Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-345/09 (M. B.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-345/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 345/09, rješavajući apelaciju Marice Biogradlija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Biogradlija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001180 od 6. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marica Biogradlija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Busovače podnijela je 5. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

001180 od 6. novembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-241/05 od 28. novembra 2005. godine obavezana je Općina Busovača (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime naknade štete, zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora za period od 11. septembra 1999. godine do 18. avgusta 2000. godine, isplati mjesečno iznos od 475,00 KM, što ukupno iznosi 5.335,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 1.725,80 KM počev od 1. januara 1999. godine do isplate i sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 3.610,00 počev od 1. januara 1999. godine do isplate, kao i da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 626,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Višak postavljenog apelantičinog tužbenog zahtjeva je odbijen.

3. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijele apelantica i tužena. Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 006-0-Gž-06-000 104 od 28. marta 2007. godine apelantičinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se tužena obavezuje da apelantici na ime naknade za korištenje poslovnog prostora za period od 1. januara 1996. godine do 18. avgusta 2000. godine isplati mjesečno iznos od 475,00 KM, što ukupno iznosi 26.362,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom kao što je bliže označeno u dispozitivu presude, kao i da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.761,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak apelantičinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen. Žalba tužene je odbijena kao neosnovana.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantica vlasnica poslovnog prostora koji se nalazi u Busovači, površine 47,5 m2, da je apelantica u predmetnom poslovnom prostoru obavljala ugostiteljsku djelatnost do izbijanja ratnih sukoba između Armije BiH i HVO-a, da je poslovni prostor u toku trajanja rata proglašen napuštenim od organa tužene, da je apelantica podnijela zahtjev za povrat poslovnog prostora 11. maja 1999. godine i da joj ga je tužena vratila u posjed 18. avgusta 2000. godine. Dalje je utvrđeno da je 1. januara 2006. godine tužena kao zakupodavac dala u zakup Anti Jezilđiću kao zakupoprimcu apelantičin poslovni prostor za ugovorenu zakupninu, te da je u to vrijeme uobičajena zakupnina na poslovnim prostorima u Busovači iznosila 10,00 KM po metru kvadratnom.

5. Na tako utvrđeno činjenično stanje, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio stav da je tužena samo za period od 11. septembra 1999. godine (kada je apelantici trebala vratiti u posjed predmetni poslovni prostor po odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana) do 18. avgusta 2000. godine (kada joj je vraćen poslovni prostor) obavezna apelantici isplatiti naknadu za korištenje poslovnog prostora.

6. Naprotiv, po mišljenju Kantonalnog suda, apelantica kao vlasnik poslovnog prostora koji je u toku ratnog stanja privremeno dat na korištenje drugoj osobi može u parnici zahtijevati naknadu za korištenje za period nakon prestanka ratnog stanja po propisima o sticanju bez osnova. Dalje je Kantonalni sud istaknuo da apelantica ne temelji svoj tužbeni zahtjev na zakupnom odnosu sa tuženom, dakle, ne zahtijeva plaćanje zakupnine, već potražuje naknadu zbog toga što je tužena njen poslovni prostor koristila bez ugovora o zakupu. U takvim okolnostima Kantonalni sud smatra da je osnovanost tužbenog zahtjeva mogla jedino biti ocijenjena kroz primjenu člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema navedenoj odredbi, apelantica kao vlasnik poslovnog prostora može zahtijevati naknadu od tužene koja je njen poslovni prostor upotrebljavala u svoju korist. Prema ustaljenoj praksi, ta naknada za korištenje poslovnog prostora određuje se u visini zakupnine koja je u vrijeme korištenja bila uobičajena u mjestu gdje se poslovni prostor nalazi.

7. Protiv drugostepene presude tužena je podnijela reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 070-

0-Rev-07-001180 od 6. novembra 2008. godine reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da se apelantičina žalba odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.

8. U obrazloženju revizione presude se navodi da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev djelimično osnovan, jer, u smislu člana 12. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list FBiH“ broj 11/98), tužena je bila u obavezi da u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za povrat donese odgovarajuće rješenje, a potom da u sljedećem roku od 90 dana i uvede apelanticu u posjed. Stoga za period u kojem, prema tom zakonskom određenju rokova, tužena nije izvršila povrat, odnosno od 11. septembra 1999. godine do 18. avgusta 2000. godine, prvostepeni sud je obavezao tuženu da apelantici naknadi štetu koja se ogleda u visini izgubljene zakupnine utvrđene u mjesečnom iznosu od 475,00 KM, što za navedeni period čini iznos od ukupno 5.335,20 KM u smislu člana 154. ZOO.

9. Po mišljenju Vrhovnog suda, revizija osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog toga što tužena apelantičinim poslovnim prostorom nije neovlašteno upravljala do 11. septembra 1999. godine, odnosno bez osnove, kako to smatra drugostepeni sud, ako se uzme u obzir utvrđena činjenica da je tužena zaključkom od 10. aprila 1995. godine taj poslovni prostor koji je napušten u ratu stavila pod svoju kontrolu. Stoga, kod nesporne činjenice da je zahtjev za povrat poslovnog prostora apelantica podnijela 11. maja 1999. godine, u smislu člana 219. ZOO, apelantica ima pravo da joj tužena naknadi korist koju je imala od upotrebe tih prostorija od dana kada je tužena po Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana bila dužna donijeti rješenje o povratu i uvesti apelanticu u posjed, odnosno od 1. septembra 1999. godine do 18. avgusta 2000. godine. Međutim. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud utemeljio svoju presudu na odredbi koju nije trebalo da primijeni (član 154. ZOO), ali da je odluka pravilna. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji ako bi uz pravilnu primjenu materijalnopravne odredbe (člana 219. ZOO) valjalo donijeti jednaku odluku.

10. Po nalaženju Vrhovnog suda, drugostepeni sud, iako se pravilno pozvao na pravni osnov dosude iz člana 219. ZOO, nepravilno je primijenio navedenu odredbu na štetu tužene, što je u reviziji osnavano ukazano. Istaknuto je da je, zbog razloga datih u obrazloženju drugostepene presude, vidljivo da je drugostepeni sud imao u vidu pravni stav koji je Vrhovni sud objavio u Biltenu sudske prakse (1/98) u povodu donošenja Presude broj Pž-295/97 od 20. januara 1998. godine. Međutim, pri tome je, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud previdio da je taj stav vezan za navedenu presudu koja je donesena prije nego je stupio na pravnu snagu Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list FBiH“ broj 11/98).

11. Istaknuto je da se, u pogledu privremeno napuštenih nekretnina u svojini građana, odnos vlasnika te nekretnine i općine po stupanju na pravnu snagu navedenog zakona (11. april 1998. godine) ocjenjuje i prosuđuje po tom zakonu. Stoga, imajući u vidu da je apelantica zahtjev za povrat svog poslovnog prostora podnijela 11. maja 1999. godine, dakle, u vrijeme kada je na pravnoj snazi i u primjeni bio taj zakon, to je, po mišljenju Vrhovnog suda, reviziju valjalo uvažiti.

12. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, smatra da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Ističe da revizijski sud samo površno analizira dokaze i za svoju odluku daje razloge koji ne stoje ni pravno, ni moralno. Smatra da je Vrhovni sud, rješavajući o reviziji tužene, očigledno zaobišao činjenicu da je na ovim prostorima bio rat, da je najgore bilo u pojedinim općinama i odnos vlasti prema građanima koji su bili druge nacionalnosti u odnosu na vladajuću elitu u toj općini. Po apelantičinom mišljenju, revizijski sud zanemaruje općepoznatu situaciju da su u spornom periodu, kada vlasti nisu funkcionisale, te kada su građani bez jasnih uputa, a pogotovo oni neupućeni, svoja prava najprije ostvarivali posredstvom međunarodnih organizacija, prvenstveno UNHCR-a koji se slobodno mogao kretati, te da su te organizacije prikupljale zahtjeve građana kako bi ih predale općini. Navodi da bi bilo poželjno da je u tom periodu funkcionisao Vrhovni sud kako bi mogao dati upute međunarodnim organizacijama da traže potvrdu o prijemu zahtjeva od nesavjesnih i zlonamjernih državnih službenika. Apelantica je istakla da je, nakon pravomoćnosti drugostepene odluke, sa tuženom zaključila vansudsku nagodbu o izmirenju duga prema drugostepenoj presudi, pa je tako tužena apelantici isplatila iznos koji je naveden u drugostepenoj presudi.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-345/09 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio