Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-423/09 (M. K.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-423/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-423/09, rješavajući apelaciju Mladena Karana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Karana podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-
08-001-874 od 17. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Karan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Žuljevice - Novi Grad, kojeg zastupa Borivoj Gak, advokat iz Novog Grada, podnio je 10. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001-874 od 17. novembra 2008. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 20. avgusta 2009. godine, apelant je dostavio dopunu apelacije 23. septembra 2008. godine. Apelant je, također, 14.aprila 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-
0-P-08-000 077 od 29. avgusta 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev Lovačkog udruženja „Pastirevo“ Dobrljin (u daljnjem tekstu: tužilac) da se utvrdi da je apelant izvršio smetanje tužioca u mirnom i faktičkom posjedu lovačke čeke ili osmatračnice izgrađene na kč. broj 606/2 upisane u pl. br. 197 KO Žuljevica u naravi pašnjak II klase zv. „Plećina“ (u daljnjem tekstu: predmetna osmatračnica) tako što ju je 20. aprila 2007. godine srušio, pomoću buldoždera, te da se naloži apelantu da odmah a najkasnije u roku od 15 dana uspostavi prijašnje stanje na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja. Slijedom navedenog, Osnovni sud je odbio i tužbeni zahtjev da naloži apelantu da se ubuduće uzdržava od istog ili sličnog ponašanja pod prijetnjom novčane kazne te da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka. Osim toga, Osnovni sud je obavezao tužitelja da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.200,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je, shodno odredbi člana 425. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem testu: ZPP) raspravljanje o tužbi ograničio na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Nakon provedenog postupka Osnovni sud je zaključio da tužilac nije ponudio dokaze da se nalazio u faktičkoj vlasti predmetne osmatračnice koja je bila slobodna za pristup i drugim licima obzirom da nije bila zaključana niti ju je ko čuvao i da nije bila izgrađena isključivo da bi se njome koristili samo lovci koji su je koristili za osmatranje divljači ali ne za odstrel divljači.
4. Odlučujući o žalbi tužioca, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-08-001-874 od 17. novembra 2008. godine, kojim je žalbu djelimično uvažio i Rješenje Osnovnog suda broj 076-
0-P-08-000 077 od 29. avgusta 2008. godine preinačio. Donesenim rješenjem, Okružni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjeva tužioca i utvrdio da je·apelant izvršio smetanje tužioca u mirnom i faktičkom posjedu·predmetne osmatračnice, na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja. Slijedom navedenog, Okružni sud je naložio apelantu da odmah, a najkasnije u roku od 15 dana, uspostavi pređašnje stanje na način pobliže opisan u dispozitivu, te mu je naloženo da se ubuduće uzdržava od istog ili sličnog smetanja pod prijetnjom novčane kazne. Nadalje, Okružni sud je odbio tužbeni zahtjev da obaveže apelanta „da sa strana platformi postavi jelove daske kao zaštitnu ogradu sa četiri klupe od jelovih fosni“. Rješenjem je obavezan apelant da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.850,00 KM.
5. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali da je zauzeo pogrešan pravni stav i pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je posjednik stvari u smislu odredbe člana 70. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO) lice koje ima faktičku vlast na stvari i volju da stvar ima za sebe, da je drži kao da je vlasnik. Posjed ima svako lice koje vrši faktičku vlast na stvari bez obzira na pravni osnov te vlasti. Svaki posjednik stvari ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili·oduzimanja posjeda (član 75. ZOSPO-a), dok je odredbom člana 78. ZOSPO-a propisano, da sud pruža posjedovnu zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na posjed, pravni osnov i savjesnost posjednika.
6. Okružni sud je naveo da je, iz provedenih dokaza u prvostepenom postupku, vršenjem uvida u odluku Javnog preduzeća „Srpske šume“ broj 01-1277/01 od 6. februara 2002. godine utvrdio da je tužiocu dato odobrenje da na zemljištu kojim gazduju "Srpske šume" postavi privremeni montažni objekat tipa lovačke kuće. U toku prvostepenog postupka nespornim se pokazalo da je tužilac sagradio predmetnu osmatračnicu tokom 2002. godine, a iz provedenih dokaza proizilazi da je tužilac i koristio osmatračnicu do izvršenog rušenja od strane apelanta, a korištena je za osmatranje kretanja divljači. Takvo utvrđenje proizilazi iz izjava četiri saslušana svjedoka da je osmatračnicu sagradio tužilac i da je služila·u svrhu osmatranja kretanja divljači, te da su se istom koristili lovci a i druga lica u svrhu osmatranja. Iz provedenih dokaza proizilazi da je namjena i svrha izgradnje osmatračnice osmatranje divljači, pa i ako nije služila isključivo za osmatranje divljači, jer je, kako to nalazi i prvostepeni sud pristup istoj bio slobodan i koristili su je za osmatranje lugari, mještani i drugi prolaznici, što ne znači da je tužilac izgubio faktičku vlast iste. Gradnju tog objekta je tužilac izvršio sa voljom da isti ima za sebe, da osmatračnicu koristi u svrhu osmatranja divljači, ali time nije onemogućeno pravo korištenja iste od strane trećih lica, odnosno slučajnih prolaznika, znatiželjnika, lugara, radnika šumarije i drugih. Kako su sva druga lica koristili osmatračnicu povremeno, nisu imali izraženu volju da je posjeduju, da faktički gospodare sa njom prema drugim licima, već samo da je trenutno iskoriste u potrebne svrhe. Imajući u vidu da je tužilac u toku prvostepenog postupka dokazao faktičku vlast nad sagrađenom osmatračnicom, da je istu koristio u svrhu za koju je izgradio, da je istu porušio apelant, što i „ne osporava“, slijedi dakle, da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo i izveo pogrešan zaključak, iz kojih razloga je Okružni sud prvostepeno rješenje preinačio u smislu odredbe čl. 235. tačka 3. ZPP-a djelimičnim uvažavanjem žalbe tužioca i odlučiti kao u izreci ovog rješenja. Budući da je tužilac pored postavljenog tužbenog zahtjeva da se utvrdi da ga je tuženi smetao u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu osmatračnice tražio i uspostavu pređašnjeg stanja, Okružni sud je, imajući u vidu da iz provedenih dokaza i to prvenstveno priloženih fotografija i izjava saslušanih svjedoka proizilazi da osmatračnica nije bila u cjelosti završena i u stanju u kakvom tuženi traži da se dovede u prvobitno stanje, odnosno s obzirom datužilac nije dokazao da su izgrađene platforme bile opšivene sa strane jelovom daskom kao zaštitnom ogradom i da su na svakoj platformi postojale četiri klupe od jelovih fosni, odbio dio zahtjeva tužioca za uspostavljanje pređašnjeg stanja u ovom dijelu, u skladu sa odredbom člana 235. tačka 2. ZPP-a. Navedeno je da je prema odredbi čl. 397. stav 2. ZPP-a, a s obzirom na uspjeh tužioca u ovoj pravnoj stvari, Okružni sud obavezao apelanta da nadoknadi tužiocu troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.850,00 KM, što se odnosi na troškove prvostepenog postupka prema postavljenom troškovniku punomoćnika tužioca u iznosu od 2.475,00 KM, troškove žalbenog postupka u iznosu od 375,00 KM, bez takse na tužbu, presudu i žalbe, jer tužilac nije pružio dokaze daje izvršio uplate ovih taksi
7. Apelant je naveo da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava, apelant obrazlaže time što je redovni sud, prema njegovom mišljenju, pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime, apelant navodi da je u „njegovom rodnom mjestu“ vršen popravak i nasipanje puta, koje radove je izvodilo Komunalno preduzeće iz Novog Grada a koje radove je finansirala opština Novi Grad a on je „častio izvođača i radnike“. Apelant ističe da je tačno da je, prilikom izvođenja tih radova „buldožerista zakačio“ lovačku čeku koja je bila uz sami put i nepropisno i bez odobrenja izgrađena. Apelant navodi da je na jednom zapisniku u „ironji rekao da je on naredio da se poruši lovačka kuća ne očekujući da će to biti uneseno u zapisnik jer je nelogično da on može naređivati bilo šta zaposlenicima komunalnog preduzeća. Apelant navodi da njemu ta čeka ne smeta niti ima razloga da traži njeno rušenje a pogotovu da to ne može narediti buldožeristi Komunalnog preduzeća.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović