Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-429/09 (R. R.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-429/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. listopada 2011. godine, u predmetu broj AP 429/09, rješavajući apelaciju Rifata Rahića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rifata Rahića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042416 08 Gz od 15. prosinca 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042416 06 P od 5. lipnja 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Rifat Rahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aida Haznadarević, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 12. veljače 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 042416 08 Gz od 15. prosinca 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 042416 06 P od 5. lipnja 2008. godine.

2. Apelant je 6. srpnja 2006. godine podnio tužbu protiv tužene Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja da je prije 6. prosinca 2000. godine stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na jednosobnom stanu, površine 24 m2, koji se nalazi u Ul. Toromanova broj 9 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan), kako bi on stekao sva prava i obveze koje uživaju nositelji stanarskih prava, što je tužena dužna trpjeti i priznati.

3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 042416 06 P od 5. lipnja 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Obrazlažući odluku, Općinski sud je istakao da je u postupku utvrdio da je nositelj stanarskog prava na spornom stanu bila S.K., koja je umrla 20. svibnja 1990. godine, da je nakon toga 19. studenog 1990. godine u posjed spornog stana uveden apelant na prijedlog Službe socijalne zaštite Stari Grad (u daljnjem tekstu: Služba socijalne zaštite), da je apelant ranjen u travnju 1992. godine i da je otišao na liječenje u Nizozemsku. Dalje, da je po povratku iz Nizozemske apelant živio na adresi Bjelave 90, da je na prijedlog Službe socijalne zaštite ponovo uveden u posjed spornog stana 12. veljače 2004. godine, te da je tužena 11. ožujka 2004. godine donijela odluku da se predmetni stan da u zakup apelantu. Sukladno utvrđenom, Općinski sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, jer se apelant ne smatra bespravnim korisnikom u smislu članka 30. Zakona o stambenim odnosima, budući da se bespravnim korisnikom smatra osoba koja se nezakonito bez akta, u smislu članka 11. stavak 2. istog zakona, uselila u stan u društvenoj svojini. Dakle, apelant nije bespravni korisnik, a sporni stan koristi kao zakupac, tako da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje stanarskog prava iz članka 30. Zakona o stambenim odnosima.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 065 0 P 042416 08 Gz od 15. prosinca 2008. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno zaključio da apelant nije bespravni korisnik. Naime, bespravni korisnik, u smislu članka 30. Zakona o stambenim odnosima, jeste osoba koja koristi stan bez ugovora o korištenju stana, ugovora o zamjeni ili nekog drugog akta davatelja stana na korištenje. Apelant nema niti odluku, niti rješenje, a u sporni stan se uselio na prijedlog Službe socijalne zaštite pa se ne može smatrati da ima zakonski osnov za useljenje u smislu članka 11. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima. Pošto tužena nije donijela rješenje o dodjeli stana na korištenje apelantu, to se on smatra bespravnim korisnikom, jer se u stan uselio bez valjanog pravnog osnova.

5. Međutim, Kantonalni sud je istakao da, budući da je apelant sporni stan koristio od 19. studenog 1990. godine do travnja 1992. godine bez pravnog osnova, a da je poslije nastavio koristiti sporni stan od 12. veljače 2004. godine, odnosno od 11. ožujka 2004. godine kao zakupoprimatelj, ne može steći svojstvo nositelja stanarskog prava na spornom stanu, jer prije 6. prosinca 2000. godine nije protekao rok propisan člankom 30. Zakona o stambenim odnosima. Tek protekom roka od osam godina korištenja spornog stana apelant bi mogao steći stanarsko pravo, budući da vlasnik stana gubi pravo na iseljenje osobe koja koristi stan. Kantonalni sud je zaključio da, pošto bespravno korištenje spornog stana nije nastavljeno do 6. prosinca 2000. godine (od kada više nema stanarskog prava, niti se mogu zaključivati ugovori o korištenju stana u smislu članka 46. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo), niti su protekli propisani rokovi, to apelant ne može koristiti beneficije iz članka 30. Zakona o stambenim odnosima zbog čega nije utemeljen njegov tužbeni zahtjev. U odnosu na apelantove navode da period rata ne ulazi u taj rok, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni, jer bespravni korisnik nije zaštićen u periodu nekorištenja stana u ratnim uvjetima. U odnosu na apelantovo ukazivanje na odluku Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. i 5. svibnja 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 33/01), Kantonalni sud je istakao da je navedeno neprihvatljivo, jer predmetna odluka razmatra drugu pravnu situaciju, korištenje stana na temelju akta vlasnika o dodjeli stana, što nije u konkretnom slučaju.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u nezakonitim odlukama sudova, jer je nesporno da je on zakoniti korisnik spornog stana od 19. studenog 1990. godine, kojeg mirno koristi sve do danas, da sud nije utvrdio zašto on nije nositelj stanarskog prava, te zašto tužena nije zakonitim aktom legalizirala korištenje predmetnog stana punih osamnaest godina. Apelant ističe da je tužbom tražio utvrđenje činjenica od smrti ranije nositeljice stanarskog prava i useljenja u sporni stan do 6. prosinca 2000. godine, te nije jasno zašto sud uopće navodi sadašnje odluke tužene. Dalje, ističe da je nositeljica stanarskog prava umrla 1992. godine, a tužena nije do danas pokrenula postupak iseljenja osobe koja je nastavila koristiti sporni stan („ostani tu, nećemo te dirati, ali ti ne damo rješenje o dodjeli stana“) tako da je od trenutka smrti nesporno prošlo osam godina, zbog čega je tužena „pala“ u zastaru i ne može tražiti apelantovo iseljenje. „Ovakvim djelovanjem suda nagrađuje se vlasnik stana Općina zašto nije u rokovima predviđenim člankom 30. Zakona o stambenim odnosima pokrenula postupak iseljenja.“ Apelant je citirao dijelove stavova iz navedene Odluke Ustavnog suda broj U 14/00.

7. U Zakonu o stambenim odnosima («Službene novine SRBiH» br. 14/84 i 36/89, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Članak 11.

Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog na temelju odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.

Članak 30. st. 1, 2. i 7.

Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenoj svojini [...] svako može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno predaji prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do dana pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protekom roka iz stavka 2. ovog članka ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.

8. U Zakonu o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01) relevantne odredbe glase:

Članak 46.

Ugovori o korištenju stana koju su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Osobe koje su do isteka roka iz članka 50. ovog zakona stekle stanarsko pravi ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U odnosu na apelantove navode u svezi sa citiranom Odlukom Ustavnog suda broj U 14/00, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud pravilno konstatirao da se predmetna situacija razlikuje od pravne situacije u toj odluci (apelant se uselio u stan na temelju rješenja o dodjeli stana, a da nikad nije zaključio ugovor o korištenju stana). Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo na dom

13. Apelant je, također, naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom u smislu članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. U svezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi može li se predmetni stan smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja članka 8. Europske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li poduzete mjere «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma, te je li to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Europske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Europski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A broj 30, stavak 49).

14. Kad je riječ o tome može li se sporni stan smatrati apelantovim domom, što je svrha članka 8. Europske konvencije, nesporno je utvrđeno da se apelant u sporni stan uselio 19. studenog 1990. godine u kojem je živio do travnja 1992. godine, te nakon toga da sporni stan od 11. ožujka 2004. godine koristi kao zakupoprimatelj. Dakle, apelant je tijekom cijelog tog perioda živio u spornom stanu, obavljao svoje uobičajene aktivnosti, i to njegovo pravo niko ne osporava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov dom, u smislu članka 8. Europske konvencije i tumačenja koje ovom pojmu daje Ustavni sud (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04 od 17. prosinca 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05, stavak 21). Do miješanja u apelantovo pravo na uživanje doma je došlo osporenim odlukama sudova, koji su primjenom Zakona o stambenim odnosima, u svezi sa Zakonom o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, zaključili da, pošto je apelant koristio sporni stan od 1990. do 1992. godine, odnosno da, pošto sporni stan koristi kao zakupoprimatelj od 2004. godine, do 6. prosinca 2000. godine (do kojeg dana u smislu članka 46. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo se moglo steći stanarsko pravo) nije mogao steći svojstvo nositelja stanarskog prava na spornom stanu, jer nije protekao rok od osam godina, nakon kojeg roka tužena više ne bi mogla tražiti apelantovo iseljenje u smislu odredaba članka 30. Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantavo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom na to da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama čija primjena nije bila proizvoljna. Ustavni sud nalazi da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom na to da je u postupku njihovog donošenja pružena zaštita pojedincu od proizvoljnog uplitanja drugog pojedinca u uživanje njegovog prava na poštivanje doma (s obzirom na to da je postupak proveden prema zakonom utvrđenoj proceduri uz primjenu važećih odredaba materijalnog prava). Ustavni sud smatra da članak 30. Zakona o stambenim odnosima ispunjava i uvjet proporcionalnosti, jer, s jedne strane, omogućava osobama koje dulje od osam godina kao bespravni korisnici koriste stanove u društvenoj svojini da steknu stanarsko pravo, a, s druge strane, daje dovoljno vremena vlasnicima stanova da pred nadležnim organima uprave, odnosno sudom, pokrenu postupak iseljenja bespravnih korisnika i na taj način zaštite interese davatelja stana na korištenje, odnosno interese šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni osobama koje po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-429/09 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio