Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-410/09 (R. A.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-410/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 410/09, rješavajući apelaciju Ruže Aćimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Aćimović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-

000 098 od 15. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000-159 od 28. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruža Aćimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Trebinja, podnijela je 11. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 098 od 15. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000-159 od 28. decembra 2007. godine.

2. Apelantica je 14. juna 2006. godine podnijela tužbu Osnovnom suda protiv Stambene zadruge «Prostor» iz Trebinja (u daljnjem tekstu: tuženi) radi otklanjanja nastale štete. U tužbi je istakla da je vlasnik stana koji se nalazi u Trebinju, Ul. Tini–Cerska broj 9 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je kupila od tuženog. Također je istakla da je, nakon useljenja u stan, uočila nepravilnosti u izvedenim radovima s obzirom na to da se pojavljivala vlaga na svim vanjskim zidovima. Apelantica je navela da je tuženi u nekoliko navrata vršio opravke radi otklanjanja nedostataka, ali bezuspješno, te je predložila da sud obaveže tuženog da izvede građevinske radove uz naknadu troškova postupka.

3. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-159 od 28. decembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 098 od 15. decembra 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se obaveže tuženi da izvede građevinske radove na predmetnom stanu čiji je ona vlasnik na način bliže opisan u dispozitivu presude prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke Alekse Zelenovića od 12. novembra 2007. godine uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je među strankama nesporno da su 29. augusta 2003. godine zaključili «ugovor o završetku izgradnje i kupovini stana» prema kojem je predmet ugovora bila izgradnja i kupovina predmetnog stana i da je apelantica naručilac a tuženi izvođač radova. Osnovni sud je dalje istakao da je apelantica, nakon useljenja u predmetni stan, uočila nedostatke zbog nepravilnosti izvedenih radova a što se ogledalo u pojavi vlage na vanjskim zidovima a naročito oko prozorskih otvora. Tuženi je u nekoliko navrata vršio popravke radi uklanjanja nedostataka, ali oni nisu uklonjeni, pa je apelantica 28. februara 2005. godine usmeno obavijestila tuženog da je stan vlažan, da se pojavljuju kondenz i gljivice u uglovima sobe i na vanjskim zidovima na šta je tuženi dao pismeni odgovor isti dan (28. februara 2005. godine) i u nekoliko navrata otklanjao nedostatke.

5. Osnovni sud je dalje istakao da je navedeni ugovor koji su zaključile stranke 29. augusta 2003. godine ugovor koji sadrži elemente ugovora o kupoprodaji i elemente ugovora o građenju, ali sa pretežnim elementima ugovora o građenju. Tuženi se obavezao izgraditi i predati stan apelantici, a apelantica se obavezala kao kupac da će cijenu za kupljeni stan plaćati mjesečno. Osnovni sud smatra da se u konkretnoj situaciji radi o nedostacima koji su se pojavili nakon preuzimanja stvari a koji se nisu mogli otkriti običnim pregledom, nego tek korištenjem stana, te je zaključio da se na ovaj sporni odnos primjenjuju odredbe člana 615. Zakona o obligacionim odnosima ( «Službeni list SFRJ» br. 29/78 do 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17793 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to da apelantica kao naručilac nije podnijela tužbu po isteku godinu dana od dana kada je uputila obavještenje tuženoj (28. februara 2005. godine) kao posleniku kojim ga je obavijestila o nedostacima izvršenog posla, u skladu sa članom 616. stav 1. ZOO,izgubila je pravo na sudsku zaštitu koju je mogla da ostvari samo u roku od jedne godine od učinjenog obavještenja.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao odredbu člana 615. ZOO kojom je određena odgovornost za skrivene nedostatke stvari i kojom je propisano da, ako se kasnije pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti običnim pregledom, naručilac se može pozvati na njega pod uslovom da o njemu obavijesti poslenika što prije, a najduže u roku od mjesec dana od njegovog otkrivanja. Prestanak ovog prava, kako je dalje naveo sud, uređen je odredbom člana 616. stav 1 ZOO kojom je propisano da naručilac koji je poslenika na vrijeme obavijestio o nedostacima izvršenog posla ne može svoje pravo ostvariti sudskim putem po isteku godine dana od učinjenog obavještenja. Okružni sud je naveo da je apelantica usmeno 28. februara 2005. godine obavijestila tuženog o nedostacima na šta je tuženi odgovorio dopisom istog dana (28. februar 2005. godine), te je nakon toga otklanjao nedostatke u više navrata, ali pošto nije bila zadovoljna radovima koje je obavio tuženi, apelantica je podnijela tužbu 14. juna 2006. godine. Dakle, kako je zaključio Okružni sud, apelantica je tužbu podnijela po isteku roka od jedne godine od učinjenog obavještenja, te je zbog proteka prekluzivnog roka prestalo pravo na podnošenje tužbe.

7. Žalbene navode da je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni član 644. stav 1. ZOO kojim je propisano da izvođač odgovora za nedostatke u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti, ukoliko bi se ti nedostaci pokazali za vrijeme od 10 godina od predaje i primanja stana, Okružni sud je smatrao neosnovanim. Naime, po mišljenju suda, nedostaci u izradi građevine na stanu kao dijelu te građevine, a koji se sastoje od lošem izvođenja vanjske fasade, uslijed čega je došlo do pokazivanja vlage u unutrašnjosti stana i otpadanja keramičkih pločica sa jednog dijela zida u kuhinji, ne mogu se smatrati nedostacima koji se tiču solidnosti građevine. Pod nedostacima u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti treba podrazumijevati one nedostatke koji se odnose na stabilnost i sigurnost građevine kojim bi bila ugrožena stabilnost konstruktivnih dijelova građevine. U konkretnom slučaju, a kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud, radi se o izvedenim građevinskim radovima koji su se kao skriveni nedostaci pokazali tek poslije primopredaje predmetnog stana, te u tom slučaju treba da se primijene odredbe čl. 615. i 616. stav 1. ZOO kao odredbe ugovora o djelu u skladu sa odredbom člana 641. ZOO koja propisuje da, ukoliko u glavi koja uređuje ugovor o građenju nije drugačije određeno, za odgovornost za nedostatke građevine primjenjuju se odgovarajuće odredbe ugovora o djelu.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, navodeći da je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni član 644. stav 1. ZOO prema kojem izvođač odgovara za nedostatke u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti ukoliko bi se ti nedostaci pokazali za vrijeme od 10 godina od predaje i prijema radova. Smatra «nesposobnošću sudova da uočavaju razlike ugovora o djelu i ugovora o građenju», te predlaže ukidanje osporenih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se tuženi obaveže da izvede građevinske radove na predmetnom stanu neosnovan. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ugovora o djelu u smislu člana 641. ZOO, koji propisuje da, ukoliko u glavi koja uređuje ugovor o građenju nije drugačije određeno, za odgovornost za nedostatke građevine primjenjuju se odgovarajuće odredbe ugovora o djelu, pa se u u konkretnom slučaju u pogledu prestanka prava na sudsku zaštitu primjenjuju odredbe člana 616. stav 1. ZOO. Navedenim članom je propisano da naručilac koji je poslenika na vrijeme obavijestio o nedostacima izvršenog posla ne može svoje pravo ostvariti sudskim putem po isteku godine dana od učinjenog obavještenja. Redovni sudovi su obrazložili da se u konkretnom slučaju radi o nedostacima izvedenih građevinskih radova koji su se kao skriveni nedostaci pokazali tek poslije primopredaje predmetnog stana o čemu je apelantica obavijestila tuženog 28. februara 2005. godine a tužbu podnijela 14. juna 2006. godine, dakle, po isteku prekluzivnog roka od godinu dana od učinjenog obavještenja, te je prestalo pravo na sudsku zaštitu. Redovni sudovi su, također, obrazložili da se na konkretan slučaj nije mogao primijeniti član 644. stav 1. ZOO koji propisuje odgovornost izvođača za nedostatke u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti koji bi se pokazali za vrijeme od deset godina od predaje i prijema radova, jer se nedostaci u izradi predmetnog stana, a koji se sastoje u lošem izvođenju vanjske fasade uslijed čega se pojavila vlaga u unutrašnjosti stana, ne mogu smatrati nedostacima koji se tiču solidnosti građevine. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović