Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3923/08 (M. P.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3923/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-3923/08, rješavajući apelaciju Mladinka Pejića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladinka Pejića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-
Gž-07-000 128 od 27. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda Bugojno Odjeljenje u Jajcu broj 046-1-P-06-000 001 od 27. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladinko Pejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, obratio se 26. novembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) sa zahtjevom za ocjenu ustavnosti Odluke Upravnog vijeća Centra za socijalni rad Jajce broj 07-735/04 od 29. jula 2004. godine, s pravom objavljivanja odluke u dnevnom listu «Dnevni Avaz». Navedeni zahtjev je prvobitno u Ustavnom sudu evidentiran kao predmet broj Su-99/08.
2. Apelant je nakon toga, postupajući po obavijesti Ustavnog suda, dostavio apelaciju u kojoj je naveo da osporava presudu Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000 128 od 27. augusta 2008. godine i presudu Općinskog suda Bugojno Odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 046-1-P-06-000 001 od 27. novembra 2006. godine. pa je prvobitni zahtjev apelanta evidentiran kao apelacioni predmet broj AP-3923/08.
3. Presudom Općinskog suda broj 046-1-P-06-000 001 od 27. novembra 2006. godine poništene su Odluka Upravnog vijeća tužene JU Centar za socijalni rad Jajce (u daljnjem tekstu: tužena) broj 07-735/04 od 29. jula 2004. godine o raspisivanju natječaja za imenovanje ravnatelja tužene, natječaj za imenovanje ravnatelja na razdoblje od četiri godine od 11. augusta 2004. godine, Odluka o imenovanju ravnatelja tužene broj SI-35-1075/04 od 22. juna 2005. godine, Rješenje broj 126-887/05 od 6. septembra 2005. godine, Rješenje broj 126-1223 od 17. oktobra 2005. godine kojim apelantu prestaje radni odnos kod tužene po sili zakona i Rješenje broj SI-35-1274 od 16. novembra 2005. godine kojim se žalba apelanta odbija u cijelosti. Navedenom presudom tužena je obavezana isplatiti apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od novembra 2005. godine do augusta 2006. godine iznos od 5.855,80 KM odjednom, a ubuduće svakog mjeseca kada i ostalim uposlenicima iznos od po 869,40 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od isplate pojedinačne plaće drugim uposlenicima, pa do konačne isplate, te na ime materijalnih troškova iznos od 832,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2006. godine pa do konačne isplate. Navedenom presudom tužena je obavezana apelantu isplatiti troškove parničnog postupka, dok je tužbeni zahtjev apelanta preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 9. augusta 2005. godine podnio tužbu radi poništenja odluka tužene o raspisivanju natječaja, o imenovanju ravnatelja i odluka o razrješenju apelanta sa dužnosti ravnatelja tužene. Općinski sud je u provedenom postupku utvrdio da u konkretnom slučaju nije ispoštovana zakonska procedura oko imenovanja ravnatelja JU Centra za socijalni rad propisana Zakonom o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH sa jedne strane, a sa druge strane nisu ispoštovane odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i skrbi u obiteljima sa djecom («Službene novine Srednjo-bosanskog kantona» broj 7/05). Općinski sud je utvrdio da odluke tužene navedene u izreci presude, a time i izbor ravnatelja tužene su u suprotnosti i sa člankom 36. Statuta tužene. Prema članku 13. navedenog zakona ravnatelj Centra za socijalni rad može biti imenovana osoba sa visokom stručnom spremom društvenog smjera, te sa pet godina iskustva u struci. Pri tome prednost pri imenovanju ravnatelja ima diplomirani socijalni radnik. Međutim, kako je dalje utvrdio Općinski sud, Upravno vijeće tužene izabralo je novog ravnatelja koji ne ispunjava propisane zakonske uvjete, jer nema pet godina radnog iskustva u struci, zbog čega je došlo do povrede zakona i zbog čega je Općinski sud uvažio tužbeni zahtjev apelanta. Izabrana ravnateljica tužene Indira Mehić-Čejvan prema fotokopiji radne knjižice ima ukupno 2 godine, 2 mjeseca i 15 dana radnog staža, iz čega proizilazi da nije imala uvjete za izbor ravnatelja tužene, koji su propisani navedenim zakonskim propisima. Općinski sud je dalje naveo da i saslušani svjedoci su u svojim iskazima potvrdili da nije ispoštovana zakonska procedura pri izboru ravnatelja, ali da ni apelant nije imao saglasnost niti od osnivača, a niti od nadležnog ministarstva, da ga se imenuje za ravnatelja tužene. Dalje je navedeno, da budući da izbor ravnatelja nije bio u saglasnosti sa zakonskim procedurama, te da stoga nisu ni zakonite odluke tužene o imenovanju ravnatelja, a apelant kao dotadašnji vršitelj dužnosti ravnatelja tužene je razriješen te dužnosti, te mu je prestao radno pravni status, a što je, kako je utvrdio Općinski sud, također suprotno zakonskim propisima. Općinski sud je naveo da je člankom 42. Statuta tužene regulirano da ravnatelju koji nakon isteka mandata na koji je bio biran ne bude obnovljen izbor, odnosno bude razriješen dužnosti prije isteka vremena na koje je izabran, raspoređuje se na drugo radno mjesto u Centru prema njegovim stručnim sposobnostima. Međutim, kako to u konkretnom slučaju nije učinjeno, Općinski sud je zaključio da je rješenje o prestanku vršitelja dužnosti apelantu nezakonito, pa je stoga apelantu i dosudio izgubljenu zaradu od 5.850,80 KM i materijalne troškove, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke.
5. Protiv navedene presude Općinskog suda žalile su se obje parnične stranke. Odlučujući o žalbama stranaka Kantonalni sud je donio presudu broj 006-0-Gž-07-000 128 od 27. augusta 2008. godine. Navedenom presudom žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu u kojem je tužena obavezana da apelantu isplati buduće mjesečne naknade plaća u iznosu od 869,40 KM od 1. novembra 2006. godine pa nadalje, tako što se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija, a u preostalom dijelu žalba tužene, kao i žalba apelanta su odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je navedenom presudom odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se apelant žalio na prvostepenu presudu u dijelu u kojem je višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen, sa prijedlogom drugostepenom sudu da žalbu uvaži i prvostepenu presudu preinači tako što bi tužbeni zahtjev usvojio i u dijelu s kojim je odbijen. Kantonalni sud je u obrazloženju dalje naveo da je ispravnom ocjenom izvedenih dokaza prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice vezane za raspisivanje natječaja za imenovanje ravnatelja tužene, izbor ravnatelja i prestanak radnog odnosa apelanta, te pravilno primijenio materijalno pravo kada je zauzeo stanovište da nije ispoštovana zakonska procedura oko imenovanja ravnatelja tužene, što je imalo za posljedicu poništenje kao nezakonitih odluka tužene navedenih u izreci prvostepene presude. Dalje je navedeno da, dovodeći u vezu nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke sa ostalim izvedenim dokazima, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe članka 96. stav 2. Zakona o radu kada je obavezao tuženu da apelantu na ime naknade plaće za period od novembra 2005. godine do augusta 2006. godine isplati utvrđeni iznos. Međutim, kako je dalje naveo Kantonalni sud, budući da je po službenoj dužnosti obavezan paziti na pravilnu primjenu materijalnog prava, jer ga na to obavezuju odredbe članka 221. Zakona o parničnom postupku, žalbu tužene je djelimično uvažio zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to u dijelu odluke koji se odnosi na buduće a nedospjele naknade plaća. Naime, kako je dalje naveo, prvostepeni sud nije mogao obavezati tuženu da apelantu isplati buduće mjesečne iznose naknade plaća, nakon donošenja presude. Kantonalni sud je dalje obrazložio da navedena obaveza nije dospjela, a niti je zakonskim propisima omogućena isplata nedospjelih eventualnih budućih obaveza. S toga je Kantonalni sud djelimično uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na buduće naknade plaća, dok je u ostalom dijelu žalbu tužene i žalbu apelanta odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija., prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na rad i zaposlenje. Apelant je naveo da je bio imenovan za ravnatelja tužene na period od četiri godine. Nakon isteka mandata na koji je apelant bio imenovan, tužena je raspisala natječaj za izbor ravnatelja, na koji se prijavio i apelant. Iako je ispunjavao uvjete natječaja, za ravnatelja je izabrana osoba bošnjačke nacionalnosti koja nije ispunjavala uvjete natječaja. Dalje je istakao, da je «da bi prikrio svoja kaznena djela (prekoračenje budžeta) na inicijativu odgovornog lica-načelnika općine proglašen kao psihički bolesnik», te da se liječio zbog povrede ličnosti i dostojanstva u određenim periodima u klinici. Također, je naveo da mu je «načelnik općine zabranio posjetu-dolazak svojoj supruzi koja je uposlena u općini kao službenica».
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku prvostepenom presudom udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu te su poništene kao nezakonite odluka tužene o raspisivanju natječaja, o izboru ravnatelja i odluke kojima je apelantu prestao radni odnos kod tužene, i apelantu je dosuđena naknada plaća. Ustavni sud također, primjećuje da se apelant žalio protiv prvostepene presude samo u dijelu u kojem je višak tužbenog zahtjeva (za naknadu plaća) preko dosuđenog iznosa odbijen te je drugostepeni sud u tom dijelu, odbio žalbu apelanta, ali je djelimično usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu odluku u dijelu u kojem su apelantu plaće dosuđene za ubuduće obrazlažući da u tom dijelu potraživanje apelanta nije dospjelo, a da pozitivnim propisima nije omogućena isplata nedospjelih eventualnih budućih obaveza. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu arbitrarno primijenili materijalno pravo, a za svoje odluke dali su jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
11. S druge strane, a budući da apelant, dakle, ne osporava odluke u dijelu u kojem nije uspio sa tužbenim zahtjevom (isplata plaće za ubuduće) već tvrdi da je do povrede njegovih ustavnih prava došlo zbog toga što su mu zabranjene posjete supruzi, te da se liječio na inicijativu načelnika općine Jajce, Ustavni sud zapaža da se o navedenim pitanjima uopće nije odlučivalo u konkretnom parničnom postupku. Stoga, imajući u vidu osporene odluke te cijeneći okolnost da je u predmetnom postupku, dakle, udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta, zatim da se u konkretnom postupku nije odlučivalo o navodnim povredama prava na privatni i porodični život, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
12. S druge strane, vezano za navode apelacije o povredi prava na rad i zaposlenje, Ustavni sud zapaža da su ova prava garantirana čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se prema Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu da su redovni sudovi udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu i poništili odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelanta, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o kršenju prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović