Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4000/08 (R. O.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4000/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 4000/08, rješavajući apelaciju Radovana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Opačića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
08-001408 od 26. novembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj V-610/07 od 13. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radovan Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Opačić advokat iz Banja Luke, podnio je 29. decembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001408 od 26. novembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj V-610/07 od 13. marta 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. januara 2011. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj V-610/07 od 13. marta 2008. godine odbijen je apelantov prijedlog radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana u Banja Luci, ulica Rade Vranješević broj 10/II stan broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant podnio prijedlog protiv „Čistoća“ a.d. (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu predmetnog stana. Općinski sud je također naveo da je apelant u prijedlogu istakao da protivnik predlagača odbija da zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana sa apelantom iz razloga što je apelant nosilac stanarskog prava na drugom stanu u Banja Luci, ulica Relje Krilatice broj 9/III, te da iz tih razloga i Zavod za izgradnju Banja Luka, kao servis za obavljanje poslova otkupa stana, odbija da uopšte primi njegov zahtjev za otkup predmetnog stana.
3. Osnovni sud je nadalje naveo da je analizom provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant 21. septembra 1985. godine zaključio brak sa Emirom Maslo, te da su u momentu zaključenja braka oboje bili nosioci stanarskog prava i to apelant na stanu u ulici Relje Krilatice broj 9/III, a Emira Maslo na predmetnom stanu. Također je navedeno da su apelant i Emira Maslo nakon zaključenja braka kao supružnici nastavili živjeti u stanu na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava, dakle u ulici Relje Krilatice broj 9/III, te da su se tokom 1993. godine preselili u predmetni stan na kojem je apelantova supruga bila nosilac stanarskog prava. Budući da je apelantova supruga kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu umrla 7. maja 1997. godine, te imajući u vidu činjenicu da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant ranije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Relje Krilatice broj 9/III koje mu nije nikad ni prestalo, Osnovni sud je primjenom člana
12. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) kojom je propisano da „građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu“, odbio apelantov prijedlog za otkup predmetnog stana.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 011-0-Gž-08-001408 od 26. novembra 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da su apelant i Emira Maslo zaključili brak 21. septembra 1985. godine, te da su kao bračni supružnici koristili kako stan u ulici Relje Krilatice broj /III koji je apelant dobio na korištenje 1975. godine od Osnovnog suda kao nosioca prava raspolaganja sa tim stanom, tako i predmetni stan koji je Emira dobila na korištenje 1974. godine od protivnika predlagača kao nosioca prava raspolaganja sa tim stanom. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da su apelant i njegova supruga bili nosioci stanarskog prava na dva stana u Banja Luci što je po mišljenju suda suprotno odredbi člana 12. ZSO. Okružni sud je također naveo da je stavom 3. navedenog člana propisano da je „zabranjeno istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana“. Okružni sud je također ukazao i na odredbu člana 17. ZSO kojom je propisano da „lice koje koristi više od jednog stana, dužno je da o tome obavijesti u roku od 15 dana, od dana kada je počelo koristiti više stanova, stambeni organ i izjasni se koji će stan dalje koristiti, a iz ostalih stanova da se iseli u daljnjem roku od 30 dana“. Pored toga, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 18. ZSO propisano da „ako lice koje koristi više od jednog stana ne postupi po odredbama prethodnog člana, stambeni organ je ovlašten da po njegovom saslušanju donese rješenje o iseljenju iz određenih stanova“.
5. Okružni sud je nadalje istakao da nosilac stanarskog prava može biti samo jedno lice, te da ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug (član 19. ZSO).
6. Također, Okružni sud je pozivajući se na odredbu člana 19. stav 3. ZSO obrazložio da u slučaju smrti jednog bračnog duga, drugi bračni drug koji ostaje sam nosilac stanarskog prava ako zakonom nije drukčije određeno. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant 1975. godine stekao stanarsko pravo na stanu u ulici Relje Krilatice broj 9/II, a ženidbom 1985. godine da je postao sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je i sporan u konkretnom slučaju, Okružni sud je zaključio da su apelant i njegova supruga kao nosioci stanarskog prava koristili dva stana u Banja Luci što je suprotno odredbi člana 12. ZSO. Okružni sud je također zaključio da su oni bili dužni da postupe u skladu sa odredbom člana 17. ZSO i u propisanom roku izjasne se koji će od navedena dva stana koristiti i o tome obavijeste stambeni organ, a da se iz drugog stana isele.
7. Okružni sud je nadalje naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant 1993. godine zaključio „trojni ugovor o zamjeni stana“ u ulici Relje Krilatice 9/III, sa Cvitom Ljuboja i Ljiljanom Pejović. Također, Okružni sud je naveo da je u skladu sa navedenim ugovorom, koji je propisno sastavljen, potpisan i ovjeren, apelant dao svoj stan u ulici Relje Krilatice broj 9/III Cviti Ljuboja, dok je Cvita Ljuboja svoj stan u ulici Rade Vranješević broj 10/I ustupila Ljiljani Pejović, a Ljiljana Pejović svoj stan u Banja Luci u ulici Braće Brukića broj 70/II je dala apelantu. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava pod uslovima propisanim odredbama čl. 32. do 34. ZSO-a. Također, Okružni sud je naveo da bi nosilac stanarskog prava mogao realizovati to svoje pravo potrebno je pored zakonom predviđenih uslova, da ta zamjena bude stvarna, tj. da nosilac stanarskog prava na jednom određenom stanu želi da se preseli u stan lica sa kojim vrši zamjenu. Budući da je apelant u žalbi priznao da je naprijed navedena zamjena stanova bila fiktivan pravni posao, te da se takvom zamjenom trebala omogućiti realizacija nekih drugih poslova, Okružni sud je zaključio da takva zamjena ne uživa sudsku zaštitu.
8. Okružni sud je nadalje naveo da iz predmetnog spisa također proizlazi da je apelant na osnovu svog zahtjeva za povrat u posjed stana, 3. juna 2003. godine uveden u posjed stana na kojem je nosilac stanarskog prava, te da je navedenu činjenicu apelant u toku postupka priznao, pa se ista nije trebala dokazivati u smislu člana 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 2. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP). Pored toga, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je nakon smrti apelantove supruge kod nadležnog organa uprave vođen postupak radi apelantovog iseljenja iz predmetnog stana, ali je taj postupak obustavljen zaključkom od 12. aprila 2007. godine.
9. Cijeneći dakle činjenicu, da je apelant nakon smrti supruge podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava, te da je 3. juna 2003. godine uveden u posjed tog stana, Okružni sud je zaključio da se apelant opredijelio za taj stan, tako da mu je vraćanjem u posjed stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava, u smislu odredbe člana 12. ZSO prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. Pored toga, Okružni sud je ukazao da se u smislu odredbe člana
9. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS) može otkupiti samo stan na kome postoji stanarsko pravo, te je s tim u vezi zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za otkup predmetnog stana.
10. Okružni sud je na kraju zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na dom zagarantovano odredbom člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je po mišljenju suda vraćanjem apelanta u posjed stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava, suprotno žalbenim navodima, ostvareno njegovo pravo na dom u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije.
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja i predmetnog vanparničnog postupka, te iznosi svoje mišljenje i stavove u vezi s postupanjem i zauzetim pravnim stavovima redovnih sudova, ističući da je do povrede njegovih prava došlo isključivo zbog „pogrešno i proizvoljno primijenjenog materijalnog prava“ budući da po njegovom mišljenju u konkretnom slučaju nisu bile primjenjive odredbe ZSO već odredbe ZPDS. Naime, apelant je naveo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili „odredbu člana 17. ZSO“ kada su zaključili da je on podnošenjem zahtjeva za povrat stana u ulici Relje Krilatice opredijelio se koji će stan dalje koristiti, te da mu je vraćanjem u posjed tog stana prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. S tim u vezi apelant je istakao da je „Glavom V. ZSO“ regulisano kad stanarsko pravo može prestati“ Po njegovom mišljenju „nijedan od uslova koji je propisan u ovoj glavi u predmetnom postupku nije ostvaren“. Naime, apelant je naveo da njegovoj supruzi kao nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu nije nikada prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava do njezine smrti, te s tim u vezi smatra da posle njene smrti, njemu kao jedinom nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, pripada pravo otkupa stana u smislu odredaba ZPDS, odnosno da je njegov zahtjev primjenom odredbe člana 13. stav 3. navedenog zakona osnovan. Pored navedenog, apelant je u apelaciji istakao i hronologiju događaja o zaključenju „trojnog ugovora o zamjeni stana“ u ulici Relje Krilatice 9/II naglašavajući da je taj ugovor zbog ratnih dešavanja „fiktivan pravni posao koji ne proizvodi pravne posljedice“ te je naveo „ako je ništava trojna zamjena stanova iz 1993. godine, ništav je i njegov zahtjev za povrat stana na kojem je on nosilac stanarskog prava“, navodeći da se on nije opredijelio za taj stan. Apelant je u dopuni apelacije istakao da je „trojni ugovor o zamjeni stana“ koji je zaključen 1993. godine na kojem je on nosilac stanarskog prava u ulici Relje Krilatice, „ništav“ u smislu člana 3. Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja,te da je „temeljem istog propisa ništavo i rješenje kojim mu je vraćen stan u posjed u ulici Relje Krilatice broj 9“, te da s tim u vezi smatra da je ostao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe ZSO i ZPDS a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se i navodi o kršenju ovih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović