Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-308/09 (A. L.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-308/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 308/09, rješavajući apelaciju Aleksandra Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Lukića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Rev-07-000 522 od 22. juna 2007. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 656 od 20. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Udruženje za zaštitu ljudskih prava i sloboda «Sloga» Doboj, podnio je 6. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 522 od 22. juna 2007. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 656 od 20. februara 2007. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 971/07 od 13. maja 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 656 od 20. februara 2007. godine, budući da je postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom bio u toku. U toj odluci Ustavni sud je naglasio: «[…] da se apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. Prema praksi Ustavnog suda, revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uvjeti dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji su apelanti dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelanti odlučuju koji će pravni lijek koristiti, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Obzirom na izuzetak predviđen u članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, prema kojem Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju, apelacija preuranjena, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji. Nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda».

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv DOO «Lana» Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja nezakonitog otkaza ugovora o radu i isplate. Osnovni sud je Presudom broj Rs-351/04 od 13. jula 2006. godine poništio kao nezakonit otkaz ugovora o radu i obavezao tuženog da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim radnim sposobnostima. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu na ime neisplaćenih plaća isplati ukupno 7.159,00 KM za period od augusta 2004. godine do aprila 2006. godine. Apelantov tužbeni zahtjev za naknadu toplog obroka i prijevoza odbijen je kao neosnovan. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je tokom postupka utvrđena nesporna činjenica iz koje proizlazi da je apelant bio radnik tuženog i da mu je 16. augusta 2004. godine otkazan ugovor o radu. Spornom se ukazala činjenica da li je apelantu radni odnos prestao u skladu sa odredbom člana 131. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01 i 47/02; u daljnjem tekstu: ZOR) u vezi sa odredbom člana 91. stav 2. tačka 3. istog Zakona, odnosno da li je apelant počinio težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret i da li je kod tuženog kao poslodavca proveden postupak utvrđivanja povrede radne obaveze u skladu sa zakonom. Obrazlažući dalje, Osnovni sud je istakao da je izvršio uvid u apelantove pismene izjave date na zahtjev tuženog kao poslodavca i da sadržaj izjava ne ukazuje na to da su date povodom pokrenutog disciplinskog postupka. Uvidom u rješenje kojim je apelantu otkazan ugovor o radu od 23. augusta 2004. godine, utvrđeno je da je apelantu radni odnos prestao zbog teže povrede radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 3. ZOR-a. Međutim, prestanak radnog odnosa, prema ocjeni Osnovnog suda, nije obrazložen, nije navedeno zbog koje povrede radne obaveze apelantu prestaje radni odnos, niti kada je povreda učinjena. Osnovni sud je utvrdio, kako proizlazi iz obrazloženja presude, da je na osnovu inicijative poslovođe Ž.M., direktor tuženog ovlastio Ž.M. da provede disciplinski postupak protiv apelanta, na osnovu izvještaja o šestomjesečnom popisu u kojem je utvrđen manjak robe. Prema mišljenju suda, na Ž.M. je preneseno samo ovlaštenje za provođenje disciplinskog postupka ali ne i ovlaštenje za donošenje rješenja o pokretanju disciplinskog postupka. Osnovni sud je u vezi s tim zaključio da je rješenje o pokretanju disciplinskog postupka donijelo neovlašteno lice. Osim toga, sud nije mogao utvrditi za koje povrede radne obaveze je pokrenut disciplinski postupak, pa je zaključeno da je tuženi apelantu nezakonito otkazao ugovor o radu, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća usvojen, dok je u dijelu naknade toplog obroka i prijevoza odbijen.

5. Odlučujući u žalbenom postupku, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-06-000 656 od 20. februara 2007. godine kojom je žalba tuženog usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se poništi kao nezakonit otkaz ugovora o radu i da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao i isplati mu neisplaćene plaće odbijen u cijelosti. Apelantova žalba izjavljena na odbijajući dio prvostepene presude odbačena je kao neblagovremena. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je žalbom tuženog osnovano ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, prvostepeni sud je, prema ocjeni Okružnog suda, izveo pogrešan zaključak prema kojem je tužbeni zahtjev osnovan iz razloga što tuženi nije pravilno proveo disciplinski postupak, jer disciplinski postupak nije blagovremeno pokrenut i završen i jer u otkazu ugovora o radu nije pravilno navedena pravna kvalifikacija teže povrede radne obaveze. Okružni sud je smatra da je Osnovni sud pogrešno ocijenio da otkaz ugovora o radu ima takve nedostatke koji bi tu odluku činili nezakonitom. Naime, kako je dalje obrazloženo, odluka o otkazu je u pismenom obliku, kako je i propisano u odredbi člana 114. ZOR-a, a pravna kvalifikacija navedena u odluci je teža povreda radne obaveze. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, nije bilo potrebno provoditi disciplinski postupak jer se ne radi o sumnji u pogledu činjenja teže povrede radne obaveze s obzirom na to da iz pismene dokumentacije (materijalnih dokaza) proizlazi da je apelant priznao propuste u radu i da je odgovoran za manjak u prodavnici u kojoj je radio. Osim toga, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da tuženi nije proveo postupak u cjelini jer je, upravo suprotno tome, tuženi u skladu sa svojim Pravilnikom o radu proveo disciplinski postupak po ovlaštenom licu. Navedeni propusti predstavljaju i prema odredbama ZOR-a i Pravilnika o radu težu povredu radne obaveze i tuženi je, kako je zaključio Okružni sud, mogao jednostrano raskinuti ugovor o radu, u smislu odredbe člana 113. stav 1. ZOR-a, pa odluka tuženog kojom je apelantu otkazan ugovor o radu nije nezakonita.

6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 522 od 22. juna 2007. godine apelantovu reviziju odbacio jer je apelant 23. maja 2007. godine izjavio da odustaje od izjavljene revizije.

7. Apelant je u apelaciji istakao da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u postupanju Okružnog suda koji je kršenjem principa nepristranosti preinačio prvostepenu presudu i odbio njegov tužbeni zahtjev u cjelini. U pitanju su, kako navodi u apelaciji, «kumske» veze između sudija Okružnog suda i «vlasnika» tuženog. Osim toga, Okružni sud je propustio obrazložiti svoju odluku i navesti jasne razloge zbog kojih je prvostepenu presudu preinačio. Apelant je istakao da je presuda Osnovnog suda bila zakonita i valjana, te da je preinačena isključivo iz razloga što su sudije drugostepenog suda podlegle utjecaju tuženog.

8. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 971/07 od 13. maja 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju kojom je osporavao presudu Okružnog suda, budući da je postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije bio u toku. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 522 od 22. juna 2007. godine revizija odbačena kao nedopuštena jer je apelant odustao od revizije, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 656 od 20. februara 2007. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Okružnog suda uručena apelantu 28. februara 2007. godine, a apelacija podnesena 2. aprila 2007. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.

9. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na nedostatke u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je redovni sud u osporenoj odluci za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1 Evropske konvencije. Okružni sud je naveo razloge zbog kojih je prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio s obzirom na to da je u postupku o žalbi ocijenio da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naime, Okružni sud je ocijenio da je odluka kojom je apelantu otkazan ugovor o radu zakonita, te da je tuženi postupio pravilno, budući da nije bilo sumnje da se radi o težoj povredi radne obaveze na koju ukazuje brojna pismena dokumentacija (materijalni dokazi) zbog čega nije bilo ni neophodno provoditi disciplinski postupak. I osim toga, tuženi je, kako je istakao Okružni sud, proveo disciplinski postupak i odluku donio u pismenom obliku, te na taj način u potpunosti postupio prema odredbama ZOR-a i Pravilnika o radu tuženog. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene uz spis predmeta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je Okružni sud propustio obrazložiti osporenu presudu ili da je obrazloženje proizvoljno, zbog čega je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U vezi sa kršenjem principa nepristranosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, apelant osim isticanja da je «drugostepeni sud prilikom odlučivanja o žalbi bio pristrasan» nije ponudio nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u apelaciji i dokumentaciji dostavljenoj iz apelaciju nema objektivnih dokaza na osnovu kojih se može razumno sumnjati da je Okružni sud koji je odlučivao o žalbi bio pristran.

14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati.

15. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-308/09 (A. L.) | Sudska praksa | Aktio