Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3437/08 (N. S.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3437/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3437/08, rješavajući apelaciju Nade Samardžić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Samardžić podnesena zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-I-07-000178 od 20. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Samardžić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Novog Sada, Republika Srbija, koju zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnijela je 27. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nepostupanja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) po Rješenju o izvršenju broj 071-
0-I-07-000178 od 20. marta 2007. godine..
2. Presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda broj Mal-490/03 od 8. februara 2005. godine obavezano je Ministarstvo pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantkinji isplati iznos od 2.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. novembra 2001. godine pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 535,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je apelantkinja podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate jer je više puta bila angažovana kao advokat za zastupanje po službenoj dužnosti u krivičnim i vanparničnim postupcima koji su se vodili pred Osnovnim sudom u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: sud), a za obavljeni posao nikada joj nije isplaćena naknada, iako je obračun-fakture dostavila sudu 27. jula 2001. godine i 5. novembra 2001. godine na ukupan iznos od 2.800,00 KM. Osnovni sud je naveo da se apelantkinja usmeno i pismeno obraćala predsjedniku suda i tuženom, ali da joj i pored toga dug nije isplaćen. Kako je u obrazloženju istaknuto, u odgovoru na tužbu zakonski zastupnik tuženog je u cijelosti priznao tužbeni zahtjev, te predložio da se donese presuda po osnovu priznanja. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je, uz primjenu odredbi člana 65 i člana 180 Zakona o parničnom postupku, donio presudu po osnovu priznanja.
3. Apelantkinja je 22. januara 2007. godine podnijela prijedlog Osnovnom sudu protiv tuženog kao izvršenika za dozvolu izvršenja Presude po priznanju tog suda broj Mal-490/03 od 8. februara 2005. godine. U prijedlogu za izvršenje predloženo je izvršenje zapljenom novčanih sredstava sa žiro računa Trezora kod Razvojne banke Jugoistočne Evrope a.d. Banjaluka.
4. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 071-0-I-07-000178 od 20. marta 2007. godine odredio predloženo izvršenje.
5. Apelantkinja je podneskom od 3. oktobra 2008. godine od Osnovnog suda zatražila prioritetno postupanje po rješenju o izvršenju budući da, kako je u podnesku istaknuto, svakim danom trpi štetu zbog odlaganja izvršenja.
6. Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) je podneskom od 23. januara 2009. godine obavijestilo Ustavni sud da je Ministarstvo, i pored toga što pravosnažnom presudom nije utvrđena njegova obaveza već obaveza tuženog (Ministarstvo pravde Republike Srpske), primilo rješenje o određivanju izvršenja Osnovnog suda sredinom 2007. godine, a da se zbog velikog broja primljenih sudskih rješenja izvršenja vrše redoslijedom primanja i evidentiranja, te da će apelantkinjino potraživanje uskoro u cijelosti biti izvršeno.
7. Podneskom od 10. avgusta 2011. godine Ministarstvo finansija je obavijestilo Ustavni sud da je rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 2. marta 2007. godine izvršeno 28. januara 2009. godine, a što je potvrdila i apelantkinja podneskom u kom je istakla da je izvršenje u cijelosti sprovedeno.
8. Apelantkinja se žali da su joj zbog neizvršenja rješenja o izvršenju povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U navodima apelacije je, između ostalog, istaknuto da je nepostupanje Ministarstva finansija, Sektora za trezor, po pravosnažnom sudskom rješenju o izvršenju bez ikakvog opravdanja i potpuno u suprotnosti sa principom vladavine prava koji je Bosna i Hercegovine preuzela prihvatanjem Evropske konvencije. Ovo nepostupanje Ministarstva finansija, kako se u apelaciji navodi, ne može se opravdati ni Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga na koji se Ministarstvo finansija često poziva u sličnim situacijama, budući da apelantkinjino potraživanje ne proizilazi iz osnova materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava. Apelantkinjino potraživanje je dug tuženog koji je nastao daleko poslije okončanja rata. U vezi sa navedenim apelantkinja se pozvala na praksu Ustavnog suda izraženu u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine u kojoj je, između ostalog, zaključeno da upravni organi moraju poštovati pravosnažne presude sudova, te da država ne može donositi zakone kojim će stopirati izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti sa principom vladavine prava, a zatim i sa pravom na pravično suđenje. Na kraju je apelantkinja predložila da Ustavni sud, zbog štete koja joj se još uvijek čini zbog nepostupanja u izvršnom postupku, obaveže Osnovni sud i Ministarstvo finansija da joj isplate novčani iznos od 10.000,00 KM.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
10. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Apelantkinja smatra da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu prekršeni zbog toga što predmetni izvršni postupak nije sproveden u razumnom roku. Ustavni sud zapaža da u vrijeme podnošenja apelacije izvršni postupak nije bio okončan, ali da je, u međuvremenu, tokom postupka pred Ustavnim sudom, predmet u cijelosti okončan.
12. Ustavni sud napominje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaji broj 2002-I, stav 38).
13. U konkretnom slučaju apelantkinja se žali da je izvršni postupak pred nadležnim sudom koji je pokrenut radi izvršenja pravosnažne presude po osnovu priznanja trajao neopravdano dugo, budući da ni Osnovni sud, a ni Ministarstvo finansija nisu preduzeli ništa da se izvršni postupak okonča. Sem toga, apelantkinja je izrazila bojazan da njeno potraživanje neće biti uopšte isplaćeno po pravosnažnoj presudi već da će se Ministarstvo finansija, kako je to često činilo i još uvijek čini u sličnim situacijama, pozvati na Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga, što je za apelantkinju apsolutno neprihvatljivo. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja predmetni izvršni postupak pokrenula podnoseći Osnovnom sudu prijedlog za dozvolu izvršenja 22. januara 2007. godine, da je Osnovni sud o prijedlogu odlučio 20. marta 2007. godine rješenjem kojim je odredio predloženo izvršenje, te da je izvršni postupak u cijelosti okončan 28. januara 2009. godine isplatom cjelokupnog iznosa, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po pravosnažnoj presudi, tako da je izvršni postupak od momenta podnošenja prijedloga do konačnog izvršenja trajao godinu i jedanaest mjeseci. Međutim, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta i činjenicu da Ministarstvo finansija nije učestvovalo u parničnom postupku, niti je bilo označeno kao izvršenik u rješenju o izvršenju, da je rješenje o dozvoli izvršenja prvo dostavljeno tuženom kao izvršeniku, a tek naknadno (sredinom 2007. godine) Ministarstvu finansija koje je postupilo po pravosnažnoj odluci Osnovnog suda, te s obzirom na veliki broj predmeta koji čekaju na izvršenje, na šta je Ministarstvo finansija u svom podnesku ukazalo, taj se rok, bez obzira na činjenicu da se radi o hitnom postupku, ne može smatrati neopravdano dugim. Naime, imajući u vidu da je Osnovni sud u relativno kratkom roku postupio po prijedlogu za izvršenje donoseći rješenje o dozvoli izvršenja koje je proslijedio na izvršenje, Ustavni sud u postupanju Osnovnog suda ne vidi nikakvu očiglednu pasivnost u postupanju u predmetnom izvršnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je apelantkinjino potraživanje u cijelosti namireno tokom januara 2009. godine, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku u okviru značenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti je zbog toga povrijeđeno apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Ustavni sud zapaža da se apelantkinja neosnovano poziva na praksu Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) jer u konkretnom slučaju nije bilo nikakvih naznaka od Ministarstva finansija da će se presuda izvršiti u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga, na šta je apelantkinja očigledno (prima facie) neosnovano ukazivala, budući da je apelantkinjino potraživanje izvršeno u cijelosti prema pravosnažnoj presudi Osnovnog suda.
15. U vezi sa apelantkinjinim navodima o pravu na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantkinja nije izjasnila po kom osnovu i u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali se može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije na bilo koji način učinila vjerovatnim da je diskriminisana u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom. Ustavni sud ističe da ovakvi navodi ne pokreću pitanje prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U odnosu na apelantkinjin zahtjev za naknadu štete u iznosu od 10.000,00 KM, Ustavni sud podsjeća da je, prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ovlašćen da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva jer je očigledno (prima facie) neosnovana, to apelantkinji ne pripada pravo na naknadu štete.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović