Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-421/09 (S. P.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-421/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 421/09, rješavajući apelaciju Steve Pejanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Pejanovića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000195 od 17. novembra 2008 godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-
0-P-07-000287 od 5. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stevo Pejanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca kojeg zastupa Miodrag Zeljić advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 9. februara 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-000195 od 17. novembra 2008 godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-07-000287 od 5. marta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-P-07-000287 od 5. marta 2008. godine koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-08-000195 od 17. novembra 2008 godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je Odluka ODP «Staklorad» D.D. Brčko-sada preduzeće za proizvodnju, trgovinu i usluge «Jelen & Staklorad» D.D. Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 86/03 od 10. septembra 2003. godine kojom je prestao radni odnos apelantu nezakonita i da se obaveže tuženi da ga vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije odluke. Istom presudom je odbijen i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade plaće za period od 1. aprila 2003. godine do 30. novembra 2007. godine isplati mjesečno iznos od 257,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je Odlukom o prestanku radnog odnosa broj 86/03 od 10. septembra 2003. godine, apelantu prestao radni odnos zbog statusne promjenepromjene oblika organizovanja preduzeća a u skladu sa članom 72. stav 1. tačka 6. Zakona o radu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko distrikta», br. 2/00, 7/00, 8/03, 33/04, 29/05 i 19/07, u daljnjem tekstu: Zakon o radu) jer promjenom oblika organizovanja preduzeća dolazi do promjene sistematizacije radnih mjesta odnosno prestanka određenog radnog mjesta. Osnovni sud je dalje naveo da tuženi kao kupac i slijednik ODP «Staklorad» Brčko (ugovor o kupoprodaji dionica od 26. maja 2003. godine) nije bio u obavezi da zaključi ugovor o radu sa svim radnicima svog prednika (ODP «Staklorad» Brčko) nego da u prvoj godini zaposli 19, u drugoj 23 radnika i u trećoj 42 pri čemu je obaveza tuženog bila da prednost da bivšim radnicima ODP «Staklorad» i radnicima koji stanuju na području Distrikta. Apelantu a i ostalim zaposlenicima, kako je dalje naveo sud, Odluku o prestanku radnog odnosa od 10. septembra 2003. godine, lično je uručio Jelenko Ilić kao zakonski zastupnik tuženog. Osnovni sud je prihvatio kao istinitu izjavu zakonskog zastupnika tuženog koji je naveo da je lično uručio odluku apelantu i ostalim radnicima ali da zbog obima posla nije tražio i potpisivanje prijema iste jer je navedeno potvrđeno izjavama saslušanih svjedoka Bože Zimonjića i Pere Ilića.
4. Osnovni sud je dalje istakao da je prigovor tuženog koji se odnosi na zastarjelost potraživanja osnovan. Naime, kako dalje navodi sud, apelant tvrdi da nikada nije primio odluku o prestanku radnog odnosa nego samo obavještenje od 23. marta 2004. godine koje je lično primio i u kojem je navedeno «da je već ranije primio Odluku o prestanku radnog odnosa i da može preuzeti radnu knjižicu svaki radni dan». Osnovni sud je istakao da je tvrdnja apelanta da nikada nije primio Odluku o prestanku radnog odnosa neosnovana, jer prilikom prijema obavještenja nije tražio Odluku o prestanku radnog odnosa a iz «zahtjeva za povrat radne knjižice» koji je uputio tuženom 22. novembra 2006. godine, proizilazi da je imao saznanje o Odluci o prestanku radnog odnosa. Također u dopisu koji je uputio inspektoru rada apelant je naveo broj Odluke o prestanku radnog odnosa a ni u tom dopisu kao ni u dopisu koji je uputio tuženom nije naveo da Odluku o prestanku radnog odnosa nije primio. Po ocjeni suda apelant je sigurno imao saznanja o prestanku radnog odnosa po spornoj odluci prije 23. marta 2004. godine jer je nelogično da apelant, iako je lično primio obavještenje od 23. marta 2004. godine, nije ni tada tražio spornu odluku koju kako tvrdi nije ranije primio iako je pročitao u obavještenju da mu je ta odluka ranije dostavljena niti je u bilo kojem dopisu naveo da odluku nije primio te je Osnovni sud zaključio da je apelant saznanje o prestanku radnog odnosa, shodno odredbi člana 88. stav 4. Zakona o radu, imao prije 23. marta 2004. godine: Stoga kako je apelant tužbu podnio 23. marta 2007. godine a saznanje da mu je prestao radni odnos kod prednika tuženog imao prije primljenog obavještenja od 23. marta 2004. godine to je potraživanje apelanta za period od 1. aprila 2003. godine do 10. septembra 2003. godine zastarjelo zbog proteka roka od tri godine. S obzirom da je rok od tri godine prekluzivan to je apelant propuštanjem tog roka izgubio pravo na sudsku zaštitu te je odbijen sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na potraživanje za koje je nastupila zastara (za period od 1. aprila 2003. godine do 10. septembra 2003. godine). Također kako apelant nije dokazao da je Odluka o prestanku radnog odnosa od 10. septembra 2003. godine, nezakonita to nema osnova za isplatu plate apelantu za period od 10. septembra 2003. godine do 30. novembra 2007. godine, u kome nije ni radio kod prednika tuženog.
5. Osnovni sud je dalje istakao da je apelant odlukom ODP «Staklorad» Brčko broj 453/00 od 10. decembra 2000 godine dobio suglasnost da uz postojeći prostor ODP «Staklorad» Brčko koji se nalazi u Šamcu, gdje apelant i živi, izgradi za svoje potrebe poslovni prostor koji neće biti veći od 15 m2 i da u istom, prema postignutom dogovoru, ne može obavljati samo staklarsko djelatnost. Međutim, kako dalje navodi sud, apelant se u tom prostoru bavio staklarskom djelatnošću od 2000 godine kada je izgradio poslovni prostor, za svoje potrebe-privatno a što je potvrdio i saslušani svjedok Pero Ilić. Kako je apelantu radni odnos prestao na zakonit način Odlukom broj 86/03 od 10. septembra 2003. godine, Osnovni sud je zaključio da tuženi nije u obavezi da mu isplati plate za period od 10. septembra 2003. godine do 30. novembra 2007. godine a za potraživanja po istom osnovu za period do 10. septembra 2003. godine nastupila je zastara potraživanja jer je tužba podnesena 23. marta 2007. godine.
6. Apelacioni sud je u obrazloženju odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo a da pri tome nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka. Apelacioni sud je istakao da je iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant prestao sa radom kod prednika tuženog prije nego što je i donesena odluka o prestanku radnog odnosa (odluka je donesena 10. septembra 2003. godine) a sa tuženim nije zaključen ugovor o radu pa je njegovo potraživanje za period od 10. septembra 2003.godine ( dan donošenja Odluke o prestanku radnog odnosa) pa do 30. novembra 2007. godine neosnovan.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je hronološki naveo tok postupka pred redovnim sudovima te istakao da nikada nije dobio odluku o prestanku radnog odnosa, da je za istu saznao 23. marta 2003. godine kada mu je uručeno obavještenje. Također je istakao da je odluku o prestanku radnog odnosa potpisalo neovlašteno lice obzirom da je potpisao Jelenko Ilić kao direktor iako je to svojstvo stekao tek 11. septembra 2003. godine. Smatra pogrešnim stav suda u pogledu saznanja za povredu njegovog prava a samim tim i gubitak prava na podnošenje tužbe u roku od tri godine. Predložio je da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju njenih prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović