Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3482/11 (F. K. iz Olova, N. P. iz Goražda, E. B. iz Sarajeva i drugi)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3482/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3482/11, rješavajući apelaciju Fahrudina Klisa i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Fahrudina Klisa, Nihada Palduma, Edina Bećirevića, Zije Kajmovića, Elvira Zerde, Emira Sinanovića, Reufa Hode, Senada Hozića, Salke Ploče, Ermina Milvića, Nusreta Jašarevića, Muamera Hrnića i Mehe Heće podnesene protiv:
- presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 051174 10 RSz od 15. jula 2011. godine, broj 65 0 Rs 050818 10 RSz od 8. juna 2011. godine, broj 65 0 Rs 048351 10 RSz od 20. jula 2011. godine, broj 65 0 Rs 049831 11 Rsz od 20. jula 2011. godine i broj 65 0 P 064975 09 Gž od 11. jula 2011. godine i
- presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051174 05 P od 23. oktobra 2009. godine, broj 65 0 P 050818 05 P od 10. jula 2009. godine, broj 65 0 P 048351 10 P 2 od 2. jula 2010. godine, broj 65 0 P 049831 05 P od 25. juna 2010. godine i broj 65 0 P 064975 05 P od 14. januara 2009. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Fahrudin Klis iz Olova, Nihad Paldum iz Goražda, Edin Bećirević iz Sarajeva, Zijo Kajmović iz Sarajeva, Elvir Zerdo iz Visokog, Emir Sinanović iz Sarajeva, Reuf Hodo iz Sarajeva, Senad Hozić iz Sarajeva, Salko Pločo iz Sarajeva, Ermin Milvić iz Sarajeva, Nusret Jašarević iz Sarajeva, Muamer Hrnić iz Zenice i Meho Hećo iz Goražda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. septembra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojoj će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3482/11. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3482/11, AP 3483/11, AP 3484/11, AP 3490/11 i AP 3499/11.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Apelanti su u 2005. godini tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) kao poslodavca radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, i to razlike naknade za topli obrok za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, a koje su trebali primiti u skladu sa Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00) i Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U obrazloženjima presuda Općinskog suda, navedenih u izreci ove odluke, navedeno je da je član 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00) temeljni akt kojim se reguliše obim prava i obaveza između uposlenika i poslodavca, a kojim je određeno da zaposlenik ima pravo na naknadu u toku rada ukoliko se ishrana ne obezbjeđuje kod poslodavca, zaposleniku se obezbjeđuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25 % od prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Po mišljenju Općinskog suda, odredba člana 31. Kolektivnog ugovora preciznije određuje način određivanja visine novčane naknade toplog obroka, ali ne isključuje mogućnost da poslodavac može da se opredijeli i da topli obrok uposlenicima obezbjeđuje vlastitim sredstvima i u vlastitim prostorijama. S obzirom na to da je nespornim tokom postupka utvrđeno da je tuženi osigurao apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizlazi da im ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok.
5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama tužitelja, donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je žalbe odbio i prvostepene presude potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka. Kantonalni sud je potvrdio pravilnost primjene materijalnog prava, budući da je u konkretnom slučaju nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici.
6. U apelaciji broj AP 3499/11 Kantonalni sud je osporenom presudom žalbu apelanta Mehe Heće djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, kojom je apelant obavezan tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM, na način da je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju osporene presude je navedeno da je članom 42. Zakona o pravobranilaštvu FBiH («Službene novine FBiH» br. 2/95, 12/98, 18/00 i 61/06) propisano da Pravobranilaštvo za zastupanje pred sudovima ima pravo na naknadu troškova koji se odnose na sve stvarne izdatke, kojih u ovom slučaju nije bilo, pa je zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka sud odbio primjenom člana 395. ZPP a u vezi sa članom 42. Zakona o pravobranilaštvu FBiH.
7. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, koja odgovaraju pravima iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu ovih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ističu da su uskraćeni za razliku naknade za topli obrok s obzirom na to da vrijednost osiguranog toplog obroka tužene u matičnoj jedinici nikako nije iznosila 10 KM. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, zaključivši da im ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca. Vezano za ove navode, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 2651/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao slično pravno pitanje pri čemu je zaključeno da se stav redovnih sudova zasniva na relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan zato što je tokom postupka nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici poslodavca, pa im zbog toga, u smislu odredbe člana 31. Kolektivnog ugovora i člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca.
11. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto apelantima ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 2651/09.
12. Apelanti, između ostalog, navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da se navodi apelanata o povredi ovog prava u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je ove navode ocijenio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović