Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-319/09 (M. V.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-319/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 319/09, rješavajući apelaciju Milana Vukovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Vukovića, podnesena zbog neizvršenja Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000594 od 6. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Vuković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 5. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-000594 od 6. augusta 2008. godine. Parnični postupak
2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-548/03-I od 29. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-000045 od 31. januara 2007. godine, apelant je kao tuženi obavezan da tužiteljici Marici Slović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) preda u posjed jednosoban stan u ulici Bulevar Mira, broj 22 u Brčkom, u roku od petnaest dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osnovni sud je takođe odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj apelant na ime korištenja njenog stana za period od 1. novembra 2000. do 31. oktobra 2005. godine, isplati iznos od 250 KM mjesečno, odnosno ukupno 15.000 KM. Istom presudom je odbačen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj apelant izmiri utrošak električne energije, vode, telefona i sve druge komunalije. Protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1, te da je tužiteljica dužna priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude upiše kao vlasnik na navedenom stanu u knjigu položenih ugovora Osnovnog suda, sud je odbio kao neosnovan. Osim toga, Osnovni sud je obavezao tužiteljicu da apelantu isplati iznos od 8.000 KM koji je primila od apelanta na osnovu ugovora zaključenog 27. augusta 1991. godine, za koji ugovor je sud utvrdio da je pravno ništav, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. augusta 1991. godine pa do konačne isplate, da mu na ime adaptacije stana isplati iznos od 489.50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. novembra 2005. godine pa do konačne isplate, i iznos od 693,85 KM na ime troškova parničnog postupka sve u roku od petnaest dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Na kraju, Osnovni sud je apelanta odbio sa viškom protivtužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.
Izvršni postupak
3. Osnovni sud je na osnovu pravosnažne presude ovog suda broj P-548/03-I od 29. novembra 2005. godine koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-07-000045 od 31. januara 2007. godine donio Rješenje o izvršenju broj 096-0-I-08-003966 od 26. juna 2008. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje radi naplate novčanog potraživanja apelanta kao tražioca izvršenja protiv Marice Slović kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik).
4. Apelacioni sud je Rješenjem broj 097-0-Gž-08-000594 od 6. augusta 2008. godine uvažio prigovor izvršenika i izvršenje dozvoljeno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 096-0-I-08-
0003966 od 26. juna 2008. godine je obustavio i ukinuo sprovedene radnje. Nakon što je ispitao navode prigovora izvršenika Apelacioni sud je odlučio kao u izreci rješenja, zaključivši da izvršenik sa pravom prigovara da je izvršnom ispravom (pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-
548/03-I od 29. novembra 2005. godine) određena kako obaveza izvršenika u vidu isplate novčanog potraživanja, tako i obaveza apelanta, predaje u posjed stana bliže označenog u izreci presude. S obzirom da se radi o uzajamnim obavezama stranaka, Apelacioni sud je utvrdio da izvršenik svoju obavezu isplate novčanog potraživanja može ispuniti prema tražiocu izvršenja, samo ako se prema izvršeniku istovremeno ispuni obavezu predaje u posjed predmetnog stana (uzajamna obaveza). Apelacioni sud smatra da je prvostepeni sud mogao da dozvoli predloženo izvršenje jedino pod uslovom da je tražilac izvršenja podnio dokaz da je obezbijedio ispunjenje svoje obaveze shodno odredbi člana 30. stav 3. Zakon o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03, u daljnjem tekstu ZIP BD), pri čemu se takvo obezbjeđenje može učiniti ili polaganjem predmeta obaveze kod suda ili postupanje u istom cilju na drugi pogodan način u skladu sa članom 30. stav 4. ZIP BD. Međutim, bez obzira na koji od dva navedena načina tražilac izvršenja čini obezbjeđenje ispunjenja obaveze, morao bi da shodno članu 30. stav 5. ZIP BD da dokaže ispunjenje svoje obaveze na način i u skladu sa odredbom člana 30. stav 1. i 2. istog zakona, iz čega proizilazi da se dokazivanje obezbjeđenja ispunjenja obaveze vrši polaganjem javne isprave ili po zakonu ovjerene privatne isprave, a u slučaju njihovog izostanka pravosnažnom odlukom parničnog suda, koje pravilo se primjenjuje i na dokazivanje ispunjenja obaveze kao i na dokazivanje njenog obezbjeđenja. Apelacioni sud je takođe ukazao da ukoliko bi apelant nastojao da ispunjenje svoje obaveze obezbjedi polaganjem predmeta te obaveze kod suda, morao bi da to učini poštujući pravila vanparničnog postupka o sudskom depozitu kako to po ocjeni ovog suda pravilno ističe izvršenik, a ako ne na taj način onda na drugi pogodan način uvažavajući zahtjeve za prilaganje odgovarajućih dokaznih sredstava, kako je to već naprijed navedeno. Prema tome, Apelacioni sud je zaključio da u skladu sa odredbom člana 46. stav 1. tačka 8. ZIP BD izvršenik u prigovoru izjavljenom protiv rješenja o izvršenju osnovano ističe, da je isto doneseno prije ispunjenja uzajamne obaveze apelanta prema izvršeniku (okolnost koja spriječava izvršenje) pa je stoga postupajući u skladu sa članom 48. stav 2. navedenog zakona odlučio kao u izreci ovog rješenja.
5. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelnt navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 30. stav 3. ZIP BD. Ističe da nije sporno da je imao obavezu prema izvršeniku predaje u posjed stana, međutim smatra da navedena odredba zakona propisuje da će sud odrediti izvršenje. Dakle, ističe da je drugostepeni sud bio dužan da odbije prigovor izvršenika, i da predmet vrati prvostepenom sudu, uz uputu da se istovremeno isupni i njegova obaveza i obaveza izvršenika. Osim toga apelant smatra da u skladu sa odredbom člana 164. navedenog zakona izvršenje se provodi i na način da se preda ključ od predmetnog stana,i da tu radnju provodi izvršni organ provjeravajući autentičnost ključa od predmetnog stana, da se isti stavlja u sudski depozit shodno odredbi člana 109. ZIP a zatim kada izvršenik preda novac, onda se izvršna radnja uzajamno izvršava na način da se njemu kao tražiocu izvršenja predaje novac a izvršeniku se predaje u posjed stan. Takođe navodi da je osporenom odlukom suda potraživanje apelanta iz izvršne isprave njegova nesporna imovina, i da je mu Apelacioni sud donošenjem navedene odluke povrijedio pravo na imovinu.
6. Zakon o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. (6) Podnesci u izvršnom postupku podnose se u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranku.
Član 30. (1) Izvršenje koje zavisi od prethodnog ispunjenja neke obaveze potražitelja izvršenja ili od nastupanja nekog uslova, određuje se ako potražitelj izvršenja javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je obavezu ispunio odnosno da je uslov nastupio. (2) Ispunjenje obaveze odnosno nastupanje uslova dokazuje se pravosnažnom odlukom donesenom u parničnom postupku, ako potražitelj izvršenja, nije u mogućnosti da to dokaže na način određen u stavu 1.ovog člana. (3) Ako je izvršenik po izvršnoj ispravi dužan da ispuni obavezu, uz uslov da se istovremeno ispuni obaveza prema njemu, sud će odrediti izvršenje ako potražitelj izvršenja podnese dokaz da je obezbjedio ispunjenje svoje obaveze. (4) Smatra se da je potražitelj izvršenja obezbjedio ispunjenje svoje obaveze, u smislu stava 3 ovog člana, ako je predmet obaveze položio kod suda ili u istom cilju postupio na drugi pogodan način. (5) Potražitelj izvršenja koji tvrdi da je svoju obavezu već ispunio treba to i da dokaže na način predviđen u stavovima 1 i 2 ovog člana.
Član 46. stav 1. tačka 8. (1) Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:
8. ako nije ispunjen uslov koji je određen izvršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano,
Član 164. stav 2. (2) Na čuvanje stvari na odgovarajući se način primjenjuju odredbe člana 109 ovog zakona.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović