Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-318/09 (Opština Gornji Vakuf-Uskoplje)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-318/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 318/09, rješavajući apelaciju Općine Gornji Vakuf-Uskoplje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Gornji Vakuf-

Uskoplje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001205 od 11. decembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-06-000 177 od 21. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-831/04 od 5. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Gornji Vakuf-Uskoplje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Bugojno, podnio je 4. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001205 od 11. decembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-

Gž-06-000 177 od 21. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-831/04 od 5. januara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-831/04 od 5. januara 2006. godine, u ponovnom postupku, u pravnoj stvari tužitelja Kemala Duratbegovića, Dževada Duratbegovića i Nedžada Duratbegovića (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv tuženih, apelanta i Mjesne zajednice Ploča (u daljnjem tekstu: drugotužena), radi naknade štete, v.s. 15.001,00 KM, obavezan je apelant da tužiteljima naknadi štetu i to: za zauzeto zemljište površine 93 m2 iznos od 558,00 KM, za uništenih devet stabala šljive i jedno stablo trešnje iznos od 3.430,00 KM, za popravak ograde iznos od 8.107,00 KM ili sve ukupno 12.095,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. novembra 2000. godine, kao dana vještačenja, do konačne isplate i da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.815,00 KM, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja. Također, tužitelji su odbijeni sa viškom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim, te je odbijen i tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da su tužitelji u vrijeme podnošenja tužbe bili vlasnici i posjednici parcela k.č. broj 2318 u zk. ul. 1508 k.o. Sarajvilić, da je vršena rekonstrukcija prilaznog puta od magistralnog puta Gornji Vakuf-

Uskoplje – Bugojno do mjesta na rijeci Vrbas, a koji povezuju zaseoke Vilić Polje i Ploču, kao i izgradnja mosta preko rijeke Vrbas, te da su tužitelji predmetne parcele prodali 29. jula 2002. godine. Sud je konstatovao da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, te da je apelant istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja neosnovan, jer su u vrijeme nastanka štete posjednici i vlasnici predmetne parcele bili tužitelji, naime, tužba je podnesena 12. juna 1997. godine, a predmetne nekretnine su prodali 29. jula 2002. godine. Također, sud nije prihvatio istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, jer se navedeni prigovor smatra neosnovanim iz razloga što bez obzira na odredbe čl. 51. i 52. Zakona o lokalnoj samoupravi («Službene novine SBK» broj 1/98), kojim je propisano da mjesna zajednica ima svojstvo pravnog lica, taj zakon nije bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Sud je konstatovao da je saslušanjem svjedoka Z.P. utvrdio da je rekonstrukcija rađena sredstvima mještana mjesna zajednice, koji su dijelom učestvovali u rekonstrukciji puta, ali sud smatra da je u konkretnoj pravnoj stvari pasivno legitimiran apelant, pa je zbog toga u pogledu drugotužene sud odbio tužbeni zahtjev, budući da nije mjesna zajednica kao pravno lice učestvovala u rekonstrukciji puta svojim sredstvima, već su mještani ulagali sredstva. Najzad, sud je naveo da je apelant prigovarao nalazu vještaka građevinske struke zbog visine procijenjenih vrijednosti, ali sudu nije predložio izvođenje novih dokaza niti neke druge činjenice, tako da je sud poklonio vjeru nalazu vještaka kao stručno i objektivno urađenom prema pravilima struke.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 177 od 21. marta 2007. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda broj P-831/04 od 5. januara 2006. godine. U obrazloženju presude drugostepeni sud je istakao da je, ispravnom ocjenom izvedenih dokaza, kako to propisuju odredbe člana 8. i člana 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u konkretnoj pravnoj stvari, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo utemeljeno na odredbama člana 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kada je obavezao apelanta da tužiteljima na ime naknade štete isplati iznos od 12.095,00 KM. Nadalje, drugostepeni sud je konstatovao da otuđenje nekretnine na kojoj je pričinjena šteta u toku parnice ne može uticati na aktivnu legitimaciju tužitelja (član 61. ZPP).

5. Također, drugostepeni sud je ocijenio da je bez osnova žalbeni prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, jer kako se radi o prilaznom putu, koji ima karakter nekategorisanog puta, to odgovornost apelanta proizlazi iz odredbi člana 4. Zakona o putevima («Službeni list R BiH» broj 10/90; u daljnjem tekstu: Zakon o putevima), kojim je propisano da Općine svojom odlukom uređuju način održavanja, zaštite, izgradnje i rekonstrukcije, kao i uslove vršenja saobraćaja na nekategorisanim putevima. Nadalje, drugostepeni sud je naveo da kako je i po ocjeni drugostepenog suda vještak građevinske struke dao potpun i jasan nalaz i mišljenje shodno pravilima struke, a izjasnio se i na primjedbe apelanta, to se prigovori apelanta u odnosu na visinu odmjerene naknade za uništenu ogradu u okolnostima predmetnog slučaja pokazuju kao neosnovani. Najzad, sud je konstatovao da nema mjesta ni žalbenom razlogu da Općinsko javno pravobranilaštvo ne zastupa mjesne zajednice, jer ovlaštenje Općinskog javnog pravobranilaštva da zastupa mjesne zajednice proizlazi iz odredbe člana 12. stav 1. Zakona o javnom pravobranilaštvu («Službene novine SBK» br. 6/97, 8/98 i 1/00).

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001205 od 11. decembra 2008. godine revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 177 od 21. marta 2007. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje u konkretnoj pravnoj stvari, pravilno primijenili materijalno pravo – odredbu člana 4. Zakona o putevima i odredbu člana 185. ZOO, tako da ne stoji revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Također, sud je istakao da apelant može u revizijskom postupku pobijati drugostepenu presudu samo u onom dijelu u kojem je odlučeno o njegovoj obavezi u odnosu na tužitelje, dok ne može s uspjehom pobijati tu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu u odnosu na drugotuženu, jer apelant i drugotužena u konkretnom slučaju nisu jedinstveni suparničari kakve ima u vidu odredba člana 366. ZPP-a. Na kraju, sud je konstatovao da je, kako ne stoje razlozi revizije, kao ni razlozi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom odredbe člana 248. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu.

7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, apelant smatra da «sud nikako nije mogao tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu, M. zajednicu Ploče odbiti kao neosnovan», te da «sud čini povredu postupka jer svo vrijeme vodi rasprave bez prisustva II tužene Mjesne zajednice Ploče, iako u zapisnicima nema traga uredne dostave poziva za drugotuženu i usprkos činjenici da tužitelj u odnosu na istu nije povukao tužbeni zahtjev». Apelant ističe da je nesporno da mjesna zajednica ima svojstvo pravnog lica, te da je njen kontinuitet neupitan, a što je regulirano članom 123. Ustava SR BiH od 1989. godine, kao i zakonom o lokalnoj samoupravi. Apelant navodi da niti jedan sud, tokom postupka, nije uvažio prigovor u odnosu na nalaz vještaka građevinske struke, koji nalaz je apelant osporio kao nerealan, predimenzioniran, protivan pravilima struke, kao i to da su i cijene u osporenom nalazu enormno visoke, proizvoljno uzete po nahođenju vještaka i na kraju, da nije u vrijednost ograde obračunata amortizacija ograde. Apelant tvrdi da nije utvrđeno ko je 1997. godine vršio rekonstrukciju navedenog prilaznog puta, kao i izgradnju mosta, već je samo konstatovano da je to urađeno, kao i to da taj momenat i jeste sporan, jer od tog momenta i zavisi odgovornost. Najzad, apelant konstatuje da je jasno da se u konkretnom predmetu radi o inicijativi mještana drugotužene, te da nikako apelant ne može odgovarati za štetu pričinjenu od strane mještana, jer da bi se izgradio i put i most, potrebno je provesti zakonsku proceduru (misli se u situaciji da je apelant bio naručitelj radova, osigurati sredstva i konačno sklopiti ugovor sa investitorom).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje suštinske apelacione navode koji se tiču nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani, te pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu, isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, koji su se očitovali na ove navode i u obrazloženjima svojih odluka dali razloge iz kojih smatraju da je apelant u ovoj pravnoj stvari pasivno legitimisan, te da drugotužena nije odgovorna za štetu nastalu na imovini tužilaca. Budući da je šteta nastala pri izvođenju radova rekonstrukcije prilaznog puta, sudovi su utvrdili da je za štetu odgovoran apelant u čijoj je nadležnosti održavanje nekategorisanih puteva. S tim u vezu Ustavni sud zapaža su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-318/09 (Opština Gornji Vakuf-Uskoplje) | Sudska praksa | Aktio