Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-443/09 (G. R.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-443/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 443/09, rješavajući apelaciju Gorana Raljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Raljića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-

08-000 995 od 12. decembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-Pr-08-004296-VII od 14. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Raljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnio je 10. februara 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-08-000 995 od 12. decembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-08-004296-VII od 14. septembra 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-08-004296-VII od 14. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-08-000 995 od 12. decembra 2008. godine, apelant i M.J. su oglašeni odgovornim što su u vrijeme i na način pobliže naveden u dispozitivu rješenja počinili prekršaj iz člana 36. stav 1 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 6/06, u daljnjem tekstu: ZOOBS) te su na osnovu člana 236. st. 1. i 2 istog zakona kažnjeni novčanom kaznom u iznosu od po 100 KM uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka u iznosu od po 150,00KM.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je prekršajnu odgovornost apelanta i M.J. utvrdio na osnovu uvida u zapisnik o uviđaju sa crtežom mjesta nezgodei na osnovu izjave policajca M.B. koji je na uvjerljiv i argumentovan način opisao kako je došlo do saobraćajne nesreće. Izjavi navedenog svjedoka, kako je dalje naveo Osnovni sud, u cijelosti je poklonio vjeru jer svjedok nije zainteresovan za ishod postupka i nema razloga da tereti okrivljene. Izjavu apelanta u kojoj ističe da ne prihvata odgovornost za prekršaj koji mu se stavlja na teret jer je dao žmigavac i izjavu okrivljenog M.J. u kojoj ističe da je bio u fazi preticanja kada je apelant na par metara prije raskrsnice upalio žmigavac i naglo skrenuo u lijevo, Osnovni sud smatra izbjegavanjanjem prekršajne odgovornosti jer za takve tvrdnje nemaju uporišta u izvedenim dokazima niti nude prihvatljive argumente ili druge dokaze. Kako je apelant započeo radnju skretanja u lijevo a M.J. radnju preticanja a prethodno se nisu uvjerili da tu radnju mogu učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, takvom radnjom su prekršili odredbu člana 36. stav 1. ZOOBS.

4. Prilikom odmjeravanja visine sankcije Osnovni sud je na strani apelanta cijenio kao olakšavajuće okolnosti činjenicu da apelant do sada nije kažnjavan, lične i porodične prilike pa je izrekao najnižu novčanu kaznu propisanu članom 236. stav 2. ZOOBS-a smatrajući da je razmjerna težini učinjenog prekršaja i stepenu odgovornosti i da će se u konkretnom slučaju postići svrha kažnjavanja. Na kraju je Osnovni sud istakao da je apelant na privremenom radu u Njemačkoj te postoji osnovana sumnja da može pobjeći kako bi izbjegao odgovornost za prekršaj pa je rješenje doneseno uz primjenu člana 7. stav 1. tačka b) Zakona o prekršaju i apelant je dužan novčanu kaznu i troškove postupka platiti odmah.

5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da apelant u žalbi osporava prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Apelant je uz žalbu dostavio nalaz i mišljenje o saobraćajnoj nezgodi stalnog sudskog vještaka Mr. Pere Kosorca od 16. septembra 2008. godine u kojem se kao zaključak navodi da do sporne saobraćajne nezgode ne bi ni došlo da je M. J poštovao ograničenje brzine. Okružni sud je naveo da nije ovlašten da cijeni navedene dokaze niti da provjerava istinitost dokaza, budući da je utvrđenje činjeničnog stanja isključiva nadležnost prvostepenog suda. Naime, članom 61. Zakona o prekršajima Republike Srpske ( «Službeni glasnik RS», broj 34/06) propisano je da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, zbog povreda materijalnog propisa o prekršaju i zbog odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu. Okružni sud je zaključio da žalbeni navodi apelanta vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nisu dozvoljeni. Osim toga, kako je na kraju naveo sud, član 47. stav 2. Zakona o prekršajima nalaže svakoj strani koja namjerava da podnese bilo koju ispravu kao dokaz, da je donese na usmeni pretres pa kako je apelant to propustio da uradi na usmenom pretresu pred prvostepenim sudom, navedene žalbene razloge smatra nedozvoljenim.

6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da redovni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje odnosno da do saobraćajne nezgode ne bi došlo da se M.J. kretao ograničenom brzinom. Apelant je dalje istakao da se kretao brzinom manjom od dozvoljene i prilikom skretanja u lijevo na raskrsnici svjetlosnom signalizacijom je upozorio ostale učesnike o svojoj namjeri međutim M.J. je zbog nepoštivanja ograničenja brzine udario u njegovo vozilo. Apelant je naveo da je protiv njega proveden prekršajni postupak isti dan kada se i dogodila nezgoda jer je upravljao vozilom sa inostranim tablicama te nije imao mogućnost da angažuje advokata i vještaka pa je nakon usmenog pretresa angažovao vještaka saobraćajne struke koji je 16. septembra 2008. godine sačinio svoj nalaz a koji je dostavio uz žalbu, međutim Okružni sud se nije upuštao u razmatranje tog nalaza. Iz nalaza, kako dalje navodi apelant, jasno proizilazi da je do nezgode došlo jer J.M. nije poštovao ograničenje brzine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), «kaznena optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može ipak, pokrenuti pitanje «kaznene optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).

9. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS-a, koji ima za cilj, između ostalog, osigurati bezbjednosti saobraćaja na putevima i sankcioniranje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelant počinio prekršaj iz člana 36. stav 1. ZOOBS-a, čime je ugrozio sigurnost saobraćaja. Za učinjeni prekršaj apelantu je izrečena novčana kazna. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. stav 1. Europske konvencije.

10. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti dovodi u sumnju zaključke o prekršajnoj odgovornosti apelanta. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta i okrivljenog J.M., svjedoka-policajca koji je vršio uviđaj, izvršio uvid u zapisnik o uviđaju te na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio da su apelant i J.M. počinili prekršaj iz člana 36. stav 1 ZOOBS. Općinski sud je detaljno i jasno obrazložio zašto je poklonio vjeru iskazu policajca koji je vršio uviđaj na licu mjesta i zašto nije prihvatio odbranu apelanta i J.M., ocjenjujući ih kao subjektivne i date u cilju izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud navodeći da nije ovlašten da cijeni dokaz dostavljen uz žalbu (nalaz vještaka saobraćajne struke) niti da provjerava istinitost dokaza, budući da je utvrđenje činjeničnog stanja isključiva nadležnost prvostepenog suda, odnosno u smislu člana 61. Zakona o prekršaju žalba se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanja. Ustavni sud iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju uočava da je apelant na glavnom pretresu upozoren da ima pravo da angažuje branioca po svom izboru nakon čega je izjavio da će se braniti sam, da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost apelantu za iznošenje dokazne građe pa je tako apelant iskoristio mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjavu svjedoka i okrivljenog M.J. te je imao mogućnost da u smislu člana 47. stav 2. Zakona o prekršajima, podnese kao dokaz nalaz vještaka saobraćajne struke u postupku pred prvostepenim sudom ili da predloži sudu izdavanje sudskog naloga za pribavljanje nalaza. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-443/09 (G. R.) | Sudska praksa | Aktio