Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-404/09 (D. M.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-404/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 404/09, rješavajući apelaciju Dragomira Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Mitrovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

001573 od 15. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal-396/03 od 6. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragomir Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001573 od 15. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-396/03 od 6. juna 2008. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 15. maja 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 25. maja 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj Mal-396/03 od 6. juna 2008. godine apelant je obavezan da tužitelju d.d. «Centralno grijanje» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga za isporučenu toplotnu energiju u periodu od 7. februara 2002. godine do 31. decembra 2002. godine isplati iznos od 254,30 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. februara 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 31,08 KM. Dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj 7. februara 2003. godine protiv apelanta podnio prijedlog za izvršenje radi izmirenja duga u iznosu od 971,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima izvršnog postupka koji je Općinski sud odobrio Rješenjem o izvršenju broj I-1768/03 od 19. februara 2003. godine. Apelant je na navedeno rješenje izjavio prigovor koji je Općinski sud uvažio rješenjem od 17. juna 2003. godine, stavio van snage navedeno rješenje o izvršenju, ukinuo sve provedene izvršne radnje i predmet dostavio na redovni parnični postupak. Nakon toga je Općinski sud naložio tužitelju da predmetnu tužbu uredi u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Tužitelj je 24. maja 2004. godine dostavio uređenu tužbu tako što je tužbeni zahtjev postavio u smislu da Općinski sud obaveže apelanta da mu namiri dug za isporučenu toplotnu energiju za period od 1. aprila 1998. godine do 31. decembra 2002. godine u iznosu od 981,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. februara 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate.

3. U obrazloženju je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor litispendencije, odnosno da se između apelanta i tužitelja već vodi postupak za isti utuženi period i po istom dugu kao i u konkretnom predmetu. Prema obrazloženju Općinskog suda, taj sud je uvidom u predmet broj Mal-

281/98 utvrdio da su parnične stranke iste ali da se radi o drugom periodu utuženja, odnosno periodu od 1. januara 1996. godine do 31. oktobra 1997. godine i da je predmet spora dug za isporučenu a neplaćenu toplotnu energiju u iznosu od 238,66 KM iz čega proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o litispendenciji. Dalje, navedeno je da je djelimično osnovan apelantov prigovor vezan za zastaru potraživanja jer je u postupku na osnovu provedenih dokaza pobliže navedenih u presudi utvrđeno da su zastarjela tužiteljeva potraživanja za period od 1. aprila 1998. godine do 7. februara 2002. godine, shodno odredbama čl. 360. i 361. u vezi sa članom 378. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da je navedenim zakonskim odredbama propisan jednogodišnji rok zastare za isporuku toplotne energije za potrebe domaćinstva ali da je tužitelj, shodno odredbama člana 388. ZOO-a, podnošenjem tužbe 7. februara 2003. godine prekinuo tok zastare za potraživanja nakon navedenog perioda, a zaključno sa 31. decembrom 2002. godine. S tim u vezi, navedeno je da je apelant za period od 7. februara 2002. godine do 31. decembra 2002. godine, budući da je u dokaznom postupku utvrđeno da nije izvršio niti jednu uplatu duga tužitelju, obavezan da tužitelju namiri dug u iznosu od 254,30 KM. Dalje, Općinski sud je, u pogledu dokaza koje je izveo apelant a koji se odnose na saslušanje u presudi poimenično navedenog svjedoka koji je tužiteljev zaposlenik, naveo da iskaz ovog svjedoka da je po službenoj dužnosti boravio u apelantovom stanu 11. septembra 2003. godine nije od utjecaja na konkretnu pravnu stvar budući da se radi o vremenu nakon perioda za koje je apelant u konkretnoj parnici tužen. Navedeno je da se i dokazi koji su se ticali demontaže radijatora, izvještaja o mjerenju temperature u apelantovom stanu i pismenih podnesaka kojima se apelant obraćao tužitelju radi prigovora na kvalitet isporučene toplotne energije i radi isključenja centralnog grijanja u apelantovom stanu, kao i na uplatnice iz 2004. godine, također odnose na periode koji nisu obuhvaćeni konkretnom tužbom pa su bez značaja za predmetnu parnicu, te ih zbog toga Općinski sud nije posebno ni ocjenjivao. Općinski sud je obrazložio i da su, u pogledu apelantovog navoda da kartica prometa za korisnika ne može biti dokaz o visini tužiteljevog navodnog potraživanja prema apelantu, odnosno da ne može biti dokaz kojim se potvrđuje nastanak same obaveze apelantu, ovi navodi paušalni budući da apelant nije naveo zbog čega kartica prometa za korisnika ne može biti dokaz u ovom parničnom postupku, niti je sudu ponudio bilo kakav dokaz u vezi sa takvim navodima, a na što je bio obavezan, shodno odredbama čl. 7, 102. i 123. ZPP. Općinski sud je naveo i da je tužiteljev zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate osnovan i shodno odredbama čl. 277. i 324. ZOO-a u vezi sa članom 1. Zakona o visini zatezne kamate, pa je na iznos koji je apelant obavezan platiti dosudio tužitelju kamatu počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Navedeno je i da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu čl. 386. i 396. ZPP i Zakona o sudskim taksama («Službene novine Tuzlanskog kantona» broj 13/97), a uzimajući u obzir visinu takse na tužbu i presudu kao i tužiteljev uspjeh u parnici. Imajući u vidu sve navedeno, te shodno odredbama člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima («Službeni list SRBiH» broj 20/90) i odredbama čl. 17. i 262. ZOO-a, Općinski sud je donio navedenu presudu.

4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 003-0-Gž-08-001573 od 15. januara 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka time što je izreka osporene presude nerazumljiva i što u presudi nije navedena struktura duga i period na koji se odnosi. Kantonalni sud je, s tim u vezi, obrazložio da je u obrazloženju osporene presude prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri naveo o kakvom se potraživanju radi tako da je izreka presude u skladu sa datim obrazloženjem. Kantonalni sud je, također, obrazložio da nema sumnje da rješavanje konkretnog predmeta spada u sudsku nadležnost i da je tužitelj postavio određen zahtjev u pogledu glavne stvari tako da je neosnovan i žalbeni navod da tužitelj nije postupio po nalogu prvostepenog suda u pogledu uređenja tužbe, kao i da je visinu duga prvostepeni sud mogao utvrditi prostim zbrajanjem računa a bez potrebe da tužitelj predlaže i izvodi dokaz vještačenjem. Dalje, navedeno je da je apelant tek u žalbi naveo da kartica prometa koja glasi na njegovo ime nije bila ovjerena, te da Kantonalni sud ne može razmatrati ovaj navod budući da se u sporovima male vrijednosti u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice. Prema obrazloženju presude, prvostepeni sud je pravilno utvrdio i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i troškove postupka i to prema tužiteljevom uspjehu u sporu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je presuda prvostepenog, a zatim i drugostepenog suda nedopustiva jer je prvostepeni sud postupao na osnovu neuredne tužbe i da je zbog toga tužba trebala biti odbačena, te da su presude donesene na osnovu neovjerene kartice prometa korisnika, iako je apelant, a ne tuženi, na taj propust blagovremeno ukazao u žalbi a drugostepeni sud nepravilno naveo da se ovi navodi ne mogu iznositi u žalbi iako je prvostepeni sud morao na to paziti u postupku koji je vođen pred tim sudom a o čemu je trebao voditi računa i odlučiti drugostepeni sud. S tim u vezi, apelant smatra da je nezadovoljavajući zaključak o njegovom navodnom dugu, te da u pogledu ocjene dokaza postoji «nedostatak objektivizacije subjektivne ocjene prvostepenog i drugostepenog suda, svestranom analizom i ocjenom izvedenih dokaza», što, prema apelantovim navodima, nije u skladu sa zahtjevima pravičnog suda. Apelant navodi da je procesno pravo pogrešno primijenjeno i time što prvostepeni sud nije proveo vještačenje ekonomske struke u pogledu visine njegovog duga i da za to odgovornost snosi tužitelj koji nije ni predložio izvođenje vještačenja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima koji se isključivo odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke vezano za to zašto je apelant obavezan platiti predmetni dug tužitelju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi u osporenim odlukama dali detaljna obrazloženja u pogledu ispravnosti uređenja tužbe, te da je drugostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe procesnog prava, dao argumentirano obrazloženje zašto se nije mogao prihvatiti apelantov žalbeni navod vezan za neovjerenu karticu korisnika. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u pogledu neprovođenja vještačenja ekonomske struke dao obrazloženje koje je u skladu sa standardima Evropske konvencije pa i ove apelantove navode smatra neosnovanim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, niti su iz činjenica predmeta vidljivi bilo kakvi procesni nedostaci i primjena materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-404/09 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio