Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3421/08 (I. N.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uknjižba
- Prekid postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 378
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 24
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3421/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3421/08, rješavajući apelaciju Ismeta Nadarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Nadarevića u predmetu Općinskog suda u Cazinu broj P-304/04, u odnosu na povredu prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Nadarevića u predmetu Općinskog suda u Cazinu broj P-304/04, odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Nadarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Glogovca, Općina Cazin, koga zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 27. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), pod brojem P. 304/04.
2. Apelant i njegova supruga Emina Huremagić su 29. novembra 2004. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv Husnije Puškara i Elkasa Suljića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i uknjižbe. Tužbom su tražili da sud donese presudu o utvrđenju vlasništva te uknjižbi nekretnina označenih kao k. č. broj 57/12, oranica, „Rovnjak“ površine 1.780 m2, upisana u Z. K. Ul. broj 833 K. O. Ćoralići (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), a na temelju čl. 24. i 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 6/98). U tužbi su naveli da su na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenoga 21. septembra 2004. godine kupili od prodavca Sulejmana Osmanagića sporne nekretnine ali da su tuženi u zemljišnim knjigama upisanui kao suvlasnici tih nekretnina.
3. Nakon toga, Općinski sud je donio rješenje broj P:-304/04 od 9. septembra 2005. godine kojim je od tuženih zatražen odgovor na tužbu. U ovom rješenju je navedeno da u odgovoru na tužbu tuženi mogu istaći eventualne procesne pretpostavke i izjasniti se da li priznaju ili osporavaju postavljeni tužbeni zahtjev.
4. Nakon toga, apelant je 29. augusta 2006. godine izvršio dopunu i ispravku tužbe u kojoj je naveo i ostale tužene označene u ispravci i dopuni tužbe brojevima od 1-15, a koji su proglašeni zakonskim nasljednicima iza Suljić Elkasa. Naime, po smrti Suljić Elkasa u posjedu nekretnina su ostali njegovi sinovi i kćeri, kao zakonski nasljednici iza svoga oca. Kako zakonski nasljednici iza umrlog Suljić Elkasa nisu odmah mogli provesti ostavinsku raspravu, kao vangruntovni vlasnici predmetnih nekretnina, prodali su iste Osmanović Sulejmanu. Nakon smrti Osmanović Sulejmana za zakonske nasljednike su proglašena njegova djeca koji su izvršili vansudsku diobu nasljeđene imovine iza roditelja tako da su, kako je navedeno u ispravci i dopuni tužbe, predmetne nekretnine izvršenom diobom pripale Osmanović (Sulejmana) Sulejmanu, ostaviočevom sinu, a pri diobi dobile oblike i površinu prikazanu u predmetnoj tužbi. Kako je Osmanović (Sulejmana) Sulejman stekao pravo sticanja isključivog vlasništva na predmetnoj parceli, a potom apelant stekao pravo suvlasništva od ½ kupovinom predmetne nekretnine od isključivog vlasnika, to su, radi utvrđenja vlasništva morali podnijeti tužbu protiv lica upisanih u zemljišnoknjižnom ulošku broj 833 k.o Ćoralići, kao evidentiranih suvlasnika predmetnih nekretnina. Nakon smrti Suljić Huseina sina Suljić Elkaza ostali su zakonski nasljednici tako da se na položaj jedinstvenih suparničara u ovom predmetu kao lica pasivne legitimacije navedeni Puškar Husnija i zakonski nasljednici iza umrlog Suljić (Ibrahima) Elkaza odnosno kao tuženi u ovom predmetu.
5. Apelant je 17. aprila urgirao uzimanje predmeta u rad te je u spis dostavio njegovog prava na građenje na istim, pa je u spis predmeta priložano i Rješenje Službe za urbanizam i zaštitu okoline Općine Cazin broj 04-23-1376/07 od 30. maja 2007. godine kojom se produžava važnost urbanističke saglasnosti broj 05-23-487/06 od 25. aprila 2006. godine sa rokom važenja do 25. aprila 2008. godine a koja je izdata apelantu radi izgradnje stambenog objekta na spornim nekretninama.
6. Nakon toga, apelant je 13. maja 2008. godine i 12. augusta 2008. godine podnio urgenciju u cilju da se predmet pred Općinskim sudom okonča.
7. Apelant je 17. novembra 2006. godine dostavio Rješenje JU Centra za socijalni rad broj 03/11-
916-UP1/06 od 2. novembra 2006. godine kojim je za tužene Suljić (Elkasa) Ibrahimu, Suljić (Smaila) Ismiru, Suljić (Smaila) Safetu i Suljić (Arifa) Elkasu kao staralac za poseban slučaj određen Suljić Emir iz Donje Koprivne. Dostavljajući navedeno rješenje, apelant je tražio hitno zakazivanje ročišta i rješavanje predmeta.
8. Aktom broj P-304/04 od 24. decembra 2008. godine, Općinski sud je zatražio izvod iz matične knjige umrlih za Suljić (Ibrahima) Elkasa od Matičnog ureda iz Donje Koprivne.
9. Mjesni ured iz Donje Koprivne je aktom broj 03-13-298/09 od 6. februara 2009. godine dostavio izvod iz Matične knjige umrlih iz kojeg je vidljivo da je tuženi Suljić (Ibrahima) Elkas umro u Zagrebu 25. marta 1964. godine.
10. Općinski sud je rješenjem broj P-304/04 od 12. februara 2009. godine utvrdio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari zbog smrti tuženog Suljić (Ibrahima) Elkasa iz Donje Koprivne. Sud je utvrdio da će postupak nastaviti kada nasljednik ili staralac zaostavštine preuzme postupak ili kad ih na prijedlog protivne strane pozove da to učine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku parničnog postupka utvrđeno da je tuženi umro 25. marta 1964. godine u Zagrebu, a da u ovoj pravnoj stvari nije imao punomoćnika, pa je Općinski sud, primjenjujući odredbu člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06: u daljnjem tekstu: ZPP-a FBiH) odlučio kao u dispozitivu. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je protiv ovog rješenja dozvoljena žalba Kantonalnom sudu u Bihaću u roku od 30 dana od dana njegovog prijema.
11. Ustavni sud je 15. marta 2011. godine od Općinskog suda zatražio da mu se na uvid dostavi spis Općinskog suda broj P-304/04, a u kojem je postupak prekinut Rješenjem Općinskog suda broj P-
304/04 od 12. februara 2009. godine zbog smrti tuženog, a koje je je punomoćniku apelanta dostavljeno 17. februara 2009. godine. Na temelju uvida u spis utvrđeno je da apelant protiv rješenja o prekidu postupka nije ulagao žalbu u zakonom ostavljenom roku, kao i da nije podnosio prijedlog za nastavak postupka. Ovo je vidljivo iz spisa u kojem ne postoji žalba i gdje je navedeno da je Rješenje o prekidu postupka broj P-304/04 od 12. februara 2009. godine postalo pravosnažna 20. marta 2009. godine.
12. Apelant smatra da mu je u postupku koji je pokrenuo zbog utvrđenja i uknjižbi spornih nekretnina i koji nije okončan ni nakon četiri godine i dva mjeseca povrijeđeno pravo na pravično suđenje garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da „razloge podnošenja apelacije vidi u povredi prava na 'suđenje u razumnom roku' […] iz razloga što je nedopustivo dugo traje postupak uslijed nezakazivanja ročišta od strane Općinskog suda“. Apelant je nadalje naveo da je sa svojom suprugom faktički i isključivi posjednik spornih nekretnina te da ima pravni interes da bude evidentiran i kao vlasnik istih, pa je pred Općinskim sudom pokrenuo tužbu koja se pred sudom vodi pod brojem P-
304/04. Tužba je kod suda primljena 29. novembra 2004. godine i od tada Općinski sud, kako je naveo apelant, nije preduzeo niti jednu pravnu radnju u cilju okončanja predmeta, iako je ulagao i dvije urgencije za hitno zakazivanje ročišta. Vezano za razuman rok apelant je naveo da „vođenje postupka koje rezultira neizvjesnošću kada će on biti završen predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku“, pošto tada postaje upitno da li će i kad stranka imati konačnu sudsku odluku. Apelant je naveo da je mlad čovjek, da je zajedno sa suprugom kupio sporne nekretnine za izgradnju porodičnog objekta, ali zbog nezakazivanja rasprave isti ne mogu pokrenuti postupak radi izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole. Apelant traži od Ustavnog suda da naloži Općinskom sudu hitno okončanje postupka kao i da apelantu isplati odgovarajući iznos nematerijalne štete. Dopustivost prima facie
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Apelant smatra da mu je u postupku koji je pokrenuo zbog utvrđenja i uknjižbi spornih nekretnina i koji nije okončan ni nakon četiri godine i dva mjeseca povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Vezano za razuman rok apelant je naveo da „vođenje postupka koje rezultira neizvjesnošću kada će on biti završen predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku“, pošto tada postaje upitno da li će i kad stranka imati konačnu sudsku odluku.
16. U odnosu na navode apelanta da nije imao pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
17. U konkretnom slučaju se radi o postupku o utvrđenju vlasništva te uknjižbe spornih nekretnina na ime apelanta. Iako se radi o predmetu u kojem je utvrđeno da je tuženi Suljić (Ibrahima) Elkas umro još 1964. godine, pa su kao tuženi označeni njegovi zakonski nasljednici, i gdje je trebalo razriješiti imovinsko-pravne odnose između tih lica, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu.
18. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud rješenjem broj P: 304/04 od 9. septembra 2005. godine zatražio da tuženi dostavi pismeni odgovor na tužbu, a rješenjem broj 03/11-916-UP1/06 od 2. novembra 2006. godine je određen staralac za poseban slučaj. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se pravo na pravičan postupak sastoji i u tome da se svim licima obezbijedi razuman rok u odlučivanju u njegovim građanskim pravima i na taj način obezbjedi nesmetan pristup pravdi. Konkretno, Općinski sud je donio rješenje broj P:-304/04 od 9. septembra 2005. godine kojim je od tuženih zatražen odgovor na tužbu. Osim navedenih pravnih radnji, aktom broj P-304/04 od 24. decembra 2008. godine, Općinski sud je zatražio da izvod iz matične knjige umrlih za tužene od Matičnog ureda iz Donje Koprivne. Mjesni ured iz Donje Koprivne je aktom broj 03-13-298/09 od 6. februara 2009. godine dostavio izvod iz Matične knjige umrlih iz kojeg je vidljivo da je tuženi Suljkić Elkas umro u Zagrebu 25. marta 1964. godine pa je Općinski sud donio rješenje broj P-304/04 od 12. februara 2009. godine kojom je, zbog smrti jednog od prvobitno označenih tuženih, na osnovu člana 378. stav
1. ZPP prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari. Međutim iz stanja spisa proizilazi da apelant protiv rješenja o prekidu postupka nije izjavio žalbu niti je, premda je dakle to rješenje doneseno prije više od dvije godine i osam mjeseci, u smislu relevantnih odredbi ZPP FBiH (član 381.) zatraži nastavak prekinutog postupka,.
19. Kad je riječ o apelantovom doprinosu dužini postupka, Ustavni sud je utvrdio da je apelant u toku postupka više puta da se nastavi rad na predmetu, da je na incijativu apelanta, Rješenjem JU Centra za socijalni rad broj 03/11-916-UP1/06 od 2. novembra 2006. godine, tuženim je kao staralac za poseban slučaj određen Suljić Emir iz Donje Koprivne. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se sporna dužina trajanja postupka do donošenja rješenje o prekidu postupka ne može pripisati apelantu, jer je počevši od pokretanja postupka i podnošenja urgencija da se počne rješavati predmet iskazao neophodnu zainteresiranost za ishod spora. Međutim, ovaj zaključak se ne odnosi na ponašanje apelanta nakon donošenja predmetnog rješenja budući da apelant prema stanju spisa nije izjavio žalbu na rjšenje o prekidu postupka niti je tražio nastavak prekinutog postupka
20. Ustavni sud u vezi sa navodima apelacije o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku smatra neophodnim prvenstveno naglasiti da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantira apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uvjeta neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 16. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke o meritumu spora što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kada dođe do prekida postupka, a stranke ne iskoriste zakonske mogućnosti za njegov nastavak, ne podnoseći, između ostalog ni pravni lijek protiv rješenja o prekidu, bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje. Takvim postupanjem Ustavni sud biovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku o meritumu spora što u konkretnom slučaju nije moguće budući da daljnji rad na ovom predmetu, obzirom na dispoziciju stranaka u parničnom postupku, ne zavisi od redovnih sudova već upravo od apelanta.
21. Konačno, Ustavni sud primjećuje da apelant protiv rješenja o prekidu postupka nije koristio nikakav pravni lijek, zbog čega to rješenje ne može biti predmet ocjene Ustavnog suda jer nisu ispunjene procesne pretpostavke propisane članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. S druge strane, iz predmeta se može zaključiti da je redovni sud preduzimao određene radnje, iz čega proizilazi da se dužina predmetnog postupka ne može isključivo staviti na teret Općinskog suda Stoga, budući da je na snazi pravosnažno rješenje o prekidu postupka, Ustavni sud smatra da ne može naložiti Općinskom sudu da donese odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu, jer nastavak postupka, kako je to naprijed navedeno, zavisi isključivo od apelanta.
22. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 16. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka od četiri godine i dva mjeseca, kao i ponašanje Općinskog suda i apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na dužinu postupka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Preuranjenost
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
24. Prema odredbama člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
25. U konkretnom slučaju apelant se, osim prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje, žali i na pravo na imovinu u predmetu koji je rješenjem Općinskog suda broj P-304/04 od 12. februara 2009. godine prekinut. S obzirom da rješenje o prekidu postupka nije konačna odluka, nego predstavlja fazu parničnog postupka čiji nastavak zavisi od stranaka u postupku, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u tom dijelu preuranjena.
26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović