Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3485/11 (S. M. iz Olova, A. R. iz Sarajeva, M. V. iz Trnova, M. H. iz Sarajeva, J. H. iz Zenice, N. D. iz Ilidže i drugi)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3485/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3485/11, rješavajući apelaciju Sakiba Muminovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Sakiba Muminovića, Almira Roge, Mirsada Vatrića, Mirsada Homoraša, Jasmina Hodžića, Nermina Dedića, Adema Heraka, Namira Osmančevića i Hame Hadžića podnesene protiv:
- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043636 11 Rev od 12. jula 2011. godine i broj 65 0 P 049016 11 Rev od 14. jula 2011. godine;
- presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 040982 10 RSz od 15. jula 2011. godine, broj 65 0 Rs 045485 09 Rsz od 24. juna 2011. godine, broj 65 0 Rs 067338 10 Rsz od 8. jula 2011. godine, broj 65 0 Rs 050609 10 Rsz od 8. juna 2011. godine, broj 65 0 Rs 052393 10 Rsz od 8. jula 2011. godine, broj 65 0 Rs 049091 09 Rsz od 24. juna 2011. godine i broj 09 0 Rs 0040958 08 Rsz od 22. juna 2011. godine i
- presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 067338 08 P od 1. oktobra 2009. godine, broj 65 0 P 050609 05 P od 8. januara 2010.
godine i broj 65 0 P 052393 08 P od 9. jula 2009. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Sakib Muminović iz Olova, Almir Rogo iz Sarajeva, Mirsad Vatrić iz Trnova, Mirsad Homoraš iz Sarajeva, Jasmin Hodžić iz Zenice, Nermin Dedić iz Ilidže, Adem Herak iz Goražda, Namir Osmančević iz Busovače i Hamo Hadžić iz Ilidže (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. septembra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojoj će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3485/11. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3485/11, AP 3488/11, AP 3489/11, AP 3491/11, AP
3492/11, AP 3493/11, AP 3494/11, AP 3497/11 i AP 3498/11.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Apelanti su u periodu od 2005. do 2008. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. U zavisnosti od svakog pojedinačnog tužbenog zahtjeva, apelanti potražuju plaće za februar i mart 2001. godinu i regrese za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu. U navodima u tužbi apelanti su se pozvali na Zakon o radu FBiH («Službene novine FBiH» broj 32/00), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i sližbenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00), Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), Zaključak Vlade o listi odgođenih plaćanja iz Budžeta FBiH za 2002. godinu («Službene novine FBiH» broj 64/02) i Zakon o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04). Tužena je u odgovorima na tužbe istakla prigovore zastare potraživanja, te da su tužbe apelanata vezane za prekluzivni rok od godinu dana, odnosno tri godine od dana nastanka potraživanja, shodno čl. 103. i 106. Zakona o radu FBiH.
5. Odlučujući o zahtjevima apelanata, Općinski sud je donio presude kojima je obavezao tuženu (izuzev u predmetima AP 3489/11, AP 3491/11 i AP 3494/11) da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za navedene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama.
6. U predmetima u kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 4, 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene neto plaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je dalje navedeno u obrazloženjima presuda, da li su apelanti izgubili pravo na sudsku zaštitu, budući da tužbe nisu podnijeli u roku od godinu dana od dana dospjelosti svake plaće i regresa, te da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu FBiH. S tim u vezi, navedeno je da je odredbom člana 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Sud je, kako je dalje navedeno, na osnovu uvjerenja tužene utvrdio da tužena apelantima priznaje da im nisu isplaćene plaće i regresi za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, prema mišljenju Općinskog suda, ona se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Budući da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi zahtjevi za isplatu plaća i regresa su usvojeni.
7. U apelacijama AP 3489/11, AP 3491/11 i AP 3494/11 Općinski sud je osporenim presudama odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata Mirsada Vatrića, Mirsada Horomaša i Adema Heraka. U obrazloženju osporenih presuda je navedeno da su predmetna potraživanja apelanata zastarjela u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. Zakona o radu.
8. Odlučujući o žalbama tužene protiv prvostepenih presuda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevu apelanata Kantonalni sud je osporenim presudama (izuzev u predmetima AP 3491/11, AP 3492/11 i AP 3493/11 u kojima su prvostepene presude potvrđene) žalbe tužene uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata odbio kao neosnovane. U obrazloženjima je navedeno da je tužena u žalbama osnovano ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz člana 106. Zakona o radu, budući da su apelanti podnesenim tužbama i postavljenim zahtjevima potraživali isplatu plaća za februar i mart 2001. godine i regrese za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu, a kako su tužbe podnijeli u periodu od 2005. do 2008. godine, to proizilazi da su podnesene nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, pa je samim tim nastupila zastarjelost potraživanja. S tim u vezi, navedeno je da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO-a, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO-a. Pošto su tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata, u smislu člana 106. Zakona o radu, zbog čega je odbio tužbene zahtjeve apelanata.
9. U apelaciji AP 3491/11 Kantonalni sud je osporenom presudom žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je tuženu obavezao da apelantu isplati regres za 2002. g. u iznosu od 400,00 KM uz troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu žalba apelnata odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju osporene presude je navedeno da prigovor zastare koju je istakla tužena nije bio osnovan u odnosu na isplatu regresa za 2002. godinu.
10. U apelacijama AP 3489/11 i AP 3494/11 Kantonalni sud je osporenim presudama žalbe apelanata odbio kao neosnovane i prvostepene presude potvrdio. U obrazloženjima osporenih presuda je navedeno da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. Zakona o radu. Naime, prema shvatanju Kantonalnog suda, Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO-a, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO-a. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, na osnovu člana 226. ZPP-a, odlučio kao u izreci osporenih presuda.
11. U predmetima AP 3492/11 i AP 3493/11 Vrhovni sud je presudama broj 65 0 P 043636 11 Rev od 12. jula 2011. godine i broj 65 0 P 049016 11 Rev od 14. jula 2011. godine uvažio revizije tužene i preinačio presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 043636 09 Gž od 28. januara 2009. godine i presudu Općinskog suda broj 65 0 P 043636 08 P od 29. oktobra 2008. godine (AP 3492/11), odnosno presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 049016 08 Gž od 22. decembra 2008. godine i presudu Općinskog suda broj 65 0 P 049016 07 P od 1. septembra 2008. godine (AP 3493/11), na način da je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata Jasmina Hodžića i Nermina Dedića. U obrazloženju presuda Vrhovni sud je istakao da Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne predstavlja priznanje duga s posljedicom prekida zastarjelosti potraživanja, jer iz sadržaja teksta Zakona ne proizlazi izričito da je priznat dug apelantima kao povjeriocima niti se radi o izjavi koju je potpisalo lice koje je ovlašteno da zastupa dužnika, odnosno tuženu. S obzirom na to, nema prekida zastarijevanja, pa su potraživanja apelanata za isplatu plaća za februar i mart 2001. godine, kao i regresa za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu zastarjela, u smislu odredbe člana člana 106. Zakona o radu.
12. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer sudovi, između ostalog, nisu primjenili odredbe člana 12. ZOO, člana 106. Zakona o radu i člana 387. stav 1. ZOO. Prema tvrdnji apelanata, zastara je prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Stoga, prema mišljenju apelanata, stav sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi kao neosnovani u osporenim presudama potpuno je proizvoljan, jer je tužena priznanjem duga priznala zastarjelu obavezu. Prema navodima apelanata, postupak iz kojih su proizašle osporene presude nije bio pravičan jer su zakoni proizvoljno primijenjeni, dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće ocijenjeni, a osim toga, odstupljeno je od uobičajene prakse sudova povodom pitanja primjene instituta zastarjelosti. Zbog istih razloga, apelanti smatraju i da im je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Vezano za navode apelanata da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da tužena nije objavom listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, izdavanjem potvrda, spiskovima objavljenim na Internetu kao i donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH priznala dug pa da je time došlo do prekida zastare njihovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO-a, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu.
17. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto se uvjerenja, zaključak o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrde, spiskovi objavljeni na Internetu kao i odredbe Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne mogu smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. ZOO-a, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 884/07.
18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović