Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-446/09 (B. Z.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-446/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 446/09, rješavajući apelaciju Bajazida Zlatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bajazida Zlatića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-08-000487 od 8. januara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj 06 0 K 000512 08 K od 9. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bajazid Zlatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Han Bile - općina Travnik, kojeg zastupa Mustafa Hasić, advokat iz Zenice podnio je 14. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-08-000487 od 8. januara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 06 0 K 000512 08 K od 9. septembra 2008. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj 06 0 K 000512 08 K od 9. septembra 2008. godine apelant je oglašen krivim što je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te ga je taj sud na temelju istog zakonskog propisa uz primjenu člana 50. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka b) KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom na temelju člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) H.J-u (u daljnjem tekstu: oštećeni) je djelimično dosuđen imovinsko-pravni zahtjev u iznosu od 3.000,00 KM, dok je sa preostalim dijelom imovinsko-pravnog zahtjeva oštećeni upućen na parnični postupak. Ujedno na temelju odredbe člana 202. stav 1. ZKP FBiH apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka čiju visinu će sud naknadno utvrditi posebnim rješenjem, te da na ime paušala isplati iznos od 200,00 KM.

3. Kantonalni sud je tokom dokaznog postupka saslušao svjedoka-oštećenog, zatim svjedoke S.L., D.S., E.D., mldb. A.G., A.H., Š.S., D.Z., M.G., DŽ. D., I.L. i A.M., kao i apelanta u svojstvu svjedoka. Pored saslušanja svjedoka u dokaznom postupku Kantonalni sud je pročitao imovinskopravni zahtjev oštećenog sa prilozima, zatim službene zabilješke PS Travnik od 3. i 4. decembra 2005. godine, zapisnike o saslušanju svjedoka-oštećenog koji su dati pred PS Travnik, zatim zapisnik o saslušanju svjedoka mldb. A.G., zapisnici o prepoznavanju osobe u PS Travnik, zapisnici o saslušanju svjedoka Š.S. i apelanta kao osumnjičenog, te konačno izvod iz kaznene evidencije za apelanta.

4. Prilikom ocjene i analize iskaza oštećenog i odlučivanja o vjerodostojnosti tog iskaza Kantonalni sud je zaključio da iskaz oštećenog sadrži cijeli niz detalja i pojedinosti za koje sud cijeni da nisu rezultat smišljenog lažanog prijavljivanja i lažnog iskaza već slikovita interpretacija stvarnog događaja, te da opis događaja od strane oštećenog odgovara radnjama uobičajenim i karakterističnim za izvršenje krivičnog djela razbojništva. U obrazloženju je navedeno da je oštećeni svojim svjedočenjem na glavnom pretresu dao veoma sadržajan i detaljan iskaz iz koga je proizašlo da je apelant poduzeo radnje u kojima su se stekla sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret i za koje je oglašen krivim. Na temelju iskaza oštećenog sud je utvrdio i da oštećeni radnje koje je preduzeo apelant sa još dvojicom nepoznatih počinilaca ne prikazuje na najteži mogući način što bi bilo logično u slučaju lažnog svjedočanju u cilju stavljanja na teret apelantu i više nego je učinio, te da je iskaz na glavnom pretresu bio dosljedan i uvjerljiv u sva tri ispitivanja (direktno, unakrsno i ispitivanje od strane suda). Utisak uvjerljivosti Kantonalni sud je stekao na temelju načina i dinamike iznošenja iskaza od strane oštećenog, njegove očigledne uzbuđenosti pri čemu mu je najteže bilo govoriti o oduzimanju sitnog novca u kovanicama, iako je molio apelanta da mu ostavi makar sitan novac, a pri tome je na pretresu pozivao apelanta da potvrdi ili negira takve navode. Prema ocjeni Kantonalnog suda iskaz oštećenog i njegovo psihičko stanje nakon predmetnog događaja u velikom dijelu su potvrđeni iskazima drugih svjedoka, prije svega policijskih službenika što je, uz sve navedeno, oprijedijelilo taj sud da iskazu oštećenog pokloni punu vjeru.

5. Nakon što je sud iskaze oštećenog, te svjedoka S.L., D.S., E.D. i A.H. ocijenio istinitim to je onda na isti način ocijenjen i iskaz mldb. A.G. koja je svoj iskaz na glavnom pretresu dala u prisustvu svoga oca u bitnom izjavljivujući da je bila u kući svog rođaka Š.S. kada je došao apelant kojeg je čula da govori o tome kako je od osobe po nadimku «Kokan» (što je prema stanju spisa nesporno nadimak oštećenog) zajedno sa nekim ljudima uzeo novac, a nakon što su ga odvukli u neku prostoriju na «elementari» apelanta. Prema iskazu mldb. A.G. to se dešavalo oko 20.00 sati istog dana kada i predmetni događaj. U obrazloženju je istaknuto da je primjedba odbrane na ovaj iskaz bila usmjerena u pravcu da je mldb. A.G. u to vrijeme imala samo 11 godina i da nije mogla zapamtiti sve detalje koje pominje u svom iskazu, te da je očigledno izmanipulisana i instruirana kako treba da svjedoči. Ovaj prigovor odbrane Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim iz razloga što mldb. A.G. u pogledu bitnih obilježja djela ne navodi tako sitne i identične detalje kakvi su sadržani u iskazu oštećenog, međutim ta odstupanja se ne odnose na bitna obilježja djela kao što su prijetnja oružjem pri oduzimanju novca. Pomenute razlike u odnosu na iskaz oštećenog, prema mišljenju Kantonalnog suda, očigledno su rezultat sposobnosti percepcije pojedinih detalja s obzirom na uzrast mldb. A.G. u vrijeme izvršenja djela, kao i rezultat proteka vremena od događaja do svjedočanja na glavnom pretresu. Konačno, prema mišljenju Kantonalnog suda, mldb. A.G. u svom iskazu ističe da je apelant oštećenog imenovao kao «Kokan», a što je nesporno nadimak oštećenog, iako bi bilo logično da svjedokinja oštećenog naziva punim imenom i prezimenom u interpretaciji onoga što je čula od apelanta, ako bi bila tačna primjedba odbrane da je svjedokinja poučena kako treba da svjedoči. Osim navedenog prema ocjeni Kantonalnog suda mldb. A.G. je prilikom svjedočenja pokazala neuobičajenu sigurnost u svoje navode i u unakrsnom ispitivanju s obzirom na činjenicu da se radi o maldbobnoj osobi kao i to da je njen iskaz dosljedan počev od istrage, pa do glavnog pretresa.

6. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanom tvrdnju odbrane kako je iskaz oštećenog rezultat njegovog nastojanja da izbjegne plaćanje duga koji ima prema apelantu po osnovu preuzetih i neplaćenih građevinskih elemenata iz razloga što takvo lažno prijavljivanje objektivno ne može dovesti u pitanje postojanje duga, ako je on stvaran, jer se njegovo dokazivanje i namirenje može ostavariti u redovnom sudskom postupku. Za Kantonalni sud je bilo indikativno i to što oštećeni u svom iskazu ne navodi da je bilo ko od počinitelja, pa tako ni apelant, pominjao postojanje nekog duga kao razlog odnosno motiv izvršenja djela, te ta činjenica, kao i način izvršenja djela, broj počinilaca i okolnost da je oduzet sav naovac od oštećenog za taj sud isključuju mogućnost da se radnja apelanta pravno okvalifikuje kao krivično djelo samovlašća iz člana 370. KZ FBiH. Konačno, prema mišljenju Kantonalnog suda apelant je dao različite iskaze u odnosu na činjenicu na kojoj je uporno isnistirao tokom postupka, a koja se odnosi na postojanje duga oštećenog prema njemu, pa je tako u iskazu u istrazi pred ovlaštenim djelatnicima PU Travnik jasno kazao kako mu oštećeni nije dužan dok je na glavnom pretresu to uporno pokušavao dokazati.

7. U obrazloženju je navedeno da je odbrana predložila i da je sud direktno saslušao I.L. na okolnost utvrđivanja alibija za apelanta, odnosno činjenice da se apelant u vrijeme izvršenja djela nalazio u Zenici, ali da svjedok takve navode nije potvrdio budući da je rekao da je apelant na dan izvršenja djela bio u Zenici u 15,00 sati gdje je ostao do večernjih sati, bez preciziranja tačnog vremena, a iz spisa je vidljivo da se predmetni događaj desio oko 17,00 sati 3. decembra 2005. godine. Kantonalni sud je ovaj iskaz cijenio usmjernim na izbjegavanje krivične odgovornosti apelanta posebno nakon tvrdnje svjedoka da je bila rana jesen.

8. Kantonalni sud je na temelju brižljive ocjene svih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, dokazao krivičnu odogovornost apelanta suprotno mišljenju branitelja da sud nema nikakvih sumnji u pogledu njegove krivične odgovornosti. Sud je prilikom odlučivanja o visini kazne utvrdio da na strani apelanta postoji jedna otežavajuća okolnost, a to je da je apelant, prema kaznenoj evidenciji ranije osuđivan za krivično djelo sprječavanje službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 198. stav 1. KZ SR BiH kao važećeg zakona u vijeme izvršenja djela za koje mu je izrečena novčana kazna, ali je sud, istovremeno, imao u vidu da se radi o osudi od koje je proteklo 17 godina, da se ne radi o istovrsnom krivičnom djelu, te da je apelant osuđen na novčanu kaznu. Nasuprot tome Kantonalni sud je na strani apelanta kao posebno olakšavajuću okolnosti cijenio to što prilikom izvršenja djela apelant nije koristio oružje, niti je na drugi način prijetio životu i tijelu oštećenog, te je za taj sud to bila okolnost na temelju koje je apelantu odmjerena kazna zatvora ispod zakonom propisanog minimuma za to krivično djelo.

9. Protiv prvostepene presude žalbe Vrhovnom sudu su podnijeli apelant i njegova dva branitelja, advokati Danilo Stijović i Kadrija Kolić. Odlučujući o žalbama Vrhovni sud je donio Presudu, broj 070-0-Kž-08-000487 od 8. januara 2009. godine kojom je djelimično uvažio žalbe apelanta i njegovih branitelja na način da je pobijanu presudu Kantonalnog suda preinačio u dijelu odluke o kazni tako da je apelant za krivično djelo za koje je presudom oglašen krivim uz primjenu odredaba člana 50. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka b) KZ FBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena. U obrazloženju je navedeno da žalbama apelant pobija prvostepenu presudu zbog bitnih povrda odredaba krivičnog postupka smatrajući da se osporena presuda zasniva na nezakonitom dokazu, da uopće ne sadrži razloge, a da su izneseni razlozi međusobno suprotstavljeni. Žalbama je ukazano Vrhovnom sudu da prvostepeni sud nije savjesno cijenio iskaze koje je tokom postupka iznosio oštećeni u pogledu bitnih elemenata krivičnog djela, zbog čega je taj sud pogrešno zaključio da je njegov iskaz vjerodostojan, te mu poklonio vjeru. Isto tako žalbama je ukazano i na iskaz svjedokinje mldb. A.G. koja je u vrijeme krivičnog događaja imala samo 11 godina, pa da zbog navedenog ona nije mogla biti saslušana kao svjedok.

10. Prema ocjeni Vrhovnog suda navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka pobijanom presudom nisu počinjene. Vrhovni sud je istakao da je u činjeničnom opisu izreke osporene presude potpuno određeno navedeno da je apelant u namjeri pribavljanja imovinske koristi, zajedno i po prethodnom dogovoru sa dva N.N. lica, postupao prema oštećenom na način opisan u izreci presude, čime je počinio predmetno krivično djelo. U navedenom činjeničnom opisu, prema ocjeni Vrhovnog suda, opisano postupanje apelanta kao saizvršitelja jer formulirano tako da sasvim određeno ukazuje, kako na njegove radnje izvršenja, tako i na posljedice krivičnog djela po oštećenog uz navođenje njegovog subjektivnog odnosa prema djelu. U tom pravcu osporena presuda se prema ocjeni Vrhovnog suda određeno izjasnila posebno u odnosu na iskaz oštećenog, odnosno izjasnila se zašto nalazi da je taj iskaz objektivan i vjerodostojan, da takav iskaz ni u jednom momentu nije doveden u sumnju drugim provedenim dokazima, posebno ne iskazima A.M., Š.S. i I.L. za koje je prvostepeni sud naveo valjane razloge zašto je našao da ti izkazi nisu vjerodstojni i zašto su oni svojim iskazima pokušali pomoći apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost. U tom pogledu pravilno je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud utvrdio da se radi o svjedocima koji su u srodničkim ili neki drugim odnosima sa apelantom, a da se nasuprot tih iskaza nalaze daleko kvalitetniji dokazi koji ukazuju, da je apelant jedan od počinitelja krivičnog djela. Na temelju svega navedenog Vrhovni sud je zaključio da osporenom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

11. U vezi sa žalbenim prigovorom o vjerodostojnosti iskaza mldb. A.G. Vrhovni sud je naveo da je tačno da je maldobna svjedokinja u vrijeme izvršenja krivičnog djela imala 11 godina, ali da se pri tome zanemaruje činjenica da se ona u svojstvu svjedoka ispituje u dobi kada je imala 14 godina, da je ispitana u skladu sa zakonom i u pratnji svoga oca, da je pri tome prvostepeni sud uzeo u obzir okolnosti koje se odnose na uzrast maloljetne osobe, na njene sposobnosti rasuđivanja i duševnu zrelost. Nije sporno, prema ocjeni tog suda, da zavisno od težine prednje ocjene, takvu ocjenu može izvršiti samo procesni organ, što je i učinio, zaključivši da je malodobna svjedokinja, s obzirom na uzrast u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te proteka vremena, na glavnom pretresu pokazala neuobičajenu sigurnost u svoje navode, sve to prilikom unakrsnog ispitivanja, a što se ogleda u dosljednosti njenih iskaza sve do glavnog pretresa. S obzirom na sve navedeno Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani prigovori iz žalbi da je iskaz ove svjedokinje nezakonit.

12. U dijelu žalbi apelanta iz osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja se posebno navodi da se osporena presuda praktično temelji samo na jednom neposrednom dokazu tj. na iskazu oštećenog, a sve to i pored činjenice da je oštećeni u više navrata, u različitim fazama postupka, mijenjao svoje iskaze i različito prikazivao pojedine dijelove kritičnog događaja, pri čemu je prema stanovištima žalbi, bio nedosljedan posebno u dijelu postojanja duga prema apelantu, što je navodio različite iznose otuđenog novca, a da i pored toga prvostepeni sud na takvom, nepouzdanom iskazu zasniva odgovornost i krivicu apelanta. U vezi sa ovim prigovorom Vrhovni sud je naveo da upravo radi ovog prigovora žalbe apelanta su svojim najvećim dijlom i usmjerene na to da dovedu u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenog. U prilog takvih prigovora žalbe posebno ukazuju i na činjenicu da iskaz oštećenog svojim iskazima potvrđuju svjedoci koji zapravo iznose ono što im je ispričao oštećeni, tj. da su u pitanju «svjedoci po čuvenju». Isto tako žalbama se ukazuje na svjedoke odbrane koji svojim iskazima potvrđuju iskaz apelanta, odnosno potvrđuju da je iskaz oštećenog netačan i tendenciozan. Prema ocjeni Vrhovnog suda takve tvrdnje apelanta iz osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nemaju uporišta u činjeničnom stanju utvrđenom temeljem izvedenih dokaza na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i onom što je taj sud naveo u obrazloženju pobijane presude. Naime, nasuprot iznesenim žalbenim prigovrima apelanta, Vrhovni sud je našao da je nižestepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na temelju iskaza oštećenog, iskaza mldb. A.G., te svjedoka A.H., S.L., D.S. i E.D., pa u određenom dijelu i iz iskaza svjedoka Š.S. pravilno izveo činjenični zaključak i utvrdio, da je optuženi preduzeo radnje za koje je oglašen krivim, a koje su opisane u izreci osporene presude. Vrhovni sud je naglasio da je nužno istaći da se pobijana presuda ne zasniva samo i jedino na iskazu oštećenog, već i na drugim, već spomenitim dokazima. Činjenica je kako je naveo Vrhovni sud da niko od ispitanih svjedoka nije neposredni očevidac kritičnog događaja, da su u pitanju svjedoci po čuvenju, međutim prigovarajući u tom pravcu apelant je zanemario činjenicu, da su se neki od spomenitih svjedoka (svjedoci – policajci i A.H.) izjašnjavali o stanju oštećenog neposredno nakon kritičnog događaja, da su utvrdili kako je oštećeni bio rastrešen, uzbuđen, rastojen, vidno uplašen, a da su se drugi svjedoci izjašnjavali o tome šta su čuli od oštećenog odnosno od apelanta. Isto tako, Vrhovni sud je dodao da procesni zakon ne sadrži zabranu saslušanja svjedoka po čuvenju, osim u slučaju ako je u tom zakonu drugačije propisano, kao u slučaju kada se radi o osobama koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci i slično, što znači da je izvan tih zabrana dozvoljeno ispitati i svjedoke kojima je nešto rečeno ili su nešto čuli. Da je to zaista i tako proizlazi iz odredbe člana 95. stav 1. ZKP FBiH kojom je propisano da se kao svjedoci saslušavaju osobe za koje postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavijesti o krivičnom djelu, učinitelju tog djela ili o drugim važnim okolnostima. Stoga je prema ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je iskaze spomenutih svjedoka uzeo u obzir, pa i iskaze svjedoka policajaca u odnosu na one što su neposredno opazili i sve njih cijenio zajedno sa ostalim dokazima na koje se poziva u obrazloženju pobijane presude, zbog čega je suprotno shvatanje izneseno u žalbama apelanta pogrešno. Neosnovani su i žalbni prigovori u pogledu povrede krivičnog zakona, jer su u pobijanoj presudi opisane radnje izvršenja apelanta pravilno pravno ocijenjene kao krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1., a sve u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Vrhovni sud je istakao da je nižestepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjnično stanje pravilno primijenio krivično zakon, zbog čega su prigovori iz žalbi apelanta koji su se odnosili na povredu krivičnog zakona na njegovu štetu neosnovani.

13. Na kraju Vrhovni sud je naveo da u žalbama apelanta nije istaknut žalbeni osnov odluke o kazni, niti je na bilo kakav način u žalbama obrazložen, međutim taj sud je ocijenio da žalbe apelanta podenesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede krivičnog zakona u sebi sadrže i žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, te je taj sud preispitao prvostepenu presudu i u tom pogledu. U vezi sa navedenim Vrhovni sud je našao da je nižestepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja da kazna bude veća ili manja što ni žalbama apelanta nije dovedeno u pitanje. Međutim, cijeneći prvenstveno utvrđene i naznačene naročito olakšavajuće okolnosti koje su se stekle na strani apelanta i koje je pravilno cijenio nižestepeni sud, druge okolnosti kao što je životna dob apelanta, da je u pitanju porodičan čovjek, otac dvoje djece, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu u dovoljnoj mjeri cijenjeni od strane nižestepenpog suda zbog čega je taj sud našao da je apelantu izrečena kazna prestrogo odmjerena, te je na temelju člana 329.stav 1. ZKP FBiH djelimično uvažio žalbe apelanta i preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni kao u izreci presude, nalazeći da će se takvom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 7. i 42. KZ F BiH.

14. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st.1. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelacijom se, prije svega, želi ukazati na to da se cijela konstrukcija presude temelji samo i isključivo na iskazu oštećenog koji je upotpunjen iskazima drugih svjedoka koji nisu bili neposredni očevici događaja. Apelant ne osporava pravo suda da stekne određena ubjeđenja, ali da se ta ubjeđenja moraju zasnivati na analizi svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno. Postupajući sudovi su prema ocjeni apelanta zanemarili sve prigovore koje je odbrana isticila u toku postupka i žalbi, drugostepeni sud posebno, nalazeći ubjeđenja prvostepenog suda ispravnim, a da o prigovrima odbrane praktično ništa i ne govori. Odbrana se pozivala na obavezu suda da objektivno i nepristrasno razmoti i ocjeni, kako dokaze koji idu u prilog odbrani, tako i dokaze koji terete apelanta. Postupajući sudovi su, prema ocjeni apelanta, već unaprijed stvorili predubjeđenje da je apelant kriv i tu činjenicu prihvatili kao utvrđenu i nespornu, te je u takvim okolnostima sasvim pogrešno ocijenjen iskaz oštećenog. Slijedom predubjeđenja da je apelant kriv, uz iskaz oštećenog, postupajući sudovi jednostrano, bez bilo kakve dublje analize, utvrđuju da zaključci svjedoka o stanju oštećenog potvrđuju da je uzrok straha kod oštećenog, njegove rastrešenosti i uzbuđenja posljedica navodnog učinjenog djela, što nije, niti mora biti tačno, već predstavlja arbitrarnu i proizvoljnu ocjenu ovih dokaza. Budući da je život vrlo komplikovan i složen mnoge stresne situacije mogu biti uzrokom pojave neuobičajenih vanjskih manifestacija u ponašanju neke osobe. Tako je npr. oštećeni mogao imati vanjske simptome straha, nervoze, rastrešenosti, možda zbog bolesti supruge, lošeg uspjeha djeteta u školi, poslovnog gubitka ili nekog ličnog neuspjeha. Dalje, uzimajući iskaz mldb. A.G. kao vjerodostojan, uz ocjenu da je ovaj svjedok sposoban svjedočiti, kod činjenice da je tužilac mogao izvesti kao svjedoka oca mldb. A.G. kao osobe sa kojom bi apelant, po logici stvari, razgovarao o ozbiljnim temama, govori u prilog činjenici da su postupajući sudovi cijenili iskaz mldb. A.G. krajnje proizvoljno. Na kraju apelant je predložio da se apelacija usvoji da se utvrdi povreda prava apelanta na pravično suđenje da se osporene presudu ukinu predmet vrati Kantonalnom sudu koji će provesti novi postupak u kojem će se otklaniti povrede prava na fer i pravično suđenje i zakonit postupak pred objektivnim i nepristrasnim sudom.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijlanog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitata da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/08).

18. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na temelju takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtjeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

19. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već naprotiv, da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti, vrlo iscrpno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo razbojništva.

20. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio Vrhovni sud koji je prvostepenu presudu preinačio samo u dijelu odluke o kazni, i pored toga što žalbe nisu bile usmjerene u tom pravcu, ocijenivši da prvostepeni sud nije dovoljno cijenio sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud osvrnuo na sve žalbene navode istaknute u žalbama zaključivši da su neosnovani iz razloga što u prvostepenom postupku nije došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka, što je materijalno pravo pravilno primjenjeno, što obrazloženje prvostepene presude čini logičnu cjelinu sa njenom izrekom, što su odlučne činjenice koje se odnose na izvršenje krivičnog djela pravilno utvrđene, za šta je sve drugostepeni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji se ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije , Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U predmetnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, za svoje stavove dali jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konencije.

21. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalni propisi proizvoljno i nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji, uglavnom, ponavlja navode koje je isticao u žalbama protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja svoje odluke. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi žalbeni navodi nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne krivične stvari.

22. Nadalje, iz navoda apelacije se može zaključiti da se apelant žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristrasnim sudom budući da su «sudovi postupali jednostrano». U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazlažio niti ponudio dokaze koji bi ukazali da je sud ili određeni konkretni sudija bio pristrasan i u čemu se ta pristrasnost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji opravdan zahtjev, budući da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na nepristrasna sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu aplelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

23. U odnosu na navode apelantu da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što u unakrsnom ispitivanju nije imao mogućnost da sam ispituje svjedoke optužbe Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoke optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su neovisna jedno od drugog (vidi Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtjeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).

24. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da na ovu povredu ukazuje sadašnji advokat apelanta koji ga nije zastupao pred redovnim sudovima i da ovaj prigovor tokom postupka nije istican. Osim toga u navodima apelacije se ova povreda uopšte posebno ne obrazlaže, pa za Ustavni sud ostaje nejasno na koji način i kako apelant smatra da mu je povrijeđeno ovo pravo, budući da iz priložene dokumentacije ne proizlazi tako nešto. Ustavni sud zapaža da je apelant pred prvostepenim sudom imao branitelja, Bekira Ferizovića, advokata iz Travnika koji je imao mogućnost da predlaže dokaze, te da unakrsno ispituje svjedoke optužbe jer da mu je to pravo bilo uskraćeno na to bi sigurno ukazili u žalbama advokati Danilo Stijović i Kadrija Kolić koji su apelanta zastupali u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom. Stoga Ustavni sud ove navode apelanta u odnosu na povredu prava na odbranu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka

d) Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-446/09 (B. Z.) | Sudska praksa | Aktio