Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-375/09 („AGROEXPORT“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-375/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. listopada 2011. godine, u predmetu broj AP-375/09, rješavajući apelaciju „AGROEXPORTA“ d.o.o. Gradiška na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „AGROEXPORTA“ d.o.o. Gradiška podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pž-08-000 115 od 27. studenog 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-Ip-07-000 212 od 4.
ožujka 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „AGROEXPORT“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko B. Šavija, odvjetnik iz Gradiške podnio je 6. veljače 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-08-000 115 od 27. studenog 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Ip-07-000 212 od 4. ožujka 2008. godine.
2. Osnovni sud donio je Rješenje broj 072-0-Ip-07-000 212 od 4. ožujka 2008. godine, kojim se dosuđuju i predaju kupcu, apelantu, kao tražitelju izvršenja, nekretnine izvršenika MI „Levita“ a.d. Gradiška (u daljnjem tekstu: izvršenik), precizno označene u dispozitivu rješenja. Istim rješenjem naloženo je zemljišno-knjižnom uredu Osnovnog suda i Katastru Gradiška da izvrši brisanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist izvršenika, upis istog prava u korist apelanta, te brisanje svih prava trećih osoba na predmetnim nekretninama.
3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je istakao da je izvršio spajanje ovog predmeta sa predmetom u kojem je tražitelj izvršenja G.M. protiv istog izvršenika, da je na prvom ročištu za prodaju donio zaključak kojim su predmetne nekretnine prodate za prodajnu cijenu od 1.000.000,00 KM, da kako nije uplaćena kupoprodajna cijena da je pozvao drugog sa liste, odnosno apelanta da uplati ponuđenu kupoprodajnu cijenu od 340.000,00 KM. Nadalje, da je nakon toga zaprimio podnesak u kojem je apelant obračunao svoje glavno i sporedno potraživanje, te troškove postupka. Uz ovaj podnesak apelant je dostavio i nalaz vještaka ekonomsko-financijske struke, prema kojem apelant sa danom 14. veljače 2008. godine potražuje, na ime glavnice sa kamatom, iznos od 249.665,00 KM. Osnovni sud je istakao da nije prihvatio ovaj nalaz vještaka, jer nije uzeta u obzir činjenica da zakon propisuje da se tražitelju izvršenja mogu obračunati kamate najviše u iznosu glavnog potraživanja. Nadalje, kako je apelant uplatio iznos od 81.985,00 KM, to je od apelanta zatražio uplatu ostatka iznosa od 47.163,00 KM koji je apelant uplatio i koji zajedno sa glavnim potraživanjem, sporednim potraživanjem (zakonska zatezna kamata koja dostiže iznos glavnice), troškovima postupka i troškovima zastupanja, čini ukupnu ponuđenu kupoprodajnu cijenu.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud donio je Rješenje broj 011-0-Pž-08-000 115 od 27. studenog 2008. godine kojim je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Istim rješenjem odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za naknadu sastava žalbe. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama članka 4 b) Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 52/06) propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga, te da je ovaj zakon stupio je na snagu 10. lipnja 2006. godine. Nadalje, odredbama članka 4 a) istog zakona propisano je na koji način će se vršiti obračun kamate ako obveza glasi na plaćanje u dinarima, a navedena odredba članka 4 b) odnosi se na obračun kamate na sva potraživanja bez obzira u kojoj valuti glase, tako da apelant neutemeljeno ističe da je ova odredba nastavak odredbe 4 a). Okružni sud je dalje naveo da je navedeni zakon stupio na snagu prije donošenja rješenja o dosudi, odnosno na dan utvrđivanja visine razlike prodajne cijene ovaj zakon bio na snazi, što ukazuje da nisu utemeljeni apelantovi navodi da je retroaktivno primijenjen zakon.
5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da su sudovi umanjili njegovo potraživanje za iznos od 48.163,00 KM pogrešno primjenjujući Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate. Naime, zakoni se primjenjuje na pravne odnose koji nastanu poslije stupanja na snagu tih zakona. U konkretnom slučaju Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate, stupio je na snagu 10. lipnja 2006. godine, tako da se ne može se primijeniti na odnose koji su „okončani“ 2003. godine (presuda Osnovnog suda od 12. ožujka 2003. godine), tj. ne može se retroaktivno primijeniti. U prilog navedenom apelant navodi da se Ministarstvo financija RS-a pismeno izjasnilo u svezi primjene odredbi iz Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate, te zauzelo stav da se navedeni zakon primjenjuje na sva rješenja suda koja nisu postala pravosnažna do stupanja na snagu ovog zakona.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da iz apelacije ne proizilaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović