Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-437/09 (G. V.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-437/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 437/09, rješavajući apelaciju Gojka Vidovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Vidovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 000435 08 Gž od 17. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 000435 08 P od 10. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gojko Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 13. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu. Okružni sud) broj 75 0 P 000435 08 Gž od 17. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000435 08 P od 10. septembra 2008. godine,
2. Osnovni sud je Presudom na osnovu priznanja broj 75 0 P 000435 08 P od 10. septembra 2008. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 000435 08 Gž od 17. decembra 2008. godine obavezao tužene; apelanta, Derviša Bahtića, i Zlatka Keleča (u daljnjem tekstu: apelant i ostali tuženi) da na ime ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu broj 2820198287 od 31. marta 2005. godine, solidarno plate tužitelju Raiffeisen Bank dd BiH, Glavna Filijala Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) dospjelo novčano potraživanje u iznosu od 5.409,19 KM (glavnicu kredita u iznosu od 5.112,68 KM, kamatu u iznosu od 296,51 KM), te zakonsku zateznu kamatu koja na iznos glavnice od 5.112,68 KM teče od dana podnošenja tužbe sudu tj. od 1. februara 2008. godine, pa sve do isplate. Istom presudom je utvrđeno da su apelant i ostali tuženi dužni nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 600,00 KM, sa zateznom kamatom od dana presuđenja tj. od 10. septembra 2008. godine pa do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da su apelant i ostali tuženi na glavnoj raspravi održanoj 10. septembra 2008. godine priznali postojanje i visinu potraživanja, kao i činjenice navedene u tužbi a što proizilazi iz zapisnika sa glavne rasprave, pa je sud postupajući u skladu sa odredbom člana 180. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci ove presude. Sud je tužitelju takođe na osnovu člana 386. ZPP priznao i troškove postupka cijeneći činjenicu da je u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom.
3. Okružni sud je postupajući u skladu sa odredbom člana 221 ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pri tome pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koji se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, a u vezi sa članom 226. navedenog zakona odlučio kao u izreci ove presude. Naime, uvidom u spis predmeta Okružni sud je utvrdio da je predmet ovog parničnog postupka, tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate po osnovu dugoročnog kredita u iznosu od 5.409,19 KM, koji je proistekao iz ugovora broj 2820198287, koje potraživanje nije otplaćeno, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te da među parničnim strankama nije sporno potraživanje tužitelja, jer su se apelant i ostali tuženi na glavnoj raspravi od 10. septembra 2008. godine usaglasili sa prijedlogom tužitelja da se donese presuda na osnovu priznanja. Okružni sud je stoga utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio presudu na osnovu priznanja, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o zahtjevu kojim stranke ne mogu da raspolažu (član 3. stav 2. ZPP-a), tj. da prvostepena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka, niti da žalba apelanta ukazuje o kojim se to povredama radi. Imajući u vidu navedeno ovaj sud je odbio kao neosnovane i paušalne žalbene navode apelanta da je na glavnoj raspravi doveden u zabludu, a pri tome ne dovodeći u pitanje postojanje volje za priznavanje potraživanja tužitelja. Okružni sud je na kraju zaključio da su apelant i ostali tuženi solidarni obveznici prema tužitelju s obzirom na sadržaj zahtjeva za kredit i ugovora o kreditu odobren od strane tužitelja ugovorom broj 2820198287 od 31. marta 2005. godine, pa da stoga ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija žalbom niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je odlučio kao u izreci presude u skladu sa članom 226. ZPP-a.
4. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbenom postupku pred Okružnim sudom, navodeći da je sud koristeći njegovo neznanje umjesto da utvrdi da je imao svojstvi sudužnika u postupku odobravanja kredita, što nije sporno utvrdio da je priznao tužbeni zahtjev. Takođe ističe da je uzaludno pokušavao da u postupku pred Okružnim sudom dokaže da nije imao namjeru da potpiše priznanje tužbenog zahtjeva, već samo priznanje učesnika u postupku.
5. Zakon o parničnom postupku(«Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 58/03, 85/03 i 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima.
Član 180. stav 1. i 2.
Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljeg raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda na osnovu priznanja).
Sud neće donijeti presudu na osnovu priznanja i kad su ispunjeni potrebni uslovi, ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, odredbom člana 180 ZPP-a je izričito propisano da će sud presudu na osnovu priznanja donijeti u slučaju ako tuženi do glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović