Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-289/09 (D. G., D. G., M. i M. G.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-289/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 289/09, rješavajući apelaciju Dragana Gajića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Gajića, Dragane Gajić, Milana i Marije Gajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000-315 od 7. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-
1474/05 od 14. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-122/03 od 21. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Gajić, Dragana Gajić, Milan i Marija Gajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prnjavora, koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 31. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000-315 od 7. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1474/05 od 14. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-122/03 od 21. juna 2005. godine.
2. Apelanti su 31. decembra 2002. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv ZDP «Elektrokrajina» p.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete povodom pretrpljenih teških tjelesnih povreda koje je zadobio prvoapelant kao radnik tužene usljed pada sa visine radeći u ekipi na otklanjanju kvara na visokonaponskom osiguraču na dalekovodu. U tužbi su predložili da sud nakon provedenog postupka obaveže tuženu na isplatu materijalne i nematerijalne štete, sa pripadajućim zakonskim kamatama i troškovima postupka, kako je precizirano u tužbenom zahtjevu.
3. Osnovni sud je Presudom broj P-122/03 od 21. juna 2005. godine obavezao tuženu da prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati sljedeće iznose: za pretrpljeni fizički bol 10.000,00 KM, za pretrpljeni strah 7.000,00 KM, za duševni bol zbog smanjene životne aktivnosti 20.000,00 KM i za duševni bol zbog naruženosti 5.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, a zahtjev za ove vidove štete, preko dosuđenih iznosa, odbijen je, kao i zahtjev za dosuđenje mjesečne rente, po 500,00 KM, na ime duševnih patnji zbog smanjenja životne aktivnosti, od 26. augusta 1998. godine, pa dok za to postoje zakonski razlozi. Istom presudom obavezana je tužena da drugoapelantici, trećeapelantu i četvrtoapelantici, na ime nematerijalne štete zbog trpljenja duševnih patnji zbog naročito teškog invaliditeta prvoapelanta (supruga drugoapelantice i oca trećeapelanta i četvrtoapelantice), isplati iznos od 5.000,00 KM sa pripadajućom kamatom od presuđenja do isplate. U pogledu materijalne štete, tužena je obavezana da prvoapelantu na ime izgubljene zarade plaća rentu u mjesečnom iznosu od 120,00 KM počevši od 16. augusta 2000. godine kao dana penzionisanja pa dok za to postoje razlozi, s tim da dospjele iznose plati odjednom, a buduće od 1. do 10. za tekući mjesec. Tužena je obavezana da prvoapelantu, na ime naknade troškova tuđe njege i pomoći, plaća mjesečni iznos od 286,00 KM počevši od 21. juna 2005. godine pa dok za to postoje zakonski razlozi ili do druge odluke suda, s tim da dospjele iznose plati odjedanput, a buduće od 1. do 10. za tekući mjesec, dok je zahtjev prvoapelanta po ovim osnovima odbijen, preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev drugoapelantice za isplatu iznosa od 10.000,00 KM na ime povećanog napora u odgoju djece, te zahtjev trećeapelantice i četvrtoapelanta za isplatu iznosa od po 5.000,00 KM na ime izgubljenog izdržavanja. Protivtužbeni zahtjev tužene da prvoapelant isplati dug na ime kredita od 30.000 KM i na ime troškova liječenja iznos od 45.000 KM, te na ime troškova lijekova iznos od 2.218,00 KM, odbijen je kao neosnovan. Posebnim rješenjem tužena je obavezana da apelantima na ime naknade troškova spora isplati iznos od 4.500,00 KM.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je u toku postupka nesporno zaključeno da su 26. augusta 1998. godine radnici tužene, u ekipi kojoj je pripadao i prvoapelant, dobili usmeni radni nalog za otklanjanje kvara u naseobini Lišnja, na području radne jedinice Prnjavor, na visokonaponskom osiguraču na dalekovodu. Kako je postojao kvar na trafostanici takve prirode da nije bio isključen glavni vod preko sklopke, a prvoapelant nije imao nikakvu zaštitnu opremu, došlo je do kontakta prvoapelanta sa dijelovima osigurača koji su bili pod visokim naponom, usljed čega je on pao sa stuba i pretrpio tešku tjelesnu povredu kičme, koja je uzrokovala dugotrajno liječenje, više operacija, oduzetost donjih ekstremiteta i konačno njegov odlazak u invalidsku penziju, po završenom liječenju 2000. godine. Nesporan je, kako je dalje navedeno, prvoapelantov doprinos u visini štete u procentu od 20% budući da je kao lice sa općim obrazovanjem iz elektrostruke morao poduzeti povećani oprez s obzirom na vrstu djelatnosti tužene i pribaviti odgovarajuću zaštitnu opremu (zaštitne rukavice) i pored uvjerenja da je napon na glavnom vodu isključen čime bi ublažio povredu. I pored činjenice da prvoapelant nije imao zaštitnu opremu, te da postoji njegov doprinos u utvrđenom procentu, sud je zaključio da se odgovornost tužene ne bi mogla isključiti, shodno odredbama člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom na to da su i ostali članovi radili timski i da zbog nepoduzimanja adekvatnih mjera zaštite na radu postoji i odgovornost ostalih članova ekipe kao radnika tužene, u smislu odredbi člana 170. stav 1. i člana 171. stav 1. ZOO-a.
5. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva po osnovu nematerijalne štete za sve apelante, sud je na osnovu vještačenja vještaka medicinske struke i ostalih provedenih dokaza utvrdio trajanje i intenzitet duševnog bola koju trpi prvoapelant zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti, te drugoapelantica, trećeapelant i četvrtoapelantica zbog njegovog naročito teškog invaliditeta, te apelantov doprinos u visini štete i dosudio iznose kao u izreci presude. Osnovni sud je prvoapelantov tužbeni zahtjev na ime pretrpljenog fizičkog bola preko dosuđenog iznosa od 15.000 KM, straha u iznosu od 8.000 KM i naruženosti u iznosu od 3.000 KM odbio jer je ocijenio da su previsoko postavljeni. Osnovni sud je obrazložio zašto nije prihvatio prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio mjesečnu rentu od po 500,00 KM mjesečno počevši od povrede pa do podnošenja tužbe u iznosu od 31.500 KM za nematerijalnu štetu na ime duševnih patnji zbog umanjenja životnih aktivnosti, navodeći da je dosudio nematerijalnu štetu u jednom iznosu. S tim u vezi, sud je naveo da su trajne posljedice kod prvoapelanta u momentu donošenja ove presude usljed povrede konačno i poznate, i da se, u smislu člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nematerijalna šteta po ovom osnovu dosuđuje u jedinstvenom kapitaliziranom iznosu. Dalje, sud je naveo da je dosuđenje mjesečne rente kod nematerijalne štete opravdano samo u slučajevima kada liječenje nije trajno okončano, i prema sudskoj praksi nematerijalna šteta se uglavnom dosuđuje u jednom iznosu na osnovu slobodne ocjene suda, ocjenjujući pretrpljene duševne bolove i duševne bolove koje će prvoapelant imati ubuduće. Imajući u vidu da je prvoapelant doprinio štetnom događaju od 20%, koji doprinos je sud imao u vidu prilikom odlučivanja, sud je prvoapelantu na ime duševnih patnji zbog umanjenja opće životne aktivnosti dosudio iznos od 20.000 KM, pri tome imajući u idu činjenicu da je apelant uskraćen za svakodnevne normalne životne aktivnosti. Sud je ocijenio da dosuđenje pravične novčane satisfakcije u jednom iznosu ne predstavlja prekoračenje granica tužbenog zahtjeva iz tužbe, s obzirom na to da je prvoapelant svojim zahtjevom za pretrpljene duševne patnje zbog umanjenja opće životne aktivnosti od momenta povređivanja do podnošenja tužbe tražio ukupan iznos od 31.500 KM. Na dosuđene iznose nematerijalne štete Osnovni sud je obavezao tuženog da plati zakonsku zateznu kamatu počevši od dana donošenja odluke, tj. 21. juna 2005. godine, budući da je danom donošenja odluke obaveza tužene utvrđena i dospjela. Osnovni sud je, odlučujući o dijelu zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih patnji koje trpe članovi porodičnog domaćinstva zbog naročito teškog invaliditeta supruga i oca, dosudio novčane satisfakcije, u smislu odredbe člana 201. stav 3. ZOO-a, u iznosu od po 5.000,00 KM, smatrajući da dosuđeni iznosi ne pogoduju težnjama koje nisu spojene sa njenom namjenom i društvenom svrhom. Sud je odbio višak tužbenog zahtjeva po osnovu nematerijalne štete na ime duševnih patnji zbog teškog invaliditeta supruga i oca, drugoapelantici za isplatu iznosa od 3.000,00 KM, i trećeapelantu i četvrtoapelantici za isplatu iznosa od po 1.000,00 KM, ocjenjujući da su ti zahtjevi previsoko postavljeni. Osnovni sud je obrazložio da je odbio drugoapelanticin zahtjev za isplatu iznosa od 10.000,00 KM na ime povećanih napora u odgoju djece pojašnjavajući da ni jedna odredba ZOO-a ne poznaje ovakav oblik materijalne ili nematerijalne štete, te da se drugoapelantica u toku postupka nije izjasnila po kojem osnovu potražuje navedeni iznos.
6. Osnovni sud je, odlučujući o zahtjevu apelanata, na ime materijalne štete izveo dokaz vještačenja vještakinje ekonomske struke M.B. koja je u svom nalazu utvrdila da mjesečna razlika između penzije koju prvoapelant prima i plaće koju bi ostvario da radi iznosi 150,00 KM. Kako je prvoapelant doprinio štetnom događaju u procentu od 20%, sud je, po ovom osnovu, utvrdio mjesečnu rentu u iznosu od 120,00 KM koja mu pripada počevši od 16. augusta 2000. godine kao momenta penzionisanja pa dok za to postoje zakonski razlozi ili do druge odluke suda. Osnovni sud je istakao da je prvoapelantu dosudio na ime tuđe njege i pomoći iznos od 268,00 KM počevši od 21. juna 2005. godine, imajući u vidu da apelanti u ovom postupku nisu dokazali u kojem periodu je prvoapelant bio na bolničkom liječenju. Prema mišljenju suda, kod dosuđenja rente do dana presuđenja po ovom osnovu ocjenjuje se stvarna šteta, a od dana presuđenja se dosuđuje renta kao buduća izvjesna šteta koju će prvoapelant po prirodi stvari stalno trpjeti. Kako je prvoapelantu zbog gubitka radne sposobnosti dosuđena renta na ime izgubljene zarade, sud je odbio zahtjev trećeapelanta i četvrtoapelantice za isplatu na ime izgubljenog izdržavanja po osnovu invalidnosti oca u iznosu od po 5.000,00 KM obrazlažući da je ovo izdržavanje već dosudio kroz rentu kojom su oni obeštećeni. Osnovni sud je odbio protivtužbeni zahtjev tužene koji se odnosio na isplatu troškova liječenja u Rusiji i nabavci lijekova smatrajući da ti izdaci predstavljaju štetu na ime troškova liječenja za koje odgovara tužena. Također je odbio i tužbeni zahtjev tužene za isplatu iznosa od 30.000,00 KM na ime stambenog kredita, ocjenjujući da je zahtjev neosnovan jer je ugovor o kreditu zaključen na 20 godina sa 1% kamate na godišnjem nivou, bez utvrđivanja mjesečnih rata, koje nisu ni u toku ovog sudskog postupka određene.
7. Osnovni sud je Rješenjem broj P-122/03 od 18. jula 2005. godine odlučio o troškovima postupka (budući da je propustio da u izreci presude odluči o troškovima postupka) i obavezao tuženu da prvoapelantu, drugoapelantici, trećeapelantu i četvrtoapelantici tužena na ime troškova krivičnog postupka isplati iznos od 4.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. jula 2005. godine kao dana donošenja ovog rješenja.
8. Okružni sud je, odlučujući o žalbama apelanata i tužene, donio Presudu broj Gž-1474/05 od 14. decembra 2006. godine kojom je djelimično uvažena žalba prvoapelanta i prvostepena presuda preinačena tako da je tužena obavezana da prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha isplati iznos od 10.000,00 KM, na ime pretrpljene materijalne štete mjesečne rente po osnovu izgubljene zarade u iznosu od 150,00 KM, te da buduće rente plaća od 1. do 10. za prethodni mjesec, sa zakonskom kamatom na svaki dospjeli mjesečni iznos, s tim da se za dan dospijeća ima računati 10. u mjesecu za prethodni mjesec i da mu na ime tuđe njege i pomoći plaća mjesečni iznos od 300,00 KM počevši od dana podnošenja tužbe sa pripadajućom zateznom kamatom koja se ima računati na svaki dospjeli mjesečni iznos i to od 10. u mjesecu za prethodni mjesec do isplate. U preostalom dijelu žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu u odnosu na sve apelante potvrđena. Istom presudom žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu tako da je snižen iznos dosuđen prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog fizičkog bola sa iznosa od 10.000,00 KM na iznos od 8.000,00 KM, dok je prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje u odnosnom dijelu, kao i u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su, prema izvedenim dokazima koje je ocijenio i prvostepeni sud, svi propusti koji su doveli do nastanka štetnog događaja u uzročnoj vezi sa nepridržavanjem propisa Pravilnika o zaštiti na radu pri korištenju električne energije, ustvari propusti tužene, pa je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 192. ZOO-a utvrđujući da postoji doprinos prvoapelanta nastanku štetnog događaja. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđujući prvoapelantu za pretrpljeni fizički bol iznos od 10.000,00 KM nalazeći da pravična satisfakcija za ovaj vid naknade štete iznosi 8.000,00 KM, zbog čega je u tom dijelu uvažavanjem žalbenih navoda tužene prvostepenu presudu preinačio. Zatim, Okružni sud je, ocijenivši da dosuđeni iznos od 7.000,00 KM za pretrpljeni strah prvoapelantu ne predstavlja pravičnu satisfakciju, preinačio prvostepenu presudu i po tom osnovu dosudio mu iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu ovog suda, dosuđeni iznos od 5.000,00 KM na ime naknade štete prvoapelantu zbog naruženosti predstavlja adekvatnu novčanu satisfakciju. Dalje, Okružni sud je ocijenio da iznos dosuđen prvostepenom presudom po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda i razloge u pogledu utvrđene naknade štete po osnovu izgubljene zarade i naknade za tuđu pomoć i njegu ocjenjujući da su dosuđeni iznosi koji su umanjeni za 20% po osnovu doprinosa prvoapelanta nastanku štete po ovim osnovima posljedica pogrešne primjene materijalnog prava, s obzirom na usvojeni stav da je prvoapelant doprinio nastanku štetnog događaja za 20%. Stoga je Okružni sud prvostepenu presudu preinačio i prvoapelantu po tom osnovu dosudio iznos od 150,00 KM mjesečno, koji iznos predstavlja mjesečnu razliku između invalidske penzije koju prvoapelant prima i plaće koju bi ostvario da radi. Zbog navedenih razloga, Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio i u odbijajućem dijelu naknade materijalne štete po osnovu tuđe njege i pomoći, pa je prvoapelantu dosudio po tom osnovu iznos od 300,00 KM, u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, počevši od dana podnošenja tužbe. Okružni sud je ocijenio pravilnom odluku prvostepenog suda u pogledu dosuđene kamate na dosuđeni iznos naknade za nematerijalnu štetu, navodeći da na utvrđeni iznos nematerijalne štete zakonska kamata teče počevši od dana donošenja sudske odluke, jer je tužena u docnji od kada je utvrđena visina štete (član 277. ZOO-a). Okružni sud je ocijenio pravilnom odluku prvostepenog suda da je šteta po osnovu izgubljene zarade nastala 16. augusta 2000. godine, tj. dana kada je prvoapelant zbog penzionisanja počeo da trpi štetu koja predstavlja razliku plaće koju bi ostvario da nije povrijeđen i penzije koju prima. Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu u pogledu dospjelosti naknade štete po osnovu tuđe njege i pomoći utvrđujući dospjelost naknade ovog vida štete počevši od dana podnošenja tužbe kao dana kada je postavljen zahtjev za naknadu štete, navodeći da prvoapelant nije dokazao činjenice u pogledu dospjelosti ovog vida štete za period prije podnošenja tužbe. Dalje, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu naknade štete po osnovu duševne boli koju trpe članovi porodice prvoapelanta, njegova supruga i djeca, pojašnjavajući da su utvrđeni iznosi adekvatni obimu štete i u skladu sa standardom «pravične naknade» koji je verifikovala sudska praksa. Okružni sud je u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev drugoapelantice za naknadu štete za povećane napore u odgoju djece, a trećeapelantu i četvrtoapelantici zahtjev za izgubljeno izdržavanje, u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i razloge prvostepene presude u dijelu koji se odnosio na taj dio tužbenog zahtjeva. Kako je prvostepena presuda u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka, koja je utjecala na donošenje pravilne i zakonite odluke u tom dijelu, na što su ukazali tuženi u žalbi, a ne radi se o koneksnom zahtjevu sa postavljenim zahtjevom apelanata, Okružni sud je prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu, shodno odredbama člana 227. stav 1. ZPP.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000315 od 7. novembra 2008. godine revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude je djelimično uvažena i drugostepena presuda preinačena tako da je djelimičnim uvažavanjem žalbe apelanata prvoapelantu na ime naknade štete uzrokovane trpljenjem duševnog bola zbog smanjene životne aktivnosti dosuđen iznos od 24.000,00 KM (umjesto iznosa od 20.000,00 KM) i na ime duševnog bola zbog naruženosti iznos od 6.000,00 KM (umjesto iznosa od 5.000,00 KM), a drugoapelantici, trećeapelantu i četvrtoapelantici na ime naknade nematerijalne štete koju trpe zbog duševnog bola zbog naročito teškog invaliditeta iznos od po 6.000,00 KM (umjesto iznosa od 5.000,00 KM). U ostalom dijelu revizija apelanata je odbijena. Uobrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da je osnovana revizija prvoapelanta izjavljena na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete po osnovu duševnog bola zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti a ostalim apelantima po osnovu duševnog bola zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika. Prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je na osnovu vještačenja vještaka medicinske struke i ostalih provedenih dokaza pravilno utvrdio intenzitet duševnog bola koji trpi prvoapelant zbog smanjene životne aktivnosti i naruženosti, a ostali apelanti zbog njegovog naročito teškog invaliditeta. Zbog pogrešnog stava da je prvoapelant pridonio nastanku predmetne štete u omjeru od 20%, dosudio je prvoapelantu na ime duševnog bola zbog smanjenja životne aktivnosti, zatim naruženosti, i ostalim apelantima na ime duševnog bola zbog naročito teške invalidnosti, iznose kao u izreci svoje presude. Međutim, prihvatajući stav drugostepenog suda da u konkretnom slučaju nema podijeljene odgovornosti, Vrhovni sud je djelimičnim uvažavanjem revizije za ove vidove štete dosudio naknadu bez umanjenja za 20%, nalazeći da intenzitet i dužina trajanja tih bolova, kao i druge okolnosti koje se u smislu odredbe člana 200. ZOO-a uzimaju u obzir kod određivanja naknade za ove vidove štete, odgovaraju dosuđenim iznosima. Vrhovni sud je ocijenio da u ostalom dijelu revizija nije osnovana, naglašavajući da slučajevi na koje se ukazuje u reviziji nisu identični životnom događaju u konkretnom slučaju, zbog čega ti navodi nisu mogli ishoditi drugačiju odluku, pogotovo kod činjenice da su se neki slučajevi (koje revizija navodi kao primjer) desili i da su sudili sudovi van teritorije Republike Srpske. Naime, Vrhovni sud je istakao da su sudovi u Republici Srpskoj u brojnim odlukama iskristalisali stavove u pogledu ocjene elemenata iz člana 200. ZOO-a za odmjeravanje visine naknade nematerijalne štete, te da postoje i slučajevi koji mogu pokazati da iznosi dosuđeni apelantima nisu u suprotnosti sa iznosima dosuđenim u nekim drugim sličnim slučajevima. U pravilu, pojedine štete koje proizlaze iz štetnog događaja razmatraju se odvojeno, pojedinačno i za svaku pojedinu štetu odmjerava se samostalna pravična novčana naknada kao u konkretnom slučaju. Vrhovni sud je istakao da je nemoguće i neprirodno potpuno razdvajanje odmjeravanja naknade za pojedine vidove nematerijalne štete koje se kod suđenja utvrde. Naime, odvojeni iznosi za pojedine vidove nematerijalne štete uvijek se ocjenjuju i prema unutrašnjem odnosu, a ujedno i prema konačnom zbiru cjelokupne naknade, jer po logici stvari jedino je taj, konačan iznos, odmjeren za sve vidove nematerijalne štete, od značaja za samog oštećenika. Samostalnost naknade za pojedine vidove nematerijalne štete istog povrijeđenog iz istog štetnog događaja samo je relativna. Vrhovni sud je ocijenio da su neprihvatljivi navodi revizije da iznosi na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog fizičkog bola i duševnog bola zbog smanjenja životne aktivnosti ne predstavljaju pravičnu naknadu kod činjenice da su drugoapelantici, trećeapelantu, i četvrtoapelantici za trpljenje duševnog bola zbog naročito teškog invaliditeta supruga, odnosno oca, dosuđeni iznosi od po 6.000,00 KM, da je prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete ovom presudom dosuđen ukupan iznos od 48.000,00 KM, uz činjenicu da je prvoapelantu dosuđena i naknada materijalne štete u vidu rente na ime razlike primanja između plaće i invalidske penzije, u mjesečnom iznosu od 150,00 KM, i iznos od 300,00 KM mjesečno na ime tuđe njege i pomoći. Vrhovni sud je prigovor apelanata da im je na dosuđene iznose nematerijalne štete trebalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu od dana nastanka štetnog događaja, odnosno od dana utuženja, ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud je istakao da je tužbu za naknadu nematerijalne štete moguće podnijeti tek kad oštećeni sazna za štetu, odnosno kad sazna za sve elemente štete, za obim štete, kao i za lice koje je štetu počinilo, što se, u pravilu, dešava po završenom liječenju uspostavom konačnog stanja. Iznosi na ime naknade nematerijalne štete u konkretnom slučaju dosuđeni su prema cijenama na dan donošenja sudske odluke (član 189. ZOO-a) i tada je tužena saznala za obim svojih obaveza. Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su zateznu kamatu na dosuđene iznose nematerijalne štete dosudili od dana presuđenja.
11. Apelanti se žale da su im osporenim odlukama redovnih sudova (u odnosu na njihov pravosnažno presuđeni dio) povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz čl. I/2, II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo iz čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i pravo zagarantovano članom 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelanti se prvenstveno žale na dosuđenu visinu naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti, naknade za duševne patnje zbog pretrpljenog straha i naknade za naruženost, smatrajući da nije postojao niti jedan opravdan razlog da se njihov tužbeni zahtjev ne usvoji u cjelini. S tim u vezi, ukazuje se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, tj. da je sud primjenom člana 186. ZOO-a i člana 277. istog zakona, na zahtijevane iznose nematerijalne štete apelantima trebao dosuditi zakonske zatezne kamate koje će se obračunati najkasnije od dana podnošenja tužbe pa do isplate, a naknadu za tuđu njegu i pomoć od dana nastanka štete, a u krajnjem slučaju od dana završetka bolničkog liječenja. Apelanti ističu da je zbog nepravično dosuđenih iznosa na ime naknade nematerijalne i materijalne štete povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu, te da su diskriminisani. Također, navode da su redovni sudovi donoseći različite presude (Presuda Okružnog suda broj 71 OP 047631 11 Gž od 27. maja 2011. godine) postupili drugačije prema njima, te da se takvim suđenjem «potiče i vrši diskriminacija među građanima».
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno ocijenili dokaze i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
14. Imajući u vidu navedeno, a u odnosu na tvrdnje apelanata o proizvoljno određenim iznosima naknade nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su apelantima dosudili naknade nematerijalne i materijalne štete u iznosima koji su detaljno navedeni u dispozitivu. Ti iznosi utvrđeni su na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka medicinske struke. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Prema tome, imajući u vidu navode apelanata kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U pogledu navoda apelanata da je proizvoljnim zaključcima u pogledu iznosa naknade nematerijalne štete sud povrijedio pravo na obrazloženu odluku, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav
1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, a što je u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.
16. Dalje, apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, međutim, ne obrazlažu kršenje ovog prava jer svoje navode zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. U vezi sa ostalim navodima, tj. navodima o kršenju prava iz čl. I/2., II/1. i II/2., Ustava Bosne i Hercegovine, kojima je zagarantovano osiguranje najviših međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda kroz direktnu primjenu Evropske konvencije i njenih protokola u Bosni i Hercegovini i kroz prioritet nad svim ostalim zakonima, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama kojima je odlučeno o naknadi štete povodom pretrpljenih teških tjelesnih povreda koje je zadobio prvoapelant kao radnik tužene ni na koji način ne dira u navedena apelantova prava, te da apelant, u odnosu na ove navode, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani.
18. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 40/04).
19. Apelanti u apelaciji ničim nisu potkrijepili navode o diskriminaciji u odnosu na pobrojana prava, niti su uz apelaciju dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti mogućim i vjerovatnim ove navode, a na drugačiji zaključak ne upućuju ni informacije i dokumenti predočeni Ustavnom sudu. U vezi sa navodima apelanata u kojima ističu da su redovni sudovi donoseći različite presude u istoj pravnoj situaciji (Presuda Okružnog suda broj 71 OP 047631 11 Gž od 27. maja 2011. godine) postupili drugačije prema njima, Ustavni sud primjećuje da apelanti, osim navoda da se različitim odlukama redovnih sudova «potiče i vrši diskriminacija među građanima», nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie učiniti vjerovatnim da bi se zaista moglo raditi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni pa u skladu s tim zaključuje da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivaju na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie)neosnovana.
20. U odnosu na navode apelanata da im je povrijeđeno pravo iz čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su garancije ovog prava obuhvaćene garancijama prava na pravično suđenje u pogledu kojeg je već donesen zaključak, pa posebno ispitivanje ovog dijela apelacije nije potrebno.
21. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo zagarantovano članom 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti i u ovom dijelu apelacija žale na pravičnost odlučenja redovnih sudova, u smislu primjene materijalnih propisa. S obzirom na to da je isto pitanje u okviru navoda apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već razmotrio, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove navode apelacije.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović