vijeća broj 01-004-
951-1374/06 od 22. marta 2007. godine, između ostalog, na predmetnoj parceli, površine 63 m2 upisanoj u zk. Ul. broj 131 k.o. Brčko, dozvoljena uknjižba prava građenja na zemljištu u apelantovu korist. Dalje je utvrđeno da je Zaključkom Vijeća broj Dn.01-004-951-1374 od 20. jula 2007. godine izvršena izmjena površine izlagane predmetne parcele tako što, umjesto dosadašnja 63 m2, predmetna parcela ima 59 m2, kao i da ovaj zaključak zajedno sa izmijenjenim popisnim listom čini sastavni dio rješenja Vijeća od 22. marta 2007. godine.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je kod predmetne parcele utvrđena manja površina nego što je to bilo do momenta novog premjeravanja, ali da je prihvaćen navod tuženog da se utvrđivanjem manje površine ne dira u bit stvari. Osnovni sud je dalje istakao da apelant neće biti ometen u korištenju svoje nekretnine, jer ona ostaje u onim granicama u kojime je i do sada korištena, samo što je unutar granica tačno utvrđena površina. Osnovni sud je uvažio izjavu tuženog da na terenu nije bilo nikakvih promjena, prije svega, zato što se i sam apelant nije pozivao na to da su na samom terenu nastupile promjene zbog kojih je ometen u korištenju svojih prava. Na osnovu iznesenog, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je Presudom broj 097-0-Gž-08-000421 od 19. decembra 2008. godine žalbu djelomično usvojio, pa je Presudu Osnovnog suda broj 096-0-P-07-000 490 od 11. februara 2008. godine preinačio u stavu II izreke tako što je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 175,00 KM (umjesto dosuđenog iznosa od 350,00 KM), a prvostepena presuda u stavu I izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev, potvrđuje se. Odbija se zahtjev tuženog da mu apelant naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 95,00 KM za sastav odgovora na žalbu.
7. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev. Međutim, Apelacioni sud se pozvao na odredbe čl. 228. do čl. 242. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljište («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» broj 11/01) kojima je propisan postupak izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama. Članom 234. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljište, kako je dalje istakao Apelacioni sud, propisano je da Vijeće u postupku izlaganja provodi raspravu i donosi odluke po pravilima vanparničnog postupka a prema odredbi člana 240. istog zakona, stranka protiv rješenja Vijeća donesenog u postupku izlaganja ne može izjaviti žalbu, ali može pokrenuti parnicu u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. To dalje znači da stranka nezadovoljna odlukom donesenom u postupku izlaganja ne može tužbom u parničnom postupku zahtijevati poništavanje rješenja i obnovu postupka donesenog u postupku i prema pravilima vanparničnog postupka, ali parnični postupak se može voditi po tužbi za utvrđenje pravnog stanja u kom se može utvrđivati drukčije stanje u odnosu na stanje utvrđeno odlukom, tj. rješenjem Vijeća. Apelacioni sud je dalje pojasnio da, ukoliko bi takav tužbeni zahtjev za utvrđenje bio osnovan, pravnoj snazi utvrđenja sadržanog u rješenju Vijeća suprotstavila bi se pravna snaga utvrđujuće (dekleratorne) presude parničnog suda kao odluka jače pravne snage (čl. 238. do 242. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljište) po osnovu koje bi se u zemljišnim evidencijama imao izvršiti upis prava, odnosno brisanje prava, radi uspostave zemljišnoknjižnog prava koje je prethodilo spornom upisu.
8. Predmetnom tužbom, kako je dalje naveo Apelacioni sud, traži se poništaj zaključka Vijeća i obnova postupka koji je prethodio donošenju zaključka, pa je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, ali ga je trebalo odbiti primjenom navedenih odredaba. Apelant nije prekludiran u zaštiti svoga prava, ali pod uslovom da pravilno opredijeli svoj zahtjev radi uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja tužbom za utvrđenje (član 128. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko).
9. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je navedeno pravo povrijeđeno, jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant je istakao da je Vijeće u njegovom prisustvu utvrdilo činjenično stanje koje je postalo pravosnažno, te je u gruntovnici sve provedeno i izvršen upis. Apelant je istakao da je naknadno, pogrešnim zaključkom Vijeća, stavljeno van snage prethodno rješenje Vijeća, te je na taj način doveden u situaciju da «organ nadzora Vlade Distrikta Brčko naloži pomicanje njegovog posjeda i posjeda komšije sa dosadašnjeg stanja (100 godina i više stare međe) na novu unutar njegovog posjeda», čime mu se nanosi ne samo materijalna štete nego i uskraćivanje mogućnosti za buduću gradnju porodičnog objekta.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović