Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-412/09 (Ć. S.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-412/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 412/09, rješavajući apelaciju Ćazima Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćazima Smajića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000 405 07 U od 12. decembra 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj R-03/1-41-2332/06 od 12. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćazim Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Puračića podnio je 10. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000 405 07 U od 12. decembra 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj R-03/1-41-2332/06 od 12. januara 2008. godine.
2. Rješenjem Službe za opću upravu, privredu i društvenu djelatnost Općine Lukavac (u daljnjem tekstu: Služba) broj 02/4-01/9-42-1-3047-154/04 od 12. aprila 2005. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida II grupe sa 100% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik Armije RBiH, pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 535,82 KM, ortopedski dodatak I stepena u mjesečnom novčanom iznosu od 212,86 KM počevši od 1. januara 2005. godine, kao i ostala prava propisana Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ broj 33/04; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca). U obrazloženju rješenja je navedeno da je u prvostepenom postupku, pokrenutom po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama Zakona o pravima branilaca, utvrđeno da je apelant kao pripadnik Armije RBiH ranjen 22. augusta 1992. godine, a što je dokazano Uvjerenjem Odjela odbrane Tuzla broj 17-19-02-41-1-314/04-8424 od 21. marta 2005. godine. Dalje, na osnovu priložene medicinske dokumentacije je utvrđeno da je apelant liječen 22. augusta 1992. godine zbog posljedica ranjavanja i da mu je amputirana desna nadlaktica, a također je pribavljen nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije u Tuzli broj 1148/2/04 od 30. decembra 2004. godine. U obrazloženju rješenja je, također, navedeno da ne postoji medicinska dokumentacija da je psihički poremećaj PTSP nastao u toku ratnih okolnosti. S obzirom na navedeno, Služba je utvrdila da su ispunjeni uvjeti za priznavanje apelantu svojstva ratnog vojnog invalida, pa je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
3. U postupku revizije Ministarstvo je donijelo Rješenje broj R-03/1-41-2332/06 od 12. januara 2007. godine kojim je poništilo prvostepeno rješenjem Službe broj 02/4-01/9-42-1-3047-154/04 od 12. aprila 2005. godine i upravnu stvar riješilo tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida III grupe sa 90% vojnog invaliditeta sa ortopedskim dodatkom prvog stepena i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 403,70 KM, te pravo na ortopedski dodatak u mjesečnom iznosu od 212,88 KM počevši od 1. januara 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku revizije, u skladu sa čl. 46. i 47. Zakona o pravima branilaca, pribavljen nalaz drugostepene ljekarske komisije u Sarajevu broj DOV- R-590/06 od 3. januara 2007. godine kojim je na osnovu medicinske dokumentacije apelantov vojni invaliditet ocijenjen 90% trajno uz pravo na ortopedski dodatak prvog stepena, s obzirom na to da je apelantov bataljak podesan za protezu, te se u njegovom slučaju ne može primijeniti član 7. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca („Službene novine FBiH“ broj 41/04; u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu ljekarskih komisija).
4. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 000 405 07 U od 12. decembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba protiv Rješenja Ministarstva broj R-03/1-41-2332/06 od 12. januara 2007. godine. U obrazloženju presude je navedeno da ni prvostepeno rješenje, a ni nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije ne sadrže podatke o tome da amputacijski bataljak jeste ili nije podesan za protezu (samo se konstatira da apelant ne nosi protezu), niti je apelant u toku postupka pred upravnim organima, odnosno u tužbi isticao da bataljak nije podesan za protezu. S druge strane, drugostepena ljekarska komisija i revizijska ljekarska komisija saglasne su u ocjeni da je bataljak podesan za protezu, a navedenu ocjenu apelant nije dovodio u pitanje tužbom. Zbog toga, Kantonalni sud je smatrao da je tužena strana potpuno i pravilno utvrdila odlučne činjenice koje se tiču procenta vojnog invaliditeta kod apelanta, s obzirom na to da se odredbe člana 7. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, koje je primijenila prvostepena ljekarska komisija, a što je nekritički prihvatio i prvostepeni organ, mogu primijeniti samo u situaciji kada amputacijski bataljak nije podesan za protezu. Kantonalni sud je neprihvatljivim ocijenio navode tužbe o tome da kod apelanta postoji PTSP, kao i navode o nepostojanju razloga u osporenom aktu zbog kojih apelantu nije utvrđen dodatak za njegu i pomoć drugog lica, s obzirom na to da su to navodi koje je apelant eventualno mogao isticati u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a ne i u tužbi povodom izvršene revizije, jer je u tom dijelu nastupila konačnost i pravosnažnost upravnog akta. Osim toga, odredbama člana 22. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) izričito je propisano da se u tužbi ne mogu iznositi nove činjenice, izuzev ako one nesumnjivo dokazuju da je činjenično stanje očito drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku, i pod uvjetom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti do okončanja upravnog postupka, a što apelant nije učinio. S obzirom na to da i činjenice koje su utvrdile sve tri ljekarske komisije (da je amputacijski bataljak dužine oko 14 cm uredno zarastao i da su uredni pokreti u desnom ramenu) ukazuju na zaključak da je amputacijski bataljak podesan za protezu, a što je odlučna činjenica za utvrđivanje procenta vojnog invaliditeta, Kantonalni sud je zaključio da su rješenja donesena u upravnom postupka pravilna i zakonita i odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
5. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje, apelant ističe da su Ministarstvo i Kantonalni sud pogrešno utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo prilikom utvrđivanja stepena njegovog invaliditeta u postupku revizije priznavanja prava na ličnu invalidninu. Povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost apelant nije posebno obrazlagao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud zapaža da se apelantovi osnovni prigovori odnose na navod da su Ministarstvo i Kantonalni sud nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant se također žali da su mu u postupku povrijeđena prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Međutim, apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se to iz apelacije i dokumenata priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovih prava paušalno istakao. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović