Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-295/09 (M. J.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-295/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 295/09, rješavajući apelaciju Mirka Jagatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Jagatića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 097-0-Rev-08-000013 od 10. decembra 2008. godine i 097-0-Gž-07-000310 od 27. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-P- 000131 od 15. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Jagatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Bakir Pašić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 097-0-Rev-08-000013 od 10. decembra 2008. godine i 097-0-Gž-07-000310 od 27. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-000131 od 15. maja 2007. godine.
2. Apelant je tužbom podnesenom Osnovnom sudu protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 566.871,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. aprila 2003. godine do konačne isplate. U tužbi je naveo da je bio vlasnik poslovnog prostora površine 300 m² koji se sastojao od većeg broja manjih poslovnih prostora koje je izdavao pod zakup trećim licima. Istakao je da je poslovni prostor izgradio 1999. godine zajedno sa Marijanom Jurićem i Ilijom Gorički na zemljištu čiji je vlasnik Manda Lemešić sa kojom je zaključio Ugovor o zakupu zemljišta u aprilu 1999. godine i ovjerio u Osnovnom sudu pod brojem Ov-733/99. Tokom 2003. godine, kako je dalje naveo u tužbi, tuženi je veliki zemljišni kompleks na tržnici Arizona ustupio investitoru «Italprojekt» d.o.o. Brčko, te da je potom došlo do bespravnog rušenja njegovog poslovnog prostora, bez prethodnog obavještenja ili rješenja o rušenju.
3. Osnovni sud je Presudom broj 096-0-P-06-000131 od 15. maja 2007. godine apelantov tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka, ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, Osnovni sud utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Nesporno je Osnovni sud utvrdio da apelant nije vlasnik nekretnina na kojima su bili izgrađeni poslovni objekti koje je tuženi porušio, budući da je apelant zemljište koristio kao zakupac na osnovu ugovora zaključenog sa vlasnikom zemljišta Mandom Lemešić. Navedenim ugovorom o zakupu zemljišta, kako je dalje obrazloženo, nije dozvoljena gradnja bilo kakvih objekata od čvrstog materijala, odnosno trajnih građevina kakve je izgradio apelant, a što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Čak i da je takva gradnja dozvoljena, kako je dalje obrazloženo, apelant je morao imati odobrenje za građenje izdato od nadležnog organa. Dalje je utvrđeno da je Odjeljenje za urbanizam, imovinskopravne poslove i privredni razvoj Vlade Brčko Distrikta BiH 25. februara 2003. godine uputilo javni poziv svim vlasnicima poslovnih prostora izgrađenih na privatnom zemljištu tržnice Arizona da se jave Urbanističko-građevinskoj inspekciji Vlade Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: inspekcija) zbog reguliranja statusa svojih objekata, a određeno je i vrijeme javljanja i to od 25. februara do 5. marta 2003. godine u kancelariji Vlade. U javnom pozivu su vlasnici poslovnih prostora pozvani da na uvid dostave svu dokumentaciju na osnovu koje su ostvarili pravo građenja i korištenja na tržnici Arizona, jer će suprotno tome inspekcija preduzeti zakonom predviđene mjere za rušenje i uklanjanje objekata. U toku postupka, kako je dalje navedeno, apelant nije pružio dokaz da se javio na javni poziv niti je bilo kakvim pismenim obraćanjem upoznao tuženog da na predmetnom zemljištu ima sagrađene objekte površine 300 m². Budući da apelant nesporno nigdje nije evidentiran kao korisnik predmetnog zemljišta i vlasnik porušenih objekata, niti prema zaključenom ugovoru o zakupu sa vlasnikom ima pravo na sticanje vlasništva na objektima koje je sagradio, već na prodaju vlasniku ili rušenja po isteku ugovora, to, prema ocjeni Osnovnog suda, prema apelantu nije mogao ni biti vođen upravni postupak. Apelant je, kako je dalje navedeno, predmetne objekte sagradio bez urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje nadležnog organa, pa je tuženi, prema ocjeni suda, mogao preduzimati određene mjere u pogledu rušenja i uklanjanja objekata koji su bespravno sagrađeni, kako je to i učinjeno u konkretnom slučaju, shodno odredbama čl. 58, 59, 60, 82. i 83, u vezi sa članom 11. Zakona o prostornom uređenju («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 9/03, 23/03 i 15/04). Osnovni sud je, s obzirom na navedeno, utvrdio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete nastale rušenjem bespravno izgrađenih objekata, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je Presudom broj 097-0-Gž-07-000310 od 27. decembra 2007. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Apelacioni sud je u pogledu žalbenog navoda koji se tiče bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog protivrječnosti odlučnih činjenica istakao da je neosnovan jer apelant obrazlažući ove žalbene razloge faktički ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a u odlučnim činjenicama nema protivrječnosti koje bi se mogle ispitati. U pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Apelacioni sud je naveo da apelant, bez obzira na to što je svojim sredstvima sagradio konkretni poslovni prostor, nije vlasnik, jer bespravno sagrađeni objekt može biti predmet prava na posjed ali ne i predmet vlasništva. Stoga, nije prihvatljiva apelantova tvrdnja da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na činjenicu vlasništva. S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da je apelant bio dužan, kao i ostali graditelji, da se odazove na upućeni javni poziv radi evidentiranja i reguliranja statusa sagrađenog poslovnog prostora. Oglas je sadržavao i upozorenje u slučaju nejavljanja u smislu preduzimanja zakonom propisanih mjera, dakle rušenja. Apelant je žalbom ukazivao na obaveze nadležnih organa prije rušenja. Međutim, kako nije bio evidentiran u evidencijama tuženog kao osoba koja ima poslovni prostor na lokalitetu tržnice Arizona i kako je apelantova obaveza prema javnom pozivu bila da se prijavi radi upisa u odgovarajuće evidencije, to, prema mišljenju Apelacionog suda, apelant neosnovano ukazuje na nezakonito postupanje radnika tuženog prije rušenja poslovnog objekta.
5. Apelacioni sud Brčko Distrikta BiH je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Presudom broj 097-0-Rev-08-000013 od 10. decembra 2008. godine odbio apelantovu reviziju ako neosnovanu. U obrazloženju presude Apelacioni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda ocijenivši da je nadležna inspekcija imala osnov za rušenje i uklanjanje bespravno izgrađenog objekta čiju je izgradnju finansirao apelant, te da ne postoji pravni osnov za usvajanje apelantovog zahtjeva za naknadu štete, prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima.
6. Apelant smatra da su mu presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedene povrede prava apelant dovodi u vezu sa pogrešnom pretpostavkom i tvrdnjom sudova da nadležni inspekcijski organi tuženog nisu postupali protivzakonito, jer se vlasnici objekata nisu odazvali na javni poziv. S tim u vezi, apelant tvrdi da nikada nije čuo javni poziv niti je primio pismeni poziv od bilo kojeg nadležnog organa. S druge strane, apelant je istakao da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je on sa vlasnikom zemljišta zaključio ugovor o zakupu zemljišta radi izgradnje poslovnih objekata, te da je, stoga, njegov zahtjev za naknadu štete bio usmjeren na naknadu za objekte a ne naknadu za zemljište.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, u pogledu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka i to uvidom u obimnu pismenu dokumentaciju (zapisnike o izvršenom inspekcijskom pregledu, rješenja Odjeljenja za urbanizam i geodetske poslove i nalaze i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke), saslušanjem svjedoka i saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, izveo zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Činjenično stanje i primjenu materijalnog prava potvrdio je Apelacioni sud u postupku o žalbi i reviziji, jer apelantov zahtjev za naknadu štete uzrokovane rušenjem bespravno izgrađenog objekta ne ispunjava zakonske pretpostavke Zakona o obligacionim odnosima (čl. 154. i 171.) i Zakona o prostornom uređenju Brčko Disrikta. U presudama povodom pravnih lijekova je istaknuta nesporna činjenica utvrđena u prvostepenom postupku prema kojoj je apelant izgrađeni objekt za koji je potraživao naknadu štete izgradio bespravno i da se objekt ne može uklopiti u važeći regulacioni plan. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovom navedenom ustavnom pravu. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović